Rođen je 15. oktobra 1950. u Skoplju.
Najbolji makedonski košarkaš svih vremena koji je celu svoju sportsku karijeru proveo u Rabotničkom, klubu u kojem je i ponikao. Još dok je bio gimnazijalac košarka ga je privlačila pa je tako jednog dana odlučio na svoju ruku da se sa školskim drugarima pojavi na treningu Rabotničkog.
Prvo pojavljivanje nije prošlo baš sjajno, pošto ga je trener Mirčeta naglavačke izbacio iz hale jer nije poštovao kućni red. Blagoje je bio uporan te se i sutradan ponovo pojavio na treningu, a Mirčeta je ovoga puta bio mekši i dozvolio mu je da ostane. Tako je počela košarkaška karijera najboljeg makedonskog košarkaša.
Pre košarke je igrao stoni tenis. Zatim je 1968, još uvek junior, nastupao i za prvi tim košarkaša Rabotničkog, te je tako i debitovao protiv Borca iz Čačka. Ali tek sledeće 1969. jedna utakmica će odrediti dalji tok njegove karijere. Naime, igrala se utakmica između Rabotničkog i ljubljanske Olimpije 27. decembra 1969, kada ga je u produžetku trener Lazar Lečić ubacio u igru. Georgijevski je u tih pet minuta produžetka postigao devet poena i doprineo istorijskoj pobedi nad renomiranim protivnikom, rezultatom 101-96. Posle ove sjajne pobede postaje standardni prvotimac.
Ubrzo je postao ljubimac navijača koji su mu na svakoj utakmici uzvikivali „Buštur, majstore!” Svojim odličnim partijama u dresu Rabotničkog je skrenuo pažnju na sebe i dobio poziv za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je nastupao 124 puta, postigao je 388 poena. Osvojio je dve zlatne medalje, na Mediteranskim igrama 1971. i 1975, na Balkanskim igrama 1972. i 1974, te srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1976. i Evropskom prvenstvu 1971. Proglašavan je najboljim sportistom Makedonije 1971, a 1972. godine i sportistom grada Skoplja, te iste godine je dobio i nagradu OFK Makedonije „25. maj” za uspehe na sportskom polju, kao i „Zlatnu značku” Jugoslovenskog saveza za fizičku kulturu.

Od aktivnog igranja košarke se oprostio 12. maja 1984. na utakmici između Rabotničkog i reprezentacije jugoslovenskih veterana, kada su mu njegovi sugrađani priredili veličanstven oproštaj, kakav je Georgijevski i zaslužio.
POSLEDNJI PUT „BUŠTUR MAJSTORE“
Makedonska košarkaška legenda i legenda skopskog Rabotničkog – Blagoje Georgijevski, 12. maja 1984. poslednji put je pred svojim vernim navijačima odigrao ples pod obručima. U hali Rabotničkog, pred oko 2.000 ljudi, odigran je revijalni meč između ekipe Rabotničkog i reprezentacije Jugoslavije – veterana (reprezentativci koji su zajedno sa Georgijevskim nastupali u plavom dresu), u kom je Reprezentacija slavila sa 106:97. Skopska publika je imala priliku da vidi majstore pod koševima koji su došli da isprate svog saigrača na mesto koje mu i pripada, među košarkaške legende. Kada je na semaforu bilo 13 minuta i 13 sekundi, meč je na kratko prekinut, kako bi Georgijevski, koji je celu svoju karijeru nosio dres sa brojem 13, mogao da se oprosti od prijatelja, publike, TV auditorijama i od košarke koju je voleo iznad svega. Svih 2.000 posetilaca je skandiralo kao jedan: „Buštur, majstore!“, to je bio poklič kojim su njegovi navijači godinama unazad bodrili svog idola.
Najefikasniji na toj oproštajnoj utakmici kod reprezentativaca veterana su bili Varajić sa 31 i Jelovac sa 27 poena, dok su se u ekipi Rabotničkog istakli Stojković sa 26 i Serafimovski sa 18 poena. Na ovoj utakmici su se od profesionalnog suđenja oprostile i sudije Anastasovski i Popovski, koji su sudili prvo poluvreme utakmice. Timovi su igrali u sledećim sastavima:
Reprezentacija Jugoslavije (veterani) – Ivković, Kovačević, Jelovac, Andonovski, Varajić, Ćosić, Šolman, Plećaš, Bocevski, Pešić.
Rabotnički – Sotirovski, Nastev, Mitev, Serafimovski, Radonjić, Stojković, Zrno, Davitkov, Janevski, Georgijevski, Šiškovski, Samardžijski.
Photo: Arhiva Koš magazina, Beta