They can hurt you in so many ways. Tako u NBA vole reći za ekipe koje napadaju poput CSKA. Iz usta onih koji narandžastoj lopti preferiraju “bubamaru” to malo drugačije zvuči. “Daćeš im koliko ti dozvole, a oni tebi – koliko požele”. Naravno, u pitanju je Brazil i “gol više” kao osnovni postulat fudbalske sambe.
U ofanzivnom naletu zvanični klupski prvak Evrope u košarci djeluje kao kaznena ekspedicija bez trunke milosti. Sinoć u “Megasport Areni” CSKA je pogađao apsolutno sve, pa dozvolio sebi i takav luksuz da proda čak 20 lopti! Metodični perfekcionista Dimitris Itudis će to sigurno pripomenuti pulenima već na prvom treningu, ali nesebična pas igra (“Jesmo izgubili 20 lopti, ali smo i podijelili 27 asistencija, to vam najbolje govori kako smo igrali”, zadovoljan je bio poslije utakmice Grk) i pucački vatromet njegovih momaka sigurno će ublažiti kritiku.
U košarci današnjice 80 ubačenih poena Beograđana je respektabilan poenterski učinak, ali šta to vrijedi kad na tebe ide dobro podmazan ruski tenk koji mrvi sve pred sobom. “Armija” pogađa koliko želi, rivali – koliko mogu. Košarkaški Brazil. Iskra, vic, kreacija, ako treba ponekad i potez više, za publiku. Egzibicija koja plijeni i diže na noge, ali bez i najmanje namjere da se ponizi protivnik. Već treću godinu sve to s klupe potpisuje Itudis (prvi trener nakon Etorea Mesine koji je vezao tri sezone na čelu CSKA), strateg koji voli dril i disciplinu, ali istovremeno ne sputava ogroman stvaralački potencijal svojih “kreatora” na čelu s Milošem Teodosićem.
Kad sve štima kao u četvrtak veče, to je napadačka rapsodija u crveno-plavom. “Lopta je uvijek brža od nogu”. Stara istina. U posjedu “armejaca” lopta kruži poput taneta, linije dodavanja liče na začarani krug unutar kog protivnička odbrana uvijek kasni za djelić sekunde. Samo za djelić, ali kasni. Kruna svega je otvoren šut. Zvezda je odlična u uvertiri, koncentrisana, mobilna, čvrsta, ali CSKA rešeta trojke sedam od sedam! Na svaki metak odgovara rafalom. Kako to braniti?!
***
Par sekundi do kraja napada, De Kolo naizgled bez ideje za završetak akcije, zabija se u masu bijelih dresova, pa onda u skoku, opkoljen trojicom čuvara, jednom rukom šalje pas uz čeonu liniju, u lijevi ugao terena u kom stoji Kurbanov. Trojka! De Kolo izluđuje čuvare naizgled jednostavnim prodorima u reket i poentira maltene svaki put uz faul… De Kolo trojkom gasi Zvezdinu nadu nakon prilaska Beograđana na minus 6 u trećoj četvrtini… Teodosić asistira “slijepim” pasom o pod… Teodosić kroz “iglene uši”, između dva Zvezdina igrača, “na petoparcu” dodaje u reket… Teodosić kretnjom koja više liči na eksperiment iz domena fizike upućuje “rolovani” pas jednom rukom, dlanom okrenutim nadole, što daje lopti spin i ubrzanje, uz idealan tajming za Džeksona koji nadire s krila… Teodosić u skok-šutu s nekih 8 metara, revolveraški, catch-and-shoot, Lazićeva ruka kasni desetinku… Trojka! Hrjapa udara rampu, vuče kontru od koša do koša, pa uručuje loptu “na tacni” Fridzonu koji polaže. Kapitenski, dok gazi svoje trideset i peto ljeto i “gricka” sitne minute veteran drži katedru košarke… Antonov, kod Itudisa češće “grijač klupe” negoli starter, iznenada u prvoj petorci, grabi svoju šansu dok Grk odmara Voronceviča, “isporučuje” trojke kao iskusan rutiner i “lijepi bananu” Voltersu koja automatski ide u highlights ovog kola… Hajns, na plećima širokim kao američki hajvej, “iznosi” čuvare i ubacuje loptu u koš. Vidjeli ste to već stotinu puta, vidjećete još toliko… Pregršt lijepih poteza i kombinacija, lepršava košarka, rafalna paljba prvaka i ubjedljivih +22 na kraju. Moglo je biti i više, ali “masakriranje” Zvezde po svaku cijenu nije bilo Itudisov cilj. On misli na maj, Istanbul i Fajnal for, dok usputno bije bitke u VTB ligi i juri oba trofeja. U Turskoj će mu trebati SVI igrači, odmorni, zdravi i orni za odbranu titule. Zato Higins dobija samo dvanaestak minuta. Zato Hrjapa može tri i po četvrtine da odmara na klupi, pa uđe tek pred kraj. Zato Voroncevič ne počinje, zato niko na parketu ne troši više od 26 minuta.
***
Zvezda se vraća kući bez novih bodova, ali u Beograd nosi još jedno važno iskustvo. Oslabljena i umorna, odlično je parirala šampionu skoro dvije i po dionice, pa posustala. Nećemo joj na tome zamjeriti, juče u Moskvi i Real teško da bi prošao bolje. Crveno-beli su kvalitetno otvorili utakmicu i hrabro se nosili s fenomenalno raspoloženim protivnikom, a ako mislite da je to odraz samo Zvezdine ovosezonske evroligaške forme – jeste, ali samo dijelom. A dijelom i plod rutine stečene tokom skoro četiri pune sezone okršaja s ekipama koje čine krem evropske košarke. Postoji respekt, nema straha. Sve manje je nesigurnosti, sve više samopouzdanja i vjere u sopstvene snage. Neizvjesne završnice se sada češće dobijaju, no gube, a velika prednost se gotovo nikada ne topi. Žargonski rečeno, kad odmakne protivniku na 15-20 poena, bez obzira kako se on zvao, Zvezda danas takvog rivala do kraja meča “rutinira”. Za razliku od one Zvezde koja je ispuštala +21 u Strazburu, +15 protiv Panatinaikosa u Beogradu ili 30 minuta držala katedru košarke Efesu usred Istanbula, pa gubila Šarićevim pogotkom u posljednjem napadu Turaka. Te Zvezde više nema, ona je evoluirala u ovu današnju koja i kad izgubi sa 22 poena razlike usred Moskve, odnese kući neki novi kapital i ostavi prijatan utisak na publiku.
Moskovljani su juče prvi put vidjeli na djelu Ognjena Dobrića, momka koji je u teškom trenutku dobio veliku šansu i sasvim solidno je iskoristio. Jeste promašio tri trojke, ali će ih na nekom drugom parketu pogoditi, pitanje je vremena. Vidjeli su Moskovljani i Luku Mitrovića, u neobičnoj ulozi najboljeg asistenta utakmice, ali i prvog košgetera Zvezde, kapitena koji vodi ekipu za sobom nakom etape u karijeri kada je njegov napredak išao silaznom putanjom. Bio je tu i Ognjen Kuzmić, Zvezdin nesalomivi div koji je skraćenu minutažu iskoristio da zada dosta glavobolje domaćinu pod njegovim košem, kao i Čarls Dženkins, siguran u šutu i agresivan u “krađi”, momak čiju kopiju pasoša uprava Armanija još uvijek čuva u nevjerici da se radi o istom čovjeku. Na kraju krajeva, bilo je tu i odličnih 57% u šutu za dva poena i čak 40% pogođenih trojki – zavidan šuterski učinak koji, nažalost, ovaj put nije bio dovoljan za pobjedu, jer je rival gađao snajperom i još bolje od toga.
***
Gostujući teren za Zvezdu ne postoji. Njena vjerna navijačka “armija” nalazi put do bilo koje hale, od Vitorije do Kazanja, od Istanbula do Tel Aviva. Da se kojim slučajem Radonjićeva četa nađe na Novom Zelandu ili u nekoj kanadskoj zabiti blizu Arktičkog kruga, siguran sam, i tamo bi se pojavila barem šačica grlatih momaka s crveno-bijelim obilježjima. Kop gostujućih navijača u “Megasport Areni” smješten je na gornjem prstenu, maltene ispod krova dvorane, u sektoru D21 koji televizijske kamere rijetko počaste nekom sekvencom, pa se (ako posmatrate tv prenos) može steći utisak da podrške i nema. D21 je visoko i dosta daleko od terena, ali stotinjak moskovskih “Delija” i lokalnih pristalica Spartaka, kluba s kojim Beograđani njeguju prijateljske odnose, su i juče nosili Zvezdu od prvog minuta i do samog kraja.
Pored njih, nedaleko od Zvezdine klupe je bila i grupica od još stotinjak navijača srpskog šampiona, onih malo starijih, koji “ne pjevaju horski”, ali su uvijek tu uz ekipu da joj pruže podršku. Kada je pred početak meča na motiv “Trijumfalnog marša” iz Verdijeve “Aide” iz zvezdaškog kopa krenulo sada već tradicionalno “gušenje” evroligaške himne, probirljiva moskovska publika je bila malo u čudu – kop domaćina se “uključuje” u utakmicu tek nakon startnog podbacivanja. Tokom meča dvije grupe tifoza su se međusobno peckale (kako i ne bi kad domaćini druguju s navijačima Partizana), verbalne uvrede su na momente prelazile granice pristojnosti, ali ako izuzmemo tih nekoliko psovki bio je to korektan navijački duel. “Ambasador dobre volje” bio je “Konj” – maskota “Armejaca” koji je razgalio publiku ulaskom u redove Zvezdinih pristalica, pa zagrlio jednog od njih na sveopšte oduševljenje. To je valjda bilo najmanje što su domaćini mogli da učine da se oduže za dirljiv gest “Delija” krajem decembra u “Kombank Areni” kada je uz pjesmu odata počast poginulim članovima vojnog hora Aleksandrova i ostalim žrtvama avionske katastrofe na Crnom moru. Bez obzira na prijateljstvo s “Grobarima”, mnoge pristalice “armejaca” su tada na navijačkim forumima izrazile iskreno divljenje i zahvalnost Zvezdinom “Severu”. Košarka oplemenjuje i zbližava ljude. I dalje vjerujem u to.
Photo: Euroleague, privatna arhiva

