Cvele, junak naše mladosti
- May 24, 2020
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Danas je79. rođendan mom prijatelju Vladimiru Cvetkoviću-Cveletu. Kad je onog 22. oktobra 1968. u dalekom Meksiku pogodio dva penala protiv Sovjetskog Saveza, i uveo Jugoslaviju u finale olimpijskog turnira, nisam mogao pretpostaviti da ću ga upoznati, pisati o njemu i družiti se sa njim. U novinarske vode krenuo sam nekoliko meseci posle meksičke Olimpijade, u martu 1969. Cvele je još uvek bio aktivan u svojoj Crvenoj zvezdi iako je, kao diplomirani ekonomista, bio i direktor turističke agencije “Kvarner”.
I da nije uradio ništa više od ta dva čuvena penala u Meksiku – a uradio je, kao sportista i funkcioner veoma mnogo – zauvek bi imao mesto u našim najlepšim sećanjima. Tog oktobra 1968. postao je junak naših dana. Pošto su ti penali obeležili njegovu karijeru, ova rođendanska priča počinje sećanjem na tu dramatičnu utakmicu.
Uoči polufinala tadašnji predsednik KSJ Radomir Šaper za list Sport je rekao:
– Košarkaši SSSR i SAD predstavljaju ekstra klase. Naše šanse protiv Sovjetskog Saveza svode se na odnos 1:99. To je realna prognoza, ali naši mladići su u stanju da pruže partiju od koje i najveći favoriti padaju na kolena. Ulaskom u finale postigli bismo veliki uspeh, a u slučaju poraza eventualna pobeda protiv Brazila u borbi za bronzanu medalju donela bi nam plasman veći od očekivanog.
Mirna ruka “bledolikog”
Okršaj sa Sovjetskim Savezom predstavljao je neviđeni spektakl u Meksiko Sitiju. Pred 22.000 navijača, koji su listom navijali za “plave”, ostvarena je istorijska pobeda. Ključni događaj desio se nekoliko sekundi pre kraja. Kod rezultata 61:60 za nas, fauliran je Cvetković. Pobeda je bila u njegovim rukama, a 22.000 hiljade bučnih navijača je zanemelo u tom trenutku. Kapiten Daneu prišao je Cveletu i uputio mu reči podrške: “Šutiraj, i ako promašiš, pobedićemo”.
Cvetkoviću ruka nije zadrhtala. Sa drugim pogotkom počelo je neopisivo slavlje na terenu. Sovjeti su do kraja uspeli da ublaže poraz (63:62), naši nisu ni branali taj poslednji napad sovjetskog tima dok je cela hala skandirala “Ju-go, Ju-go”. Slavlje se prenelo na gradske ulice, činilo se da je ceo višemilionski Meksiko Siti celu noć na trgovima pevao i igrao slaveći pobedu Jugoslovena.
A evo kako je tekla ta utakmica: Jugoslavija je vodila sa 16:9, 21:11, 28:25, 31:27 (poluvreme), 33:32,42:41. Tokom celog prvog poluvremena ekipa SSSR ni jednog trenutka nije bila u vođstvu, ali prava iskušenja su tek sledila. Sovjeti, predvođeni kapitenom Paulauskasom (12 poena) i Polivodom (9) u drugom poluvremenu vodili su sa 33:36, 37:40, 46:47, 51:52, 55:57. Poslednja tri minuta utakmice bili su neviđena drama. Najpre je Polivoda od 2 slobodna bacanja iskoristio samo jedno. Sovjeti su vodili sa 51:55 i već su počeli da slave. Skansi je smanjo na 53:55, zatim pogađa oba slobodna bacanja i rezultat je nerešen 55:55 na dva minuta pre kraja. Posle koševa Bjelova i Ćosića opet je nerešeno 57:57. Polivoda dovodi SSSR u minimalno vođstvo, ali Ćosić uzvraća sa penala za 59:58, a posle promašaja Sovjeta, Skansi dovodi naš tim u vođstvo od 61:58. Zatim, posle faula koji je skrivio Ćosić, Polivoda smanjuje na 61:60 i onda slede ona dva istorijska penala koja je izveo Vladimir Cvetković.
Junak pobede više puta mi je pričao detalje vezane za taj meč:
– Krenuli smo na utakmicu iz Olimpijskog sela i stali ispred našeg paviljona da sečakamo šatl. Kad smo ušli, unutra su već bili sovjetski igrači. Malo smo se „mrko“ gledali. Mi smo bili u elegantnim odelima i nekim lepim, ali neudobnim cipelama. Sećam se da je Korać rekao da će „nekom Rusu pokloniti cipele“ da i njega nažuljaju.
O ključnom momentu utakmice Cvetković svedoči ovako:
– Tek što sam sa loptom prešao centar, Voljnov me je obuhvatio oko pasa, Sovjeti su morali da prave faul jer je do kraja bilo malo vremena. Ranko je uzeo tajmaut, i rekao šta da radimo ako promašim jedno bacanje. Drugovi su me bodrili i uveravali da neću promašiti, ali je čuveni novinar Miro Radojčić, koji je sedeo baš iza naše klupe, glasno rekao: „Pa gde baš ovoga da fauliraju, vidi kako je ubledeo od straha“. Ranko mu je dobacio: „On će nam doneti pobedu“.
Pitao sam Cveleta šta je tada razmišljao, da li se pitao šta će biti ako promaši:
– Ma kakvi, da sam razmišljao ne bih dobacio do koša! Ključno je bilo da se izolujem, da ne vidim i ne čujem ništa oko sebe. Do tada sam izveo „17 miliona penala“ i većinu pogodio. Bilo je mnogo logičnije da pogodim nego da promašim, ali trebalo je pogoditi. Stao sam na liniju i rekao sebi:“Ajde Cvele, kao na Kališu kad šutiraš za limunadu“. Kad sam izbacio prvu loptu znao sam da ulazi, a isto je bilo i sa drugom…
Jedan bugarski fotograf, koji je radio za FIBA, ovekovečio je naš trenutak istorije: slika Cveletove ruke iz koje lopta leti ka olimpijskom finalu dobila je više nagrada na međunarodnim konkursima za sportsku fotografiju. Cvetković je bio veliki košarkaš, ali jedina slika u njegovom stanu je baš ta ruka, uveličana i uramljena , sa potpisima aktera i brojem dresa koji su nosili: Žorga (4), Korać (5), Maroević (6), Trajko Rajković (7), Cvele je bio osmica, Ražnatović 9, Daneu 10, Ćosić 11, Šolman 12, Plećaš 13, Čermak 14 i Skansi 15. Ekipa za istoriju.
Cveletova priča ima i nastavak. Po povratku kući predsednik Tito priredio je prijem za sve osvajače medalja, podelio svima ručne satove i dugo ostao u razgovoru za sportistima. Neki su mu zatražili autogram. Cvele nije imao papir pa je predsedniku podmetnuo svoju vozačku dozvolu koju nije potpisao. Zamolio je predsednika da se baš tu potpiše uz komentar:
– Da vidim policajca koji će me kazniti sa tim potpisom…
– Ti misliš da će ti neko verovati da sam ja to potpisao – uzvratio je Tito.
Bilo kako bilo, Cvele je godinama vozio sa „Titovom dozvolom“ – sve dok mu jednog dana nisu ukrali kola zajedno dokumentima medju kojima je bila i ta dozvola.
– Nikad nisam prežalio, ne kola nego tu dozvolu – kaže Cvele.
Počeo kao golman
Cvetkovićev prvi sport u rodnoj Loznici bio je fudbal. Bio je golman, ali je u svojoj 14. godini imao prelom ramene leve ruke. Posle oporavka, jednog leta je prilikom skoka u Drinu ponovo polomio ramenu kost leve ruke, što ga je prikovalo za bolnički krevet u Beogradu. Na kraju boravka u bolnici, posle 700 dana i noći, leva ruka mu je ostala kraća i tanja. Hirurški zahvat ostavio je trag od 20 centimetara zbog čega je ispod dresa nosio majicu sa kratkim rukavima Ortoped ga je savetovao da pokuša da igra košarku, kako bi ojačao ruku.
Tako je košarka dobila budućeg asa. Pokazalo se da ima talenta za ovaj sport, a kada je došao u Beograd na studije prijavio se u Crvenu zvezdu. Posle treninga i nekih prijateljskih utakmica 1959, u prvenstvu 1960. debitovao je u prvom timu u prvenstvu. Prvu šansu dao mu je trener Milan Bjegoojević-Musa. Već u narednom prvenstvu bio je treći strelac, iza Vićentića i Dragojlovića, a 1962. je sa 409 poena na 18 utakmica bio ubedljivo najbolji strelac “crveno-belih”. I nekoliko narednih godina bio je najbolji strelac kluba, a 1965. bio je izabran za najboljeg sportistu Sportskog društva Crvena zvezda. Onda je 1966. bio i prvi strelac Lige sa 755 poena na 22 meča. Dočekao je prelazak u hale, prvo prvenstvo u dvoranama igrano je u sezoni 1967/68. I dalje je bio prvi strelac Zvezde i drugi u Ligi, iza Radmila Mišovića. Tako je dočekao 1969. i povratak titule prvaka na Mali Kalemgdan posle 14 godina. U čuvenoj majstorici u Ljubljani savladana je Jugoplastika (75-70).
