
Budućnost: Hemija po receptu Džikića
- January 21, 2018
- 0 comments
- Milivoje Kovačević
- Posted in REGION, EX-YU
Dugo je ovaj tekst “čekao” u glavi potpisnika da bude pretočen u elektronsku formu. Čekao, jer sam se bojao “novinarske kletve”, žargonski rečeno, da im ne izmalerišem. Momci koje izuzetno uspješno vodi stručni štab na čelu sa Aleksandrom Džikićem, krvavo su radili da bi stigli tu gdje su sada. Apsolutno zasluženo drže prvo mjesto u ABA ligi, dok ih praktično jedna pobjeda (Cedevita kući) čak i jedan “mali” poraz (Trento u gostima s manje od 13 razlike) dijele od Top 8 Eurokupa.
Najavu ovog rezultata mogli smo naslutiti na početku sezone. Prvi put u ovom vijeku u rosteru su preovladali crnogorski košarkaši. Osim Lendrija i Gibsona, stranac je bio samo Nemanja Gordić. Ali, on se košarkaški izgradio u Budućnosti, pa ga u Podgorici doživljavaju svojim. To je bio pravi potez ljudi koji vode klub. Podgorička publika se umorila od previše stranaca u timu. Željeli su da se svojoj djeci pruži šansa. S druge strane, Budućnost je imala problem da sastavi kompetitivnu ekipu za Crnogorsku ligu. Ovako su riješili oba problema. I u “Moraču” se vratila publika koja poznaje i voli košarku, upravo zbog rezultata domaćih igrača.
Uprava je napravila i korak dalje. Na istom predstavljanju pokazala je na koji način će pripremati budućnost Budućnost Volija. Kupili su dvoranu, ljubiteljima sporta, poznatu kao “Kuća košarke” u prigradskom naselju Kokoti. Angažovali su najbolje crnogorske trenere za rad s mlađim kategorijama. Doveli su sve mlade i perspektivne dječake koji nijesu bili ugovorima vezani za matične klubove. I taj potez govori kakav je preokret ljetos urađen u jedinom crnogorskom šampionu.
Kad se pogleda statistika dosad urađenog Budućnost Voli ima najviše pobjeda u ligi – 14, najmanje poraza – 2 i najbolju koš razliku od 137 poena viška. Pri vrhu je i po broju izgubljenih lopti, samo Partizan gubi manje lopti po meču od Podgoričana, dok je Cedevita primila 4 poena manje. Budućnost Voli je treća po indeksu uspješnosti – 93, po procentu ubačaja iz igre – 47 i po broju ubačenih trojki – 9 prosječno. Četvrta je po broju postignutih poena – preko 84 i po broju blokada 3.19 po utakmici. Po broju skokova na meču je peta sa prosječno 32, sedma po broju ukradenih lopti – 7, a posljednja po broju asistencija. Rekli bi – ništa spektakularno.
Stručni štab Aleksandra Džikića uspio je u onome što svi priželjkuju u kolektivnim sportovima- da napravi hemiju u ekipi. Kao pravi režiser Džile je jasno podijelio uloge. Sjajnom pripremom utakmica uglavnom je uspijevao da sakrije nedostatke njegovih momaka, da timskom igrom u oba smjera, demonstrira moć. Nije sve uvijek išlo glatko. Naprotiv! Malo je timova koje je Budućnost Voli “razbila”. Svaku pobjedu je žestoko zaradila na terenu.
Najjače oružje podgoričkih “plavih”, sad već možemo pisati – tradicionalno, je šut za tri poena. Mi koji ih pratimo iz novinarske lože toga smo se najviše pribojavali. Međutim, Džikić je i tu umiješao prste. Postavio je koncepciju u kojoj brzim protokom lopte makar jedan šuter ostaje sam da proba. Samo Zoran Nikolić, Filip Barović i Aleksa Ilić ne pogađaju trojke, ali ni ne šutiraju. Događaju se prazni hodovi, da ništa spolja ne ulazi, ali ne traju cijelu utakmicu. A kad počnu pogađati, onda to ide u serijama i protivniku ruši koncepciju i moral. Zato se ne ustežu da šutiraju kad god su u prilici. Ipak, broj pokušaja za tri poena manji je nego za dva, što je još jedan plus u odnosu na ranije sezone.
Džikić je mnogo uradio da ovi momci steknu samopouzdanje. Ove godine u napadu pokušavaju akcije i kombinacije koje ranije nijesmo gledali. U odbrani se uspješno nose sa znatno kvalitenijim pojedincima, bez pardona. Nije sve idealno, ima ispadanja, ali sve je manje poteza koji izazivaju uzdahe neodobravanja u publici. Jednostavno, ulio je momcima samopouzdanje, da vjeruju u ono što rade, da vjeruju svojim saigračima, napravio hemiju u timu.
Nemanja Gordić je, kako se obično voli kazati, njegova produžena ruka na terenu. U timu u kojem se afirmisao sad igra sezonu karijere, i to u oba pravca. Protivnik ne zna da li da mu zaustavi razigravanje ili ulazak i šut. Nikola Ivanović ga u stopu prati. Njegove trojke ulaze kad su najpotrebnije. Poslije klimave sezone Danilo Nikolić takođe stiče sigurnost u napadu. U odbrani mora još mnogo da radi.
Aleksa Ilić i Zoran Nikolić trebalo bi da igraju najbolje sezone u karijerama. Mladi su, perspektivni, igraju u odličnom okruženju pa je logično da se od njih očekuje napredak. Slično je s Petrom Popovićem, a priliku su dobili mladi Milić Starovlah i Bogdan Bojić. Barović je imao peh, povrijedio se na prelazu dvije godine, a sad se s povredom nosi i Popović.
Budućnost Voli dobila je Crvenu Zvezdu oba puta u ABA ligi. Dva puta je savladala i Cedevitu, po jednom u ABA i Eurokupu. Najozbiljniji je kandidat da sezonu završi na prvom mjestu, pa zašto ne, i osvoji ligu. Priželjkuje se i plasman među osam najboljih u Eurokupu, treći put u svojoj istoriji.
Da bi se ambicije ostvarile Uprava kluba odlučila se na potez koji se u ekonomiji zove “zaštita investicije”. Na oko 1.8 miliona evra, koliko je planiran ovogodišnji budžet, dodato je još nekoliko procenata i angažovan je Džastin Dolman. Nekadašnji MVP ACB lige, uz Markusa Vilijamsa, predstavlja najzvučnije ime od svih koji su igrali u plavom dresu. Ako je tačno što su Miško Ražnatović i Dolman kazali – da je sasvim zdrav i spreman – onda će Džikić biti na “slatkim mukama” da ga uklopi. Da je Lebron ili Kari, ne bi moglo odmah. I za to treba vremena. Da nije veći dio tekuće sezone u Efesu preskočio zbog povrede, sigurno bi bio van dometa Budućnost Volija. Ovako će za relativno skroman novac, u odnosu na reputaciju, možda pomoći “plavima” da se domognu Eurolige. Valjda je i to dovoljna potvrda o ambiciji kluba.
Oni koji ne misle dobro Podgoričanima i crnogorskoj košarci, nevješto plasiraju priče da Budućnost Voli neće moći da igra Euroligu (ako se plasira) u dvorani “Morača”. Pritom zaboravljaju da je tri godine Budućnost igrala Euroligu u “Morači”, da se 2005. godine jedna grupa EP igrala u istoj dvorani, što znači da je zadovoljavala standarde. Ne treba smetnuti s uma i još jednu činjenicu. Kad je osnovan ULEB i kad je prvi put došlo do sukoba sa FIBA Evropom, Budućnost je, kao prvak Srbije i Crne Gore, izabrala da nastupi u novoformiranoj Euroligi. Vjerovatno to pamti Đordi Bertomeu i ljudi koji vode Evroligu.
Photo: ABA