Početna ISTORIJAČetvrt veka od Atine ’95: Vredelo je!

Četvrt veka od Atine ’95: Vredelo je!

od Predrag Mrmak
15 pregleda

Nastavljamo sa serijom tekstova posvećenih Evropskom prvenstvu u Atini 1995, koje je završeno 2. jula te godine legendarnom utakmicom Jugoslavija-Litvanija. Serijal smo započeli ličnim osvrtom našeg saradnika Božidara Manojlovića, a nastavili tekstovima iz knjige Vladimira Stankovića “Koš po koš”, posvećene evropskim šampionatima u košarci. Kolege novinari u toj knjizi dali su svoja sećanja na Atinu ’95, mislimo da ih u danima jubileja vredi pročitati.

***

Pune četiri godine čekali su plavi košarkaši da ponovo izađu na evropske terene. U Rimu 1991. ubedljivo su osvojili su zlato, a naredni šampionat, zbog sankcija gledali kod kuće, na malim ekranima. U trenutku kad su ukinute sportske sankcije bili su već poznati učesnici 29. prvenstva Evrope.

Snalažljivo rukovodstvo KSJ (Veselin Barović, predsednik, Dragan Kićanović, direktor i Dušan Ivković, selektor) pronašlo je, uz pomoć čelnika FIBA, način da plavi, ipak, učestvuju. Jedina mogućnost bile su kvalifikacije. Grad domaćin je bila Sofija, a kandidati za plasman, pored naših košarkaša, domaćin Bugarska, Turska, Estonija i BiH.

Te kvalifikacije pamtiću po „predigri“ na granici sa Bugarskom. Njihovi carinici su, valjda iz navike zadržavali autobus sa našim igračima, stručnim štabom i rukovodstvom više od sata, sve dok tadašnji generalni sekretar Rade Petrović nije izašao i tutnuo im u džep stotinak maraka… Pamtiću i prvu utakmicu sa domaćinom koja je, neočekivano ušla u produžetak… Na kraju je bilo sve kako treba, potom, kao i susreti sa Turskom i Estonijom. Jedina mrlja na turnir pala je zbog utakmice sa BiH, pošto je njihovo rukovodstvo, po nalogu iz Sarajeva, odbilo da igraju sa plavima. Ali, pamtiću i susret sa Mirzom Delibašićem koji je bio direktor njihove selekcije. I njegov dirljiv susret sa Draganom Kićanovićem, nekadašnjih saigrača iz reprezentacije… Dugo smo sedeli i pričali, ponajmanje o košarci!

Plavi su osvojili prvo mesto, odigrali tri dobre utakmice kao pripremu za Evropsko prvenstvo i podgrejali nadu svih da mogu da se vrate tamo gde im je, pre sankcija bilo mesto. Na pobednički tron.

U Sofiji sam upoznao tada nepoznatog klinca, reprezentativca Turske Mirsada Jahovića, i objavio u „Novostima“ prvi intervju sa budućom velikom evropskom zvezdom!

I, opet, put u Atinu pamtiću po graničnom prelazu na aerodomu u Beogradu. Pošto su sankcije, sem sportskih, i dalje bile važeće, plaćanje računa u hotelu u Grčkoj i svi ostali troškovi morali su da se vrše – gotovinski. E, tu je bio problem, pošto je valjalo preneti gotov novac (mnogo maraka) preko naše granice, a po našem zakonu to nije bilo dozvoljeno. I tako je novinarska torba, puna papira sa statistikama, kasetofonom i ostalim „glupostima“, bila najsigurniji „bunker“! Uz debelo preznojavanje, trešenje ruku, crvenilo u licu, sve je prošlo u najboljem redu…

U Atini, opet sitniji problemi, kad sam sa tadašnjim lekarom plavih dr Momom Jakovljevićem išao u obližnju prodavnicu da kupimo sokove, vodu i kekse za sastanak i dogovor selektora i igrača pred utakmicu… Razlog za to je, možda bio i taj što Grci nikako nisu mogli da oproste našim momcima koji su u prvoj utakmici na Šampionatu pobedili. A među ozlojeđenim navijačima bilo je sigurno i zaposlenih u hotelu…

Pa, što je sigurno, sigurno je! Posle toga sve po planu, redom padaju Italija, Švedska, Izrael, Nemačka, Francuska… Domaći navijači, na svim utakmica sve žešće i žešće navijaju protiv plavih. U polufinalu, ponovo domaćini – Grci. I opet pakao u dvorani… Sve gori, a najbolje i najjače se čuje pesma: „Opet nisi uzeo trofej Paspalje…“. U prvom kolu bilo je 84:80, a u ovoj, možda i najvažnijoj utakmici, razlika je bila duplo veća – 60:52!

Pamtiću Atinu i po susretu sa Bogdanom Tanjevićem koga godina nisam video, a znamo se, dugo, dugo… Pamtiću i po upoznavanju sa dr Zoranom Đinđićem koji je jedini od naših tadašnjih političara (tada je bio opozicionar) došao u Atinu, u toku takmičenja.

Za veliko slavlje nije bilo mnogo vremena, jer se čekalo veliko finale i utakmica sa Litvanijom… O noj su napisani eseji, a za istoriju je ostalo, sem zlata, zapisano i to da je fenomenalni Saša Đorđević od 12 pokušaja pogodio DEVET „trojki“, a ukupno 41 poen! I na kraju, uz zlato i pesma grčkih navijača koju pevaju naši momci, ali sa tekstom Vlade Divca: „Sad si uz’o trofej Paspalje“… Ostaće mi u sećanju i onaj doček u Beogradu i prvo slavlje šampiona sa balkona Skupštine grada Beograda! Mogu da se pohvalim da sam tamo bio i ja, a moj prtljag je ostao na aerodromu, pa sam morao da se vraćam u Surčin, ali – VREDELO JE!  

Photo: YouTube   

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar