Časopis “Trener” 20 godina sa nama
- October 19, 2016
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Tradicija nije nešto čime se možemo pohvaliti. Ni kao društvo, ni kao pojedinci. Znam da mnogi misle da smo baš društvo tradicije, da negujemo vrednosti, da počivamo na starinskim, tradicionalnim uzunsima ali, nažalost, realnost govori drugačije. Mnogo toga što smo imali, čime smo se mogli pohvaliti, što nas je izdvajalo od drugih, uništeno je, zaboravljeno, promenjeno. Ova globalna ocena, mnogo učenijih i naučno utemeljenijih ljudi od mene, zahtevala bi šire objašnjenje ali njemu nije mesto na ovom uglednom portalu,već je samo pokušaj da se pokaže kako i male stvari, u odnosu na velike, državne vrednosti, kada se održe i imaju tradiciju, zaslužuju našu pažnju.
Jedna od njih, a da ima direktne veze s košarkom, je i specijalizovani košarkaški magazin “Trener”. Ne znam koliko vas koji sada čitate ovo, uopšte znate za “Trener”? Verujem da ste čuli, ali nisam siguran koliko vas ga je i čitalo. Ako niste, počnite. Nikad nije kasno. Ovo s razlogom jer “Trener” nije komercijalni časopis. Ne prodaje se na kioscima, ili bar na vrlo malo njih, nema reklamu, nema neku logistiku, senzacionalističke tekstove, nema provokativne fotografije, u njemu niko od novinara nije zaposlen. Ali zato ima sjajne novnare-saradnike iz svih eminentnih medija, sjajnog urednika, fotoreportere, i – najbolje trenere na svetu koji pišu za ovaj časopis. I ,da – ima tradciju.
Izlazi neprekidno već 20 godina. Malo li je. U zemlji zaborava, urušenih vrednosti, saplitanja svega što vredi. A da, rekli smo nećemo o tome. Nije da i “Trener” nisu saplitali, i još ga sapliću, Ali on, eto, izlazi već dve decenije. Ovih dana je taj jubilej. A sve je počelo davne 1997. kada je Udruženje košarkaških trenera Srbije i Crne Gore, na čelu sa Dušanom Ivkovićem, donelo odluku da pokrene stručni časopis. Za ideju svaka čast. To naše Udruženje, inače, je neverovatan skup ljudi, košarkaških trenera. Zamislite kako izgleda nešto što čine ljudi koji su najbolji na svetu! Da ne ređamo imena, svi znaju ko su i šta su srpski košarkaški treneri.
E sad, koliko god se oni slagali ili ne među sobom, bili podeljeni u tabore i slično, doneli su nam toliko medalja, uspeha i radosti, kao ni jednoj zemlji njeni treneri. I iznedrli su dva velika brenda u tom svom Udruženju. Košarkašku Kliniku, koja se svakog juna održava u hali “Šumice”, i koja je uvek okupljala najbolje, najslavnije, najtrofejnije košarkaške trenere na svetu, računajući i drage goste iz NBA, i gde svake godine mladi treneri imaju šta da vide, čuju i nauče kroz dvodnevni pokazni seminar koji njihove slavne kolege drže. Drugi brend ovog Udruženja je upravo časpois “Trener”.
Mirko Polovina, glavni urednik časopisa “Trener”
Dakle, 1997. su ga osnovali, poverili iskusnom novinaru Mirku Polovini da ga vodi i uređuje, i tako do dana današnjeg. Rekli smo da u “Treneru” niko nije formalno zaposlen ali za njega su pisali i pišu najveća imena našeg trenerskog i novinarskog esnafa. Od stalnih trenerskih imena, saradnika, pomenućemo Borivoja Boru Cenića, koji je napisao možda i najviše stručnih tema. Ovde moramo da objasnimo onima koji “Trener” nisu čitali da je, najkraće rečeno, koncepcijski zamišljen tako da je mešavina klasičnih novinarskih tekstova i intervjua, i stručnih analiza, seminarskih predavanja i slično, koje pišu i predstavljaju ljudi iz same struke, treneri dakle. Pored čika Bore Cenića, Ranko Žeravica je bio stalni i verni saradnik i neko ko je uvek svojim specifičnim i tačnim zapažanjima, doprinosio težini časopisa. Prof. Vladimir Koprivica, dekan Fakulteta za fizičko obrazovanje, jedan od najvećih naših stručanjaka je i u Izdavačkom savetu “Trenera” ali je, pre svega, svojim analizama i testovima uticao na kvalitet časopisa. Mnogo su pisali za “Trener” – i Aleksandar Džikić, Igor Kokoškov, dr. Nenad Trunić, Boško Đokić, Čedo Maričić. Takođe, zapažene tekstove imali su i ljudi od nauke, kao što su prof.dr Branko Markovski, dr Ana Vesković, dr Marko Ćosić i mnogi drugi. Stručne teme sa pomenute Klinike, koje su ostavština za buduća trenerska pokoljenja, sakupljali su Marko Ocokoljić nekada i sada Goran Vojkić i Marko Mrđen. Sve ovo pod budnim okom predsedavajućih ljudi Udruženja kao što su bili Duda Ivković, Željko Obradović, Aco Petrović, Zoran Kovačić Čivija. Ljudi iz Saveza Ljupče Žugić, Milan Tasić i Goran Todorović su iz svog ugla i svojim doprinosom takođe dosta dali “Treneru”.
Što se novinara tiče, nema značajnijeg košarkaškog imena koji barem jedan tekst nije napisao i podario “Treneru”. Spisak onih koji su češće pisali je impozantan: Vlada Stanković, Aca Ostojić, Bojan Milovanović, Danilo Šotra, Vlasta Ignjatović, Dragan Nikodijević, Aleksandar Vučković, Predrag Sarić, Aleksandar Miletić, Gordana Čanović, Ivan Bogunović, Slobodan Petrovski, Slobodan Maletić, Biljana Kostreš, Danijela Pinter, Zdenko Pop, moja malenkost već 16 godina, i drugi. Fotoreporteri Miroslav Todorović, Nenad Negovanović, Miki Antić, Dejan Ignjatović, Ivica Mihajlović. Prevodilac Nina Vidosavljević i tehnički urednik Đorđe Miličić. Uvaženi čitaoci Koš magazina neka od ovih imena znaju, neka ne, ali sva su vredna, verujte mi, i zato je bio red da se pomenu.
Svako od njih je nešto dao i ostavio “Treneru”. Pored svog osnovnog posla koji su obavljali, ovi ljudi su uvek nalazili vremena da nešto urade, napišu, objave i za “Trener”. I zato je bio red da se pomenu, iako nabrajanje većina ljudi ne voli. Uz pomoć njih, i velikom upornošću urednika, “Trener” istrajava i opstaje. Do kada – ko to zna? Ako je pameti, još dugo. Ako nije, dobro je i ovo što je do sada urađeno.
Zašto više ljudi ne zna za ovaj časopis? Zašto se više nije uradilo na njegovoj komercijalizaciji, u smislu da uđe na tržište i postane konkurentan ostalima, već se samo deli trenerima, saradnicima, prijateljima košarke, svakome ko ga zatraži? Zašto i ovaj jubilej nije obeležen svečarski, uz okupljanje barem dela ljudi koje smo malo pre pomenuli? To su teme za razmišljanje za neka buduća vremena. Ukoliko, razume se, jedna fina, kulturna, edukativna stvar nastavi da živi. Ako za te vrednosti danas nema sluha, onda će sve ovo ostati samo lepa uspomena. Kao i mnogo šta kod nas. Zemlja tradicije, jel tako beše?