Dva je iza ponoći, a ja se evo vraćam iz grada u pripitom stanju vozom prema mojoj rakunojebini u suburbanom Nju Džersiju. Simultanka Nikole Jokića kojoj sam prisustvovao u Gardenu prije koji sat me još drži u odličnom raspoloženju. Počeo sam sa udaranjem po precijenjenom i razblaženom pivu u Gardenu još za vrijeme zagrijavanja igrača, salio još tri za vrijeme utakmice nazdravljajući bravurama Somborca, pa nastavio u kafanama poslije utakmice jer mi je žena dala slododno veče sa par prijatelja i švalerkom zvanom “stela artoa”. Blaženo se osjećam jer sam svjedočio najboljoj partiji nekog našeg čovjeka u tzv. Meki košarke. Boljoj od one često prepričavane tricaške eksplozije mog Alipašinca Danilovića devedeset i neke. Gledao sam prije 7-8 godina i odurnog mi Kobija sa skupih crvenih sjedišta, kad je Nikse uništio sa 61 košem, ali mislim da je Jokić večeras nadmašio čak i to kurčenje siledžije iz Lejkersa kojeg su tada obilato pomagale sudije.
Nuggets have a superstar! To je TV komentator Nagetsa i nekadašnji NBA igrač Skot Hejstings uzviknuo nedavno prenoseći utakmicu kad je Jokić konačno ostvario prvi tripl-dabl karijere. Taj poklič me, čini mi se više nego išta, nagnao da ga po prvi put i uživo vidim svojim očima i uvjerim se u Nikolinu posebnost. I probam da dokučim ono što se ne vidi u TV prenosima.
Čini mi se da poređenje Jokića sa Divcem više nije ni umjesno, jer će ga Jokić skoro sigurno nadmašiti. Počeo je sezonu stidljivo na četvorci sa Nurkićem na petici, i lično sam s nevjericom gledao u statistiku negde krajem novembra koja je bila slabija nego prošlogodišnja . I pitao se šta nije u redu, jer su i Nagetsi uglavnom gubili. Ali otkad je izgurao Nurkića iz startnih 5 krajem decembra. Nagetsi su počeli pobjeđivati i bez igranja odbrane, a ofanzivno su postali NBA elita skoro pa ekskluzivno zbog Jokića. Utisci o Jokiću su mi od večeras neuporedivo pozitivniji nego što su mi kao poslovično okrutnom skrutinizatoru u ocjenama košarkaša bili dosad. Momak je hladno ubacio 40 i sam samcat pobjedio Nikse.
A još na Olimpijadi prošlog ljeta sam se kao pijan plota držao mišljenja stečenog početkom prošle sezone kad sam ga smatrao za mlitavca kojem Meloun nipošto ne treba dati više minuta od Nurkića! Odsustvo čvrstine kod centara je jeres, nešto čime smo svi naučeni ko zna kada, ili od koga. Pokojni Bruno Soče mi jednom reče da jebeš centra koji nije građen od betona. E pa nije tako! Sad vidim koliko je takva percepcija pogrešna, makar došla i od velikana Brune. Jokić je večeras je ubacio 40 s lakoćom, bez da se pošteno oznojio. Kao da se igrao na treningu, a da ni jedan blok nije bio napravljen za neki njegov šut kao što se radi za “prave NBA zvijezde”. Dvojica Crnogoraca koje upoznah u Gardenu, jer se naši ljudi lako prepoznaju u masi, zaključiše na kraju utakmice da se Jokić samo zajebavao. Upravo je to najbolji opis njegove igre.
U napadu skoro da se ne može naći zamjerka za Jokićevu igru. U igri licem prema košu je nenadmašan na visokom postu. Ne znam ima li bolje petice od njega u NBA u tom segmentu igre. Protivnici se i pored skautinga nikako ne snalaze čuvajući ga. Ni Oldridž, ni Hauard, ni DeAndre Džordan, pa kako da ga sačuva neki seviljski low post duo iz Niksa sastavljen od prolupalog Fila Džeksona? Ako ne postoji mogućnost onoga u čemu je najbolji, dodavanja sa visokog posta, Jokić se okrene leđima prema košu, bez straha od kontakta osjeti tijelo čuvara, precizno iskalkuliše položaj protivničke odbrane i pronalazi alternativna, ali genijana rješenja. I to nekom nevjerovatnom lakoćom. Floskula “meka ruka” ga najbolje opisuje. S poludistance ili sa par metara od koša dostojan je konkurencija najmekšoj ruci, onoj Milana Mlađana, koja mi je decenijama stadard.
Darko Dželetović u Medison Skver Gardenu na utakmici Njujork-Denver
Gledao sam Jokićev govor tijela pažljivo, od zagrijavanja, i prosto ne mogu da vjerujem da tako neobavezan, opušten tip uopšte može da igra u gladijatorskoj NBA ligi. Za vrijeme ozbiljnosti američke himne, kad se Ameri ukipe, kao udžbenički primjer odsutnog momka Jokić se zalijeće prema košu i vješa za obruč dok Amer za klavijaturom još uvijek zavija ono njihovo “home of the brave”, a čitava dvorana još ne miče. Osim možda Nurkića, koji drži ruke u džepovima i cupka s noge na nogu igrajući džepnog bilijara. Jokić kao i Nurkić ima neke simpatične tikove, nikako da se smiri, nemir je prisutan i kad bi trebalo mirno da se odmara na klupi. Čak i za vrijeme tajmauta. To se ovdje zove ADHD. Koji Jokić pretvara u plus. I te kako je priseban kad zatreba. Za vrijeme utakmice Jokić je u par navrata nakon sitnih grešaka gestikulirao, pričao sa sobom, a samokritika je uvijek dobra stvar. Jedan od sudija mu je dva puta naredio da utrpa dres u šorts, dok se mu se koji minuta iza toga dres sam od sebe istrpavao iz gaća. Zbog te neke perpetomobilnosti. Svojom ležernom, ali čudnovato aktivnom pojavom totalno je opčinio seviljski dvojac Porzingisa i Ernangomeza, a i rmpaliju iz Kvinsa Kajla O’Kvina kad bi ga ovaj pokušavao čuvati. Čini mi se da ga ljudi širom lige tek sad počinju uzimati za ozbiljno, ali ni udvajanje ne pomaže jer je Jokić bolji paser od Dankana, ili recimo Divca. Možda je samo Sabonis u rangu s Nikolom.
Neki starkelja s bruklinskim akcentom, zagriženi navijač Niksa koji je sjedio pored mene, je postepeno ludio od početka druge četvrtine i provjeravao u nevjerici statistiku Jokića nespretno na svom telefonu kad je Nikola već nagurao 30 poena pred kraj treće dionice. Reče mi da je nevjerovatno da čovjek koji ima samo 15 u prosjeku njegovim Niksima zabija 30 za dvije i po četvrtine. Šta da ti radim stari, pomislih. A Jokić hladno nastavlja, potpuno opušteno, nekako nezainteresovano, skromno, kao da ga se ništa ne tiče. Neke grimase pri nedosuđenim penalima su najveći dokaz da mu je stalo do.igre. Inače, ništa ne bi davalo indikaciju da baš grize.
U napadu skoro da se ne može naći zamjerka na Jokićevu igru. Nevjerovatno je racionalan, a ni u odbrani gđe još ima prostora da napreduje večeras nije bio loš. Kako se u NBA pri pregovaranju za nove ugovore najviše gleda ofanzivna statistika Jokić je po igrama koje prikazuje već skoro sigurno igrač koji će po isteku ovog početničkog potpisati maksimalni ugovor. Jedan moj prijatelj koji radi za jednog filadelfijskog agenta već se raspituje kako da Nikolu odvoji od Beobasketa i Džefa Švarca. Jer Jokić je zlatna koka, za barem 10 narednih sezona.
Čini mi se da je već sada ravnopravan sa najboljim igračima iz bivše Juge koji su igrali ovđe, a u perspektivi i dominantniji od njih. A uz to, oni nisu ni imali šansu da potpišu devetocifreni ugovor. Milina ga je gledati kako se kocka pasovima sa visokog posta hvatajući nepažnju čuvara na delić sekunde, a nekim čudom njegovi pasovi manje-više završe u rukama takozvanih “cuttera”. A ako ne bude koš, vrlo često mu suigrača koji je primio pas fauliraju pod košem, pa se to ni ne upiše u oficijelne asistencije poslije pogođenih slobodnih bacanja. Isto tako, takozvana hokejaška asistencija kao nepostojeća statistička kategorija u NBA je nešto u čemu je Jokić nenadmašan kao malo koji visoki igrač. Jednostavo koristi mozak primarno, a tek sporedno mišiće.
Ne znam da li su roditelji Jokića imali, kao ja, Teslu na umu kad su davali ime svom trećem sinu, mada je izvjesno da u pitomoj bačkoj ravnici nije bilo tipično šizofreno-imigrantskog nastojanja da se dijete pošto-poto zove po nekom slavnom zemljaku kojim bi se dalo ženi do znanja i na njenoj zemlji “ko je babo” u kući. Još je izvjesnije da im nije bilo bitno pri izboru da se ime piše onako kako se i izgovara na engleskom, bez nekih slova neprikladnih S-H jeziku.
Zanimljivo je da je ime Nikola trenutno ubjedljivo najpopularnije “gastarbajtersko” ime u NBA. Trenutno je u NBA više Nikola, to jest preciznije Nikoletina, nego igrača sa čestim američkim imenima kao što su Pol ili Stiv, a poređenje uopšte nije ni umjesno sa masom nekih puno češćih internacionalnih imena koje širenje po svijetu mogu zahvaliti imperijalno-kolonijalnim, a ne košarkaškim razlozima. Kao što su Rudi, Boris, Dario, Jusuf… Kuriozitet vrlo čestog imena Nikola je ostvaren potpuno zahvaljujući dinarskom genomu svih Nikola u NBA, ako izostavim Batuma. Osim Jokića, i još uvijek nominalno NBA igrača Pekovića,, tu su i Vučević, Mirotić ali i Jovanović, koji je pred sami početak lige ispao iz rostera Pistonsa i čeka šansu da ga Sten Van Gandi vrati u tim igrajući u D-ligi u Grend Repidsu. Na vrata lige od ostalih Nikola kucaju i Milutinov iz Olimpijakosa, kao draft pik prve runde San Antonija, a možda i od Nagetsa u drugoj rundi draftovani Radičević koji se još vraća u formu u Betisu poslije teške povrede. Najveći od svih Nikola je trenutno, a to će biti i u dogledno vrijeme, čarobni Jokić. Ne zbog snage koju je imao Pekmen, urođene žilavosti Plećaša, refleksa Kalinića uslovljenih opet genima, nego zbog superiornog organa koji je i kod Tesle bio dominantan.
Photo: Privatna arhiva, NBA


1 komentar
SVaka cast na tekstu, kao da sam bio na utakmici. Pravo uzivanje za procitati, vraca u prosla vremena kad sam sa istim uzivanjem gutao tekstove iz papirnog KOSa.
Samo napred