“Našim (košarkaškim) reprezentativcima valja objasniti da su i trojke deo igre” – (Dragutin Minić Karlo, Politika 25.09.2022.)
“I bez posebnih analiza moglo je da se zaključi kakav je bio uticaj pogodaka iz daljine”… 711 šuteva više za tri poena sada nego 2017, procenat šuta….viši nego pre (34,5% sada 35,2%). Znači igrači i ekipe mnogo više rade na šutu iz daljine. – (A. Miletić, Politika 25.09.2022.)
“Seniorska košarkaška reprezentacija se nije kvalifikovala za Olimpijskeigre iz istih razloga, morali su da odigraju čvršću odbranu. Nedovoljno uigrani sa očajnim šutom u napadu gubili su utakmicu i psihički pali….” – (Buca Đorđević, Kaži istinu i predloži – Koš magazin 2021.)
“Ako znamo da je šut dominantan, onda talente tražimo po tome, a metodika obuke šuta mora da bude osnova treninga. Sagledavanjem tipa igrača budućnosti definisaćemo način rada u mlađim kategorijama. Košarka je postala previše sport kontakta, odbrane su sve jače, tako da će biti sve teže dati koš ispod koša. Vraća se ono na čemu je košarka nekada bila zasnovana, u čemu smo nekad bili dominantni – precizna, pravovremena dodavanja i šut iz daljine. To će pratiti sve veći zahtevi u pripremi igrača: atletizam plus veština. To je put kojim se ide i u mnogim drugim sportovima”. – (Glavni su utisci prof. dr Vladimira Koprivice, Politika 25.09.2022.)
Od Kalembera do Teodosića
Mi rođeni pre Drugog svetskog rata (malo nas je ostalo) pamtimo, gledali smo, od 1946. do danas razvoj šuta. Do 60-ih godina sve se dešavalo u reketu i kroz reket, retki su bili šutevi izvan 4,5 metara. uglavnom su to bili šutevi iz mesta sa dve ruke, sa grudi, ispred ili iznad glave. Spomeniću iz prve generacije reprezentativaca, pokušavali su i uspevali Kalember, Bjegojević, Engler, Loci, Minja, Andrijašević i veoma dobri Ćurčić. Šut sa glave šutirali su sve bolje Dragojlović, Đerđa, Kandus, dok su Popović, Kristančić i Daneu šutirali jednom rukom veoma uspešno. Jedan od najuspešnijih je bio Duci Simonović jer je posle treninga šutirao do besvesti, do nepogrešivosti, jedini je pravi recept za vrhunskog šutera.
Skok šut je Mija Stefanović kao trener u Beču video od nekog Amera i preneo Bori Ceniću, kao i Tošiću i Glišiću, te su oni počeli da primenjuju u Radničkom i OKK Beogradu, gde su Sija Nikolić, Korać i Gordić bili najbolji, kao i Daneu i Kandus u Olimpiji, Josip Đerđa i Marcelić u Zadru, zatim su nastavili Dragi Ivković, Jarić pa Dalipagić, Kićanović, Delibašić, Varajić, zatim Đorđević, Danilović, Bodiroga, pa Stojaković, Gurović, Savanović, i danas Teodosić i Bogdanović.
Ako danas analiziramo početak Evrolige i Aba lige i dalje se nastavlja pad nivoa igre po svim parametrima, pogotovo u zadnjoj četvrtini. Žuti minuti, promašaji prodaja i gubljenje lopte u napadu, sve što je ”krasilo” naše reprezentativne nastupe od kvalifikacija za Olimpijske igre i Evropsko prvenstvo sada.
Prateći poslednjih deset godina rad trenera mlađih generacija, osim u Megi i FMP, zatajili su OKK Beograd i Radnički, nekad rasadnici šutera. Iz prostog i jednostavnog razloga što nema organizovanih svakodnevnih šuterskih treninga pod kontrolom struke uz pomoć roditelja, barem jednog mesečnog takmičenja u šutiranju, kao i obaveznog, takođe svakodnevnog, igranja i takmičenja basketa 3×3. Godinama se unazad to praktikovalo 60-ih godina prošlog veka na Crvenom krstu i u Zdravka Čelara, pa je 70-ih i 80-ih prešlo na Novi Beograd, svih tih godina jaki centri razvoja košarke bili su još Čačak, Kraljevo, Valjevo, Leskovac, Kragujevac, Šabac, Vršac, gde se takođe svakodnevno samoinicijativno šutiralo i igrao basket.
Poslednjih deset godina naši košarkaši, kao i u svim drugim sportovima, sede na klupama i dobijaju šansu da zaigraju tek kad se strani preskupo plaćeni igrači povrede. U fudbalu igraju 11 igrača i dva,tri stranca, dozvoljavaju da se sedam naših igrača kali, stiče iskustvo, pa neki uspeju da postanu i nosioci igre, prvo u našim pa onda i u stranim klubovima. Tako se namestilo da su se danas okupili, plasirali na Svetsko prvenstvo, vođeni Piksijem koji je vratio veru u napadački fudbal.
Uloga stranaca
U košarci poslednjih pet godina se stalno povećava broj stranca, koji su, priviknuti na anbijent, navijače i obruče, sledeće godine igrajući za jače i platežnije klubove u zadnjim četvrtinama utakmica u Beogradu pobeđivali Zvezdu, a ove godine i Partizan.
Do juče smo imali jedan državni projekat, sad imamo dva, pa tako naši igrači sede na klupi, a utakmicu gube stranci dok naši igrači ne igraju, ne napreduju, ne mogu da steknu znanje i iskustvo. Detaljna analiza poslednjih pet godina bi pokazala šta su oni dobili, a naša košarka i naši igrači zbog njih zaostali u razvoju i izgubili.
Trenutno su se desile neke pozitivne promene u dva državna projekta (a pomenuti razvojni centri Vršac i Kragujevac su se ugasili, dok ostali pokušavaju nemoguće). Reprezentacija se praktično kvalifikovala za Svetsko prvenstvo, odahnuli su svi u KSS, obradovaše se košarkaški zanesenjaci pa i narod, mada ruku na srce Ristiću selektor i reprezentativci treba da ljube desnicu jer ih je ona odvela na Svetsko prvenstvo.
Ovo je nastavak moje rubrike: “Kaži istinu i ‘predloži”. Već sam predložio u ranijem tekstu: svakodnevno pored redovnih treninga, trenirati šut i igrati basket 3×3. Dodao bih da saradnja roditelja i klupskih trenera treba instituciono da se organizuje od struke iz KSS, i da se primeni od najmlađih početnika da bi navika prešla u svakodnevnicu, jer je generacijski dokazano da su najuporniji i najvredniji proneli slavu naše košarke i svrstali malu Srbiju u vrh evropski i svetski.
Što se tiče vrhunskog sporta, krajnje je vreme da država prepusti finansiranje privatnom sektoru a da ogromna sredstva preusmeri na celu Srbiju i tako omogući besplatno bavljenje sportom, jer je to ravnomerno ulaganje koje će omogućiti stvaranje zdrave nacije kao nekada, i uspešnije.
Sve što se radi na individualnom treningu treba raditi sa intezitetom približno takmičarskoj utakmici. Statički šut – jedan šutira drugi mu vraća, vrlo malo će podići procenat pogodaka, ali šutirati u tempu razne vrste šuteva sa različitih mesta i uglova u znoju lica i tela, pa tada stati i vežbati lične, pa još odigrati basket 3 na 3, i jednom mesečno organizovati takmičenje u svim tim osnovnim i najznačajnijim elementima košarke, za tri do šest meseci svakodnevnog dodatnog rada će timove podići za nekoliko mesta.
(Predrag Buca Đorđević, operativni trener KSS)