Trijumf u fudbalu
U reprezentaciju je ušao 1963. za Svetsko prvenstvo u Rio de Žaneiru. Vratio se sa srebrnom medaljom, a isto je ponovio i 1967. u Montevideu. Pre Meksika 1968. učestvovao je i na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. gde je Jugoslavija bila peta. Na evropskim prvenstvima igrao je 1967. u Finskoj (9. mesto) i Napulju 1968. (srebrna medalja). Trebalo je da bude u timu za Mundijal u Ljubljani 1970. ali je izostavljen iz ekipe zbog sukoba sa Ivom Daneuom u prvenstvenoj utakmici Olimpija-Zvezda. S obzirom da se prvenstvo igralo u Ljubljani, Cvetković je žrtvovan.
Karijeru je završio 1972. još jednom titulom prvaka dražave. Bio je na čelu tima u kome su “mladi lavovi” bili Kapičić, Simonović i Slavnić. Za Zvezdinom legendom ostalo je 288 utakmica i 5.967 poena (5.491 u Ligi, po čemu je i dalje prvi strelac u istoriji kluba).
Poslednju utakmicu, kojoj sam prisustvovao, odigrao je 24. oktobra 1972. u Hali sportova na Novom Beogradu. Protivnik Zvezde bila je selekcija “Srebrnih momaka”.
Crvena zvezda je igrala u sastavu: Rakočević, Lazarević, Sarjanović, Pešić, Cvetković, Pajović, Kapičić, Simonović, Vučinić, Latifić, Grasi, Slavnić.
Srebrni momci: Tvrdić, Plećaš, Basin, Čermak, Ražnatović, Maroević, Kotarac, Kovačić, Đurić, Đerđa, Mišović.
Pozivnicu srebrnim momcima je poslao lično Vladimir Cvetković, a to je i objasnio sledećim rečima:
– Sa Kovačićem, Đerđom i Đurićem sam postao reprezentativac i vežu me lepe uspomene za njih. Sa Plećašom, Maroevićem i Čermakom sam igrao u Meksiku na Olimpijskim igrama kada smo postigli najveći uspeh. Sa Basinom, Tvrdićem i Kotarcem sam takođe dosta vremena proveo u reprezentaciji i bili smo vrlo bliski. Mišovića sam pozvao, jer ga cenim i kao košarkaša, i kao strelca.
Na oproštajnoj utakmici vreme je stalo na dvanaest minuta, dvadeset i pet sekundi do kraja meča. Cvetković se spremao da izvede slobodna bacanja nakon faula Ražnatovića nad njim. Prvo slobodno bacanje, kao nekad, Cvele nepogrešivo pogađa, a zatim i drugo. Postigao je deveti i deseti poen, a nakon toga je krenuo ka aut-liniji, skinuo dres, poljubio ga i predao predsedniku kluba, nekadašnjem velikom košarkaškom majstoru i Zvezdinoj legendi Aleksandru Gecu. Usledio je zagrljaj sa svim akterima meča.
Cvetković nije mogao da sakrije suze. Podigao je ruku, želeći da zahvali svima, ali aplauz sa tribina bio je zahvalnost njemu za 13 sezona u crveno-belom dresu i, iznad svega, za ona dva poena u Meksiku.
Po završetku karijere postao je izuzetno uspešan generalni direktor Fudbalskog kluba Crvena zvezda. Za 18 godina pod njegovim vođstvom klub je osvojio 18 titula. Kruna je, svakako, bio trijumf u Bariju 1991. kada je Crvena zvezda postala prvak Evrope, i na kraju te godine i prvak sveta u Tokiju.
Za sebe kaže da je „košarkaš koji je radio u fudbalu“.
Bio je veliki igrač, spretan strelac sa karakterističnim šutem jednom rukom. Zatim i veliki direktor velike Zvezde. Puno je razloga da ga pamte generacije „zvezdaša“, ali još više da ga pamti i jugoslovenska košarka.
Srećan rođendan, legedno.
Photo: mojacrvenazvezda, Privatni album