Pobedivši dva rivala za najviši plasman na samom startu ABA lige, Crvena zvezda je napravila odličan posao. Čak i bolji nego što se čini na prvi pogled, jer pobeda od 21 poena razlike protiv Budućnosti vredi duplo u slučaju nekog kruga na kraju prvenstva. A ne treba zaboraviti da je tim iz Podgorice projektovan za borbu za Evroligu, u šta se teško može poverovati posle viđenog u Pioniru. Čim je Zvezda u trećem periodu zaigrala črvšće u odbrani protivnik nije imao rešenja u napadu. Ni Kuk ni Šehović. To je loš signal za trenera Igora Jovovića, pogotovo što je ta Zvezdina agresivna odbrana bila svetlosnim godinama daleko od one koju je taj tim demonstrirao protekle sezone.
Sve ono haotično u igru šampiona, viđeno u prvom kolu protiv podjednako haotičnog Mega Leksa, smirilo se i počelo da dobija oblike smišljene igre protiv Budućnosti. To je dobar signal pred početak Evrolige, ali ima još mnogo toga da se popravlja. Pre svega, to je sada jedna nova Zvezda, u kojoj više nema poluge Vilijams-Marjanović oko koje se sve vrtelo, a nova poluga nije pronađena u tandemu Mekel-Cirbes. Jednostavno, Izraelac nije ni blizu takav košarkaški boem i kreativac kao Markus Vilijams, mada nagoveštava da će imati stalniju formu od Amerikanca koji je umeo da na nekoliko utakmica jednostavno nestane. Čak se meni više dopalo onih 15 minuta u kojima je plej crveno-belih bio Nikola Rebić, jer tada su se dešavale neočekivane stvari. Kod Mekela je sve nekako predvidljivo.
Kao što je nosio Zvezdu u prošlosezonskom finalu plejofa ABA lige protiv Cedevite, tako ove jeseni dominira Maik Cirbes. Nemac je silno napredovao i izbio u prvi plan kao lider tima, onaj kome publika skandira i ustaje da mu aplaudira. Cirbes je bacio ne u drugi, nego u treći plan i Nastića (koji ima vrlo spore reakcije) i Skorcanitisa od koga se izgleda previše očekivalo. Big Sofo je čovek koji se najviše znoji na parketu, ali to nije posledica trčanja nego silnih kilograma koje nosi na sebi. U ABA ligi je pokazao da može odigrati desetak minuta, što znači da u Evroligi ne može ni toliko. A takav igrač se onda ne može nazvati pojačanjem, nego čistim promašajem. Voleo bih da me demantuje, ali znam ga dobro, pratim ga već desetak godina, i siguran sam da on neće biti bitan adut u timu. Makar skinuo trideset kila, što nije pokušao da uradi ni u mnogo bogatijim timovima gde je imao neuporedivo veću platu nego u Zvezdi. Kad sam nedavno pitao jednog prijatelja, košarkaškog menadžera, šta misli o Big Sofou u Zvezdi, on reče: “Za te pare – to je to”. Da ne budem shvaćen kao zvezdomrzac, istog menadžera pitao sam i da mi protumači dolazak Božinova u fudbalski klub Partizan, i dobio sam identičan odgovor. Znači: za te (male) pare – to je to.
Zadatak trenera Dejana Radonjića je da sačeka da Nemanja Dangubić postane ubojito napadačko oružje, što se verovatno neće dogoditi ove sezone, i da se u tim uklopi multi-praktični Rajan Tompson. A to je pitanje dana, jer je očigledno da se radi o izvanrednom igraču koji će mnogo toga dobrog doneti Zvezdi u nastupajućim mesecima. Što se ostalih tiče, poznati su limiti Lazića i Simonovića, jer on i nisu novi ni mladi igrači, ali je nepoznanica do kog nivoa može napredovati Luka Mitrović. Imam utisak da stagnira od prošle zime, kao i da ga kapitenska traka na neki način opterećuje jer daje sebi zadatak da animira publiku na navijanje i da saigrače goni da idu preko granice svojih mogućnosti. U tome se Luka dosta troši, a tako mlad i talentovan igrač mora prvenstveno biti posvećen svojoj igri i koncentrisan samo na to.
Slično opterećenje kakvo ima Mitrović nabačeno je na leđa još mlađeg Vanje Marinkovića u Partizanu. Po meni potpuno nepotrebno jer taj dečko je tek napunio 18 godina, i ko zna šta se sada dešava u njegovoj glavi. Prirodni kapiten tima, po meni, bio bi Edo Murić koji je objektivno zvezda broj jedan, ima staž u prvom timu podjednak onom Vanje Marinkovića, a prošle sezone je pokazao liderske sposobnosti i borbenost koje krase prave kapitene. Njemu bi traka legla i stimulisala ga, a Vanju je okovala i pitanje kad će se dečko opustiti i nastaviti da se košarkaški razvija.
Preko noći ljubimac grobara postao je niko drugi do Adin Vrabac! Momak od 21 godine koji ima prebrze noge, prebrze ruke i prebrze reakcije za ono što se događa u tim trenucima u njegovoj glavi. Zato je u stanju da se prošeta kroz protivničku odbranu kao da ne postoji, i onda promaši zicer. I tako dvadesetak puta na utakmici, ali sve to nagoveštava da se radi o vanserijskom talentu, a takve obožavaju Partizanovi navijači. Ako jednog dana Vrabac uspe da uskladi svoju neverovatnu energiju i atletiku sa idejama – eksplodiraće u svetsku klasu! Poruka za trenera Peru Božića: Vrapca vredi brusiti i čekati ga, trpeti njegove greške i raditi sa njim mnogo i individualno. Navijači su ga prepoznali, još da se on i tim oko njega nekako skockaju i to može dosta dobro izgledati.
Inače, najjači utisak prvih utakmica u ABA ligi je svakako nesrećna povreda Radeta Zagorca. On je sa slomljenom rukom odigrao još nekoliko minuta, čini mi se da je čak postigao šest koševa, i bio proglašen za MVP utakmice Mega Leks-Crvena zvezda. Podsetilo me to na prošlu jesen kad je bek Partizana Miroslav Vulićević odigrao dvadesetak minuta derbija sa Zvezdom za iskidanim ukrštenim ligamentima kolena. Pitam se od kakvog li su materijala ti ljudi napravljeni? I jedva čekam povratak Zagorca, jer on je jedan od sve ređih igrača u kojima se prepoznaje košarkaško majstorstvo. Kad već više ne mogu da svakog vikenda gledam Jokića i divim se njegovim potezima, da bar uživam u majstorskim rešenjima Zagorca. Obožavam takve igrače, i velika je šteta što ni u Zvezdi ni u Partizanu nema istinskih majstora jer crveno i crno-beli su oduvek bili njihova prirodna sredina. Košarka jeste postala teška atletska disciplina, ali publika ipak dolazi da gleda majstore, i njima se divi.
Photo: MN press