Kada stvari postavimo tako kako smo to učinili u uvodnom tekstu, a sa jasnom namerom da otklonimo svaku sumnju da NBA bez Srbije ne bi bio isti, ostaje nam samo da razradjujemo aspekte na kojima se baziraju ostale NBA franšize.
Prvi i osnovni, bez koga ne bi ni bilo ovakvog ”slobodnog tumačenja” Srbije, jeste igrački kadar koji našu košarkašku reprezentaciju stavlja u red najartaktivnijih selekcija sveta.
Kao što Lejkersi imaju Džejmsa, Klipersi Lenarda, a Voriorsi Karija, i Srbija ima svoju prvu zvezdu i, premda se o ukusima ne raspravlja, treba biti pošten i priznati da je prva zvezda naše franšize Nikola Jokić.
Tačno je! Srbija ima Teodosića i Bogdanovića! Prvi je živa legenda i košarkaška ikona Evrope! Igrač bez koga ne može da se zamisli idealan tim Evrope u poslednjih nekoliko decenija, a drugi je u najboljim godinama sa poenima u rukama i agresijom u karakteru, pravi košarkaški predator, jedan od najpotentnijih napadača koje je Stari kontinent otpremio u obećanu zemlju, ali . . .
Ne treba biti previše pametan, već samo dovoljno iskren i posložiti činjenice na sto!
Nikola je čovek-tim! Prva violina Denvera! Ima ono što imaju i svi gore navedeni lideri NBA timova.
Čovek koji proizvodi pobede, bilo poenima, skokovima ili asistencijama. I pored verovatno najlošije forme od kako je stupio na američko tlo, 24-ogodišnji Somborac nekako tromo i neosetno puni statističke kolone NBA protokola. Ove godine osporavan i od naše i od američke javnosti, tiho i bez ikakve pompe došao je do 10. pozicije po broju triple-dablova na večnoj NBA listi, što samo govori da je njegov posao u timu apsolutno SVE!
Zvanično najbolji centar najjače lige na svetu, i igrač koji je raselio iz Denvera momke poput Farida, Nurkića, Lovernja, a u drugi plan gurnuo Milsapa i Mareja, po svemu zaslužuje da bude perjanica našeg NBA tima! Ako razmislite da bi Denver iz upotrebe mogao povući dres sa brojem 15 jednog dana, i to ne zbog Karmela već baš zbog Nikole. . .
Spisak razloga previše je dugačak da bi stao u jedan kratki tekst posvećen našim momcima koji svoj košarkaški hleb stiču u USA.
Na centarskoj poziciji Jokić ima ispomoć u liku i delu jedne od najproduktivnijih zamena koju je NBA ikada imao. Momka koji koristi svaku priliku, a ima ih ruku na srce premalo spram onoga što može. Njegov karakter učinio ga je jednim od najpopularnijih igrača u čitavoj ligi medju navijačima. Ipak, razloge zbog kojih dobroćudni džin ni u jednoj ekipi nije imao adekvatnu ulogu možda treba tražiti upravo u temperamentu. Jednostavno, nije poželjno biti good guy u borilištima savremenih gladijatora.
Ipak. . . Nijedan trener na svetu ne bi se odrekao igrača sa performansama Bobija Marjanovića. Oružje za specijalne operacije i čovek koji protiv bilo kog tima na svetu uz atekvatnu minutažu može postići double-double učinke. Samo zbog činjenice da se Joker najbolje oseća u ulozi centra, Bobi može ostati na klupi iako u našoj franšizi ima mnogo više prostora za sve ono što nudi ovaj toranj meke ruke.
Da dva ili više igrača mogu biti zvezde jednog tima, a da pri tome ne guše jedni druge, gledamo već više od jedne decenije. Još od vremena Vejda i Džejmsa iz ere Majamija, preko neprikosnovenog superstar tima Voriorsa, pa sve do aktuelnog sastava Lejkersa.
Zato
nema opravdanja za Srbiju u kojoj može i mora biti mesta za takve dve košarkaške
veličine kakve su trenutno Jokić i
Bogdanović.
Nema sumnje da je Bogdan poseban. Rodjen je sa tim! I bez obzira što smo mnogo
puta slušali o hiljadama ispaljenih šuteva pre i posle treninga, šutiranju
preko metle i sličnim anegdotama, istina je da se to što Bogdan ima u rukama ne
pravi, već radja, i to u jednom medju desetinama hiljada dece. I nije to jedina
osobina koja ga izdvaja od drugih. Kada vam Kobi Brajant kaže da igrate sa
ogromnom agresijom, znači da se radi o udarnom talasu koji ruši sve pred sobom.
Nijedan Evropljanin, osim Luke Dončića, nema takav ubilački stil. U Bogdanovim
očima vidi se glad za pobedom, i na više od deceniju starim snimcima iz vremena
dok je maltretirao vršnjake svojom igrom koja nije košarka već mnogo više od
toga. I pored toga što nije konstantan, i što mu u poslednje vreme ”ne polazi
sve od ruke”, on je igrač koji će uzeti odgovornost, uzeti šut kada je važno, i
– pogodiće! U poslednjim nedeljama kada je prinudno menjao povredjenog Foksa
ponovo je pokazao da za njega nije bitno da li će biti na poziciji 1 ili 2.
Njegov zadatak je uvek da proizvede ogroman broj poena, bilo individualno ili
serviranjem istih na tacni saigrača.
Kada smo već kod saigrača, teško da postoji neki kome Bogi više veruje od Belog! Zajedno su harali EL, te pohode nastavili su u SAD. I zaista se sjajno dopunjuju. Nemanja igra najbolju NBA sezonu i tu uopšte nema diskusije. Vratilo se samopouzdanje i pokazuje da ga ne zovu bez razloga profesor!
Dvocifren je na skoro svakom meču i njegovi poeni dolaze u ključnim momentima. Pogadja nemoguće. Pogadja za pobede. Istrčava kuntru pored Vestbruka, ispaljuje hice sa parkinga, uzima skokove. Igra odbranu. On je lepak ovog tima. Ima ga u svakoj njegovoj pukotini. A šta drugo očekivati od čoveka koji je kroz karijeru igrao doslovno na svim pozicijama. Njegova uloga je nezamenjiva.
I već ovde bi svaka franšiza otvorila prostor za neke mlade i talentovane momke koji bi stasavali u ovako dobrom društvu. Tako je. Marko Gudurić je i jedno i drugo! Talenat je neosporan. Mladost mu daje preko potrebno vreme da napokon postane svestan svojih mogućnosti. Sve mu se desilo prebrzo. Verovatno ni sam nije očekivao. Do pre neku godinu momak iz Priboja je bio jedan od mnogih talenata FMP-a. Nakon prekomande u Crvenu zvezdu afirmacija je došla preko noći. Zatim milionski transfer i saradnja sa Željkom Obradovićem. Kako je to dečački umeo da objasni – ”još nije svestan da je neko dao milion evra za njega”, a eto ga već na NBA parketima. Sreća je što pored sebe ima ovakve igrače. Oni će mu pokazati put i pomoći da shvati da je to ista ona igra u kojoj je on daleko iznad proseka. I na momente on to pokazuje i u ruki sezoni, ali svakako će mu pomoć saigrača dobro doći.
Možda ne mora da se ugleda samo na starije saigrače. Ima tu i nekih još mladjih koji se hrabro nose sa bremenom NBA. Alen Smailagić prosto je preskočio je nekoliko stepenika hrabro zakoračivši na veliku scenu. Kažu da deca nemaju strah, već da ga stiču kroz razne životne situacije. Alen je dokaz za prvo, ali ozbiljno je zaljuljao drugi deo teorije. Dok većina Srbije nije ni znala za njega, Kazinsa je začudilo kako neki golobradi mladić ima hrabrosti da vodi takve duele sa jednim američkim all star igračem. Iako čeka svoje prve NBA minute, svako ko je imao priliku da vidi partije iz razvojne lige može da potvrdi da je zvezda rodjena. Prava savremena četvorka. Brz, jak, skočan, odličnog šuta sa distance, a samo nam je četvorka i bila potrebna. Izgleda da smo imali sreće.
Sasvim dobar kostur tima za našu NBA franšizu.
Photo: twitter