Početna BLOGBuca Đorđević: Saveti malim košarkašima

Buca Đorđević: Saveti malim košarkašima

od Predrag Buca Đorđević
22 pregleda

Deset godina sam trenirao košarku, od 1954. do 1964. Korake sam naučio kod Ace Nikolića u DIF-u (semestar Škole košarke). Kao junior u KK Radnički za pet godina kod Bore Cenića postao sam dobar košarkaš (1958. osvojili smo drugo mesto na juniorskom Prventstvu Jugoslavije). Narednih pet godina u seniorskom timu trenirao sam kod Ranka Žeravice (sa tadašnjim reprezentativcem Necom Đurićem i budućim Dragoslavom Ražnatovićem, mojim saigračem iz juniora, uz Sakija Prelevića, Pivu Ivkovića, Batu Đorđevića i ostale prvoligaške košarkaše. A 1973. postao sam košarkaški trener.

Deset poslednjih godina intenzivno pratim treninge i utakmice pionira, kadeta odnosno “malih” košarkaša. Slobodan sam da vam opišem moje utiske pa i savete o radu, bez želje da ikoga povredim kao čoveka, roditelja ili trenera.

***

Kao odgovorni roditelji ako niste pre, uradite odmah sportsko medicinski pregled i motorička testiranja vašeg deteta u Zavodu za sport i medicinu sporta. Kad dobijete izveštaje porazgovarajte sa specijalistima, i dobićete prave savete šta treba da radite sa vašim detetom da počne ili nastavi da se bavi sportom.

Košarkaški klubovi, škole košarke i mini basketa, formiraju grupe od po 15-30 malih košarkaša i pokušavaju da za jedan čas dnevno, puta četiri časa nedeljno, pokažu klincima osnovne elemente košarke: dodavanje, dribling, dvokorak, šut iz raznih pozicija, razna kretanja i dr. To je dovoljno za rekreativno bavljenje košarkom i odgovara ceni koju plaćate (oko pet hiljada dinara mesečno), jer dok se malo zagreju i urade dva do tri elementa, čas je prošao.

Ako želite da vaša deca postanu bolji košarkaši, i to vide u njima treneri, vi treba da se uključite i organizujete, pogotovo ako i dete ima volje da svoj talenat nadogradi dodatnim radom.

“Sportski kao i umetnički dar klija u mekoj sredini nežnih duša, a raste i stasava u vojničkoj čvrstini, disciplini i reda u svakodnevnom radu” – prof. dr. Vladeta Jerotić.

U ovakvoj situaciji roditelji, familija i prijatelji (koji su se bavili košarkom) treba u dogovoru sa trenerom da se angažuju i svakodnevno, kao što rade školske zadatke sa svojom decom izađu na otvorene terene i utvrde-uvežbaju ona dva-tri elementa koja su rađena na treningu. Obavezno odigraju dva do tri basketa tri na tri po pravilima FIBA iz 2015, i da u pauzama šutiraju uz merenje procenta uspešnosti. Za sve je potrebno jedan i po do dva sata dnevno. Ponavljanje i utvrđivanje gradiva je dobitna kombinacija.

Treneri, iako nisu dodatno plaćeni za kontrolu takvog rada, moraju da shvate da je uspeh, odnosno napredovanje igrača njihova referenca, i da kasnije kroz uspehe kolektiva u takmičenju shvate svrhu svoga rada, i ponosno da kažu “Vredelo je”.

Naša generacija 50-70 godina prošlog veka imala je sreću da je košarci učena na Krstu, u KK Radničkom, i reprezentaciji. Bora Cenić, Ranko Žeravica, prof. Aca Nikolić, Ciga Vasojević i njihovi naslednici Dragoljub Pljakić, Vladan Marković, Bata Đorđević i Piva Ivković stvorili su u dva navrata po četiri reprezentativca i čak 13 reprezentativki, kao i sijaset prvoligaških igrača. Kupite knjigu “60 zlatnih godina. Istorija muške košarkaške reprezentacije” , autora Čobovića, Raičevića i Bogdanovića, pa se vi i vaša deca, kao i treneri, upoznajte: polovinu muške i skoro celu žensku reprezentaciju Jugoslavije stvorili su gore pomenuti treneri. Oni su započinjali trenerske karijere kao volonteri, i nisu obraćali pažnju na satnicu treninga. Većina je pre podne individualno sa pojedinim igračima radila (Bora sa Necom, Jelicom Kalinić i dr.), popodne imala redovne dvočasovne i duže treninge, i čak nastavljali sa produženim radom. Imali su i nas, ludo zaljubljene u košarkašku igru, koji smo svako pre podne, pogotovo leti od 8 do 13, šutirali i “besomučno do tuče” igrali basket, što je rezultiralo gore pomenutom razvoju i stvaranju muških i ženskih reprezentativaca i dobrih prvoligaških igrača i igračica.

Kao što smo mi igrali basket “svakodnevno besomučno do tuče” i šutirali neumorno po 100 puta sa raznih pozicija, i tako podizali borbenost i agresivnost, kao i preciznost i procenat ubačenih šuteva, iz čega su uz ozbiljne treninge kretanja i blokada sa trenerima stvoreni reprezentativni i prvoligaški igrači i igračice iz KK Radničkog u dva navrata 60-ih i 70-ih godina prošlog veka, tako je nastavio i Kićanović: “Teže mi je bilo da pobedim na Želovom terenu nego da osvojim Olimp i svetsko zlato sa generacijskim drugovima”.

Sledio je Saša Đorđević (“Zahvaljujem partijama u litar krvi na Ranču na Novom Beogradu što sam stekao samopouzdanje za sve one koševe koji su ušli u istoriju jugoslovenske košarke”. Kao i današnja generacija Teodosića ““Pobeđivao sam starije i jače”), Bjelice (“Igrali smo basket svakodnevno od 4 do 10 uveče”), Jokića (“Kad sam počeo da pobeđujem stariju braću”). Svi oni, i mnogi drugi, igrajući basket tri na tri i šutirajuću i do hiljau pogodaka (kao Bogdan Bogdanović sedeći i sa stolici) doveli su svoju igru do savršenstva. Na Olimpijskim igrama u Tokiju drugi put je, pored košarke, i basket 3×3 FIBA 2015 bio takmičarski sport. “Najveći problem je da pokažemo da basket nije sport onih koji nisu uspeli u velikoj košarci, već onih koji su basket izabrali kao nešto što im najviše leži”, rekao je Dušan Domović Bulut, jedan od najboljih basketaša sveta svih vremena.

Svima u oba sporta treba da je jasno da košarka ne može bez svakodnevnog igranja basketa 3×3 iz dva osnovna razloga: igrajući basket usavršava se igra u odbrani, i razvija se i dovodi do savršenstva igra protiv presinga pri izvođenju-započinjanju napada po primljenom košu u velikoj košarci. Dovoljna su samo ta dva razloga da se kaže da košarka ne može bez basketa, te treneri moraju da u saradnji sa roditeljima organizuju dodatno igranje basketa gde će uključiti i uvežbavanje raznih vrsta šutiranja sa različitih pozicija, ali obavezno uz merenje – izračunavanje procenta ubačenih lopti. I jedno i drugo mora da se organizuje kao takmičenje. Turniri u basketu i šutiranju, uz prigodne simbolične nagrade koje će obezbediti roditelji na kraju svakog meseca .

Ministarstvo sporta Srbije daje određena dodatna sredstva školama i nastavnicima fizičkog vaspitanja. Zahtevajte da ta sredstva iskoristite za mini basket na travi sa teleskopskim koševima bez tabli, visine koša 1,60 metara, 2,35 i 3,05. Pa da sedmogodišnjaci igraju 3×3 sa loptama manjim i lakšim, a bosi po travi do svoje desete godine, odnosno do završetka osnovne škole, i to besplatno. Vreme je da odgovorni ispitaju zabranu mini basketa, odbojke i fudbala u obdaništima, pa da barem predškolski uzrast, šestogodišnjaci započnu sportske aktivnosti.

“U svakom poslu pa i igri, pre svega na prvom mestu najvažnija je organizacija, bez dobre organizacije nema uspeha” – kaže Svetislav Pešić.

Zaključak je jasan: “Svi mi, nastavnici i roditelji, političari, država i društvo, sportski savezi i treneri, moramo da budemo jedinstveni. Pitanje najboljeg interesa naše dece od besplatnog obrazovanja i fizičkog razvoja ne sme ni za trenutak biti u senci drugih prioriteta”.

(Nastaviće se)

Photo: KSS

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar