Gospodin pod koševima, kako su zvali Damira Šolmana, rođen je 7. septembra 1948. u Zagrebu.
Gostovanje „Ol star“ reprezentacije američkih košarkaša u Zagrebu i Karlovcu 1964. bilo je ključno da se Damir opredeli da igra košarku. Počeo je u zagrebačkoj Mladosti kod trenera Marijana Katinelija, koji je bio alfa i omega kluba.
Tu je upoznao i Nikolu Plećaša, sa njim i ostalim saigračima je pokušavao da se domogne Prve lige, ali jednostavno Lokomotiva je tada bila glavni klub u Zagrebu. Iako je igrao u Drugoj ligi, nastupao je i za mlađe selekcije jugoslovenske reprezentacije, gde su mu saigrači bili Tvrdić, Grašo, Depol – pa je tako i to poznanstvo sa njima pomoglo da pređe u Jugoplastiku 1968. Obeštećenje za njegov prelazak je bilo u vidu nekoliko košarkaških lopti. Sa ekipom Jugoplastike Šolman je osvojio dve titule prvaka države, 1971. i 1977, Kup Jugoslavije 1972, 1974. i 1977, kao i Kup Radivoja Koraća 1977. Iste godine odlazi za Italiju gde provodi dve godine, da bi se 1979. vratio u Jugoplastiku i igrao do 1983, kada je završio igračku karijeru.
Šolman je bilo najbolje krilo Jugoplastike i najbolji strelac svih vremena splitskih žutih. U prvenstvima Jugoslavije je postigao 6.156 koševa i nalazi se na 1. mestu večne liste strelaca u Jugoplastici, za koju je odigrao 348 utakmica.
Šolman je u Jugoplastici bio i tragičar i heroj. Tragičar – kada je u odlučujućim momentima finala Kupa evropskih šampiona 1972. u Tel Avivu protiv italijanskog Injisa dve sekunde pre kraja meča promašio šut za evropsku titulu. Injis je dobio taj meč sa 70:69, pa je Damir posle te utakmice doživeo pravi teror osuda, kako od strane navijača koji mu to nisu mogli oprostiti, tako i od strane pojedinih članova uprave. Sve to je ovog, inače veoma mirnog čoveka, koji je važio za izuzetno vaspitanog i finog momka, nagnalo da potraži novu sredinu. Zato su počeli tajni pregovori sa Lokomotivom da se vrati u rodni Zagreb. Novinari, tragajući sa senzacijama, otkrili su ovaj plan. Posle objavljivanja ove vesti munjevito je reagovala uprava Jugoplastike i Šolman je ostao u Splitu.

Šolman na parketu dvorane u Tel Avivu posle promašaja protiv Injisa 1972.
Od tragičara do heroja put je bio trnovit i dug, a on je 1977. u majstorici sa Bosnom šutem u bukvalno poslednjoj sekundi doneo titulu Jugoplastici. Pa su tako stare rane zarasle i navijači oprostili onaj promašaj iz Izraela.
Podmlađivanjem reprezentacije 1967. Šolman, zajedno sa Žorgom, Plećašem Ćosićem, Kapičićem i Simonovićem, čini novu mladu reprezentativnu snagu, i od tada pa sve do kraja karijere će ostati nezamenljiv član nacionalnog tima. Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao 227 utakmica, postigao 1.798 koševa i nalazi se na devetom mestu večne liste strelaca. Sa reprezentacijom Jugoslavije je osvojio sve što se moglo osvojiti: zlato na Svetskom prvenstvu 1970, kao i na Evropskim prvenstvima 1973. i 1977, srebro na Olimpijskim igrama 1968. i 1976, na Svetskom prvenstvu 1974, na evropskom prvenstvu 1969. Najbolji sportista Dalmacije bio je 1972, najbolji košarkaš Jugoslavije u izboru SN Novosti 1972, najbolji strelac lige 1973, zaslužni sportista Jugoslavije 1976.

Pripreme reprezentacije Jugoslavije za Olimpijske igre 1968. u Meksiku: Radivoj Korać, Petar Skansi, Damir Šolman, Dragutin Čermak i selektor Ranko Žeravica
Karijera Damira Šolmana prošla je bez ijedne jedine mrlje, bez ijednog incidenta, nikada nikoga nije izazvao da se sa njim posvađa, bio je prototip uzornog sportiste.
Karoca gre – neka gre
A 10. juna 1983. u Splitu, na Gripama, poslednji put svojoj vernoj splitskoj publici i košarci rekao je ’zbogom’ Damir Šolman. Zlatni džentlmen sa Gripa, kako su ga mnogi zvali, koji je taj epitet sa pravom dobio i nosio. Preko 3.000 ljubitelja košarke je došlo da još jednom zahvali istinskoj legendi splitske i jugoslovenske košarke, velikom Šolmanu koji je sa svojih poslednjih 14 poena postignutih na ovoj utakmici pokