U poslednje vreme razvila se diskusija o neodazivanju košarkaša Nikole Jokića na poziv selektora Igora Kokoškova da igra za reprezentaciju Srbije ovoga leta. Potežu se argumenti iz ranijih godina kada je igranje za reprezentaciju bila svetinja. Priča se, na primer, o sedamdesetim godinama. Da se podsetimo kako je tada izgledala košarka u Jugoslaviji.
U prvoj saveznoj ligi bilo je 12 ili 14 klubova, kako koje godine. Igrači su igrali 22 do 24 prvenstvene utakmice. Uz to, ko je stigao do finala kupa Jugoslavije odigrao je još pet do šest utakmica, a ko je igrao Evropske kupove, ako bi stigao do finala igrao je još desetak utakmica. Znači, najbolji igrač koji je osvojio kup države i stigao do finala evropskog takmičenja imao je 35 do 40 utakmica godišnje.
Nikola Jokić je za godinu dana odigrao 110 utakmica koje inače traju 48 minuta, tj 20% duže i to bi bilo kao 130 evropskih. Podsećam da se i prvenstvo nekada prekidalo da bi reprezentacija išla na usavršavanje u Ameriku da igra utakmice protiv najboljih koledž ekipa. Igrači su bili obavezni da ostanu u zemlji do svoje 30. godine života. Tako je bilo sve do kraja sedamdesetih godina kada je granica pomerena na 28 godina. Taj limit je potpuno ukinut tek krajem osamdesetih. Igrači nisu mogli da odu na rad u inostranstvo i da naprave neki dobar ugovor. Bili su plaćeni od države preko Saveza organizacija za fizičku kulturu, popularne SOFK-e. Svi su bili zvanično amateri i potpisivali su ugovor o stipendiranju. Zbog amaterskog statusa bilo je zabranjeno sklapanje bilo kakvih ugovora o reklamiranju. Nikola Plećaš je bio suspendovan zato što je učestvovao u nekoj reklami za kafu i nije mogao da igra na Olimpijskim igrama. Država je bila direktan poslodavac igračima i držala ih u poluropskom odnosu.
Vrhunac primanja svakog igrača bio je dobijanje stana (u stvari stanarskog prava) od grada u kojem je taj klub bio registrovan, tako da bi neodazivanje pozivu za igranje za reprezentaciju bilo veliki greh u to vreme.
Pogledajmo kakva je situacija danas: Jokić igra za američki NBA tim koji mu je poslodavac i koji ga plaća. Ako nastavi sa igrama kao ove sezone, Jokić može da potpiše maksimalan ugovor od 250 miliona dolara na pet godina, što je u proseku 50 miliona dolara godišnje. Godišnji budžet grada Sombora, iz kojeg je potekao Jokić, je oko 3,5 milijardi dinara. Ili oko 35 miliona dolara. To znači da Jokić ima veća primanja nego što je budžet grada Sombora.
Njegovi poslodavci su ga savetovali da ne igra za reprezentaciju jer može da se povredi ili da bude preopterećen velikim brojem utakmica i da padne u formi sledeće sezone. Ako ne odigra na nivou na kome je igrao do sada, neće potpisati taj maksimalni ugovor niti će njegov klub moći da obezbedi budžet za plaćanje njega i ostalih igrača jer će rezultati biti loši.
Sa igračkog aspekta, igranje u reprezentaciji Jokiću ne bi donelo mnogo toga, jer je već postigao nešto što niko pre njega u Srbiji i Jugoslaviji nije: najbolji je igrač najboljeg košarkaškog takmičenja na svetu.
Da zaključim, vremena su drugačija, odnosi su drugačiji. Ostavimo Nikolu Jokića da razvija svoj talenat, da širi ugled Srbije u svetu i prihvatimo sa zahvalnošću svako njegovo buduće učešće u reprezentaciji.
Photo: Twitter
Izuzetno pametan tekst.
Izuzetno pametan tekst. Ali malo je ljudi koji tako razmisljaju. U Srbiji treba samo podmiriti potrebe Crkve, Partizana, Zvezde i reprezentacije i stanovnici su presretni. Ne treba im ni cist vazduh ni bakterioloski ispravna voda niti ne zagadjena zemlja.