Boško Đokić: Nedoumice
- November 26, 2015
- 0 comments
- Boško Đokić
- Posted in BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
Naslov kolumne odnosi se pre svega na neka moja razmišljanja i stavove kada je košarka u pitanju, posebno domaća, pa sam se (ipak) odlučio da ih podelim sa brojnim čitaocima Koš magazina. Recimo: i u svetu basketa odomaćilo se oslovljavanje sa ”legendo”, malo-malo pa čujem taj izraz, ili ga pročitam u novinama, pa sam u nedoumici. Šta osoba treba da uradi da stekne taj ”nadimak”, ili ”titulu”? Da bude sjajan igrač (Kićanović, Slavnić, Dalipagić, Đorđević, Danilović, Bodiroga, Paspalj…), ili trener (Nikolić, Žeravica, Ivković, Obradović, Pešić, Maljković…), harizmatična ličnost, funkcioner (Stanković, Popović, Šaper…), da prenosi pozitivnu energiju, posebno ”košarkašku” – to se podrazumeva. Da li mora da ima i ljudski kvalitet, i zašto da? Valjalo bi da bude plemenit (šire gledano), a to obavezuje, ”legenda” mora da traje sa smislom, ne samo da traje, jer u protivnom i činovnik koji radi na šalteru u pošti posle četrdeset godina postaje ”legenda”. Odnosno, kakve su (i zašto lažne) ”košarkaške legende” političari zalutali u ovaj sport; sposobni menadžeri finansijsko-pohlepne orijentacije; ”biznismeni” koji malo daju a više uzimaju od klubova; sudije koje su jedno vreme apsolutno, a danas poprilično, vodile srpski basket; osrednji igrači – danas priučeni, mahom gordi i sujetni funkcioneri; razni likovi koji su uvek tu, blizu nekog kluba, ali niko tačno ne zna raspon i kvalitet njihovog delovanja? Ili – zašto se u Zvezdi od aktivnih aktera mnogi (međusobno?) zivkaju ”legendo”, najmanje Nebojša Ilić, koji jedini to i jeste? Isto je, pretpostavljam, i u Partizanu – a tamo trenutno u klubu nema ni ”l” od legende, ako ne računamo Pekovića koji to može vremenom da postane, a koji je uglavnom u Americi. Dakle, polako sa deljenjem zvanja ”legenda”, posebno danas kad je basket na ovom balkanskom prostoru u silaznoj putanji, da ne kažem ”slobodnom padu”…
Drugo, lična nedoumica je i ovo moje pisanje kolumni, posebno jer imaju kritičku notu (nikako kritizersku), ali u smislu promene na bolje, ne samo etiketiranja ili konstatovanja problema. Odnosno, da li sam bio ”pismeniji i pošteniji” prošle sezone, dok je Zvezda pobeđivala uz odličnu igru, a Partizan izgledao znatno bolje od današnjeg ”dna”, što su svi mediji konstatovali, a tekuće sezone ”ličan i nepošten” pošto ”večiti” imaju veće probleme (koje su delimično mogli i da izbegnu)? To se radi na širokom planu – zovu se i presreću novinari i psiho-fizički ”disciplinuju”, upozoravaju glavni urednici, posebno su na udaru televizijski uposlenici. Ali dobro, naš narod ima i za to pregršt izreka, pa evo jedne – ”muve ne znaju šta je govno, ali će nas večito ubeđivati da je jestivo”…
Dalje, nije mi sve potaman (opet nedoumica) ni kad smo mi treneri u pitanju. Uz svo uvažavanje Marine Maljković – šta znači ”nisam zadovoljna, tražila sam od igračica da pobede sa sto razlike”, posebno kada je u pitanju sastav košarkaški omalenog Luksemburga (šampionke, u okrnjenom sastavu, bez sestara Dabović, koje su ili povređene ili povlašćene, ne znam tačno, slavile su rezultatom 132:38). Da li je u pitanju arogancija i potcenjivanje suparnika (i zašto jeste), ili svojevrsna ”motivacija”, odnosno – kome koristi pobeda/poraz sa takvom razlikom (i zašto nikome)… Svakako negativan primer su i psovke trenera Dušana Dubljevića, nekada mog saradnika, sada kvalitetnog i perspektivnog kouča na meču u Nikšiću sa Crvenom zvezdom, koji je (ne)opravdano stavljen na stub srama. Bez želje da budem advokat odbrane, reći ću još koju: vazda su treneri to radili, ali nije bilo toliko kamera i prikaza sa tajm-auta, što nikako ne amnestira ni Dubljevića niti bilo koga. Nisam da se mladi trener anatemiše, ali jesam da mu se da šansa, ”popravni”, uz objavljivanje pozitivnih stvari uz njegove basket biografije… U poslednje vreme prave se i ”dokumentarci” (uglavnom sa negativnom konotacijom) o ponašanju i vokabularu ”učitelja” na utakmicama, pa tako vidimo obilje psovki, hvatanja za gušu, ”navijačkog” praćenja i izvijanja vrata kad lopta leti prema košu, ili pokazivanja sudijskim znacima kad je faul, noga, aut, što shvata kako ko hoće – ”domaći” simpatizeri kao nužno i simpatično, ”protivnički” kao neznanje i nevaspitanje. Lično, nalazim da sve zavisi od pristupa problemu, dobre ili loše namere kreatora…
Poslednja nedoumica za ovaj, prvi nastavak, muči me oko (klupske) selekcije i upotrebljivosti ”mladih” igrača. Prvo, da kažem da se igrači karakterišu kvalitetom (bolji i lošiji), manje godinama. Ali, na primer, koliko neko treba da bude mlad/star da bi igrao za Zvezdu u ABA ligi, a koliko ako je član Mega Leksa, posebno ako ova dva tima trenutno imaju isti tabelarni skor; da li je Boriša Simanić (rođen 1998. godine, marta meseca) dovoljno ”mlad” u Madridu, a nedovoljno u Ljubljani, recimo; odnosno, ako Gudurić i Rebić (obojica dvadesetogodišnjaci) izgube skupa dve ključne lopte (posledica je bila pet primljenih ”lakih” poena u završnici) protiv Strazbura u Evroligi, nije li bolje da su ih izgubili protiv Igokee u Beogradu; ili – ako je Nikola Rebić poslednje tri sezone ”mlad i neiskusan” (prošle godine u senci Vilijamsa, Jovića i donekle Dženkinsa, tekuće Mekela i Jovića, a bogami za koji dan i Vilijamsa, možda ponovo i Dženkinsa?), hoće li 2016. biti okarakterisan kao ”mlad, ali nije za nas” (i zašto hoće i koga je to briga)? Imam još poprilično nedoumica, ali da to ostavim za neku drugu priliku…
Photo: mojacrvenazvezda.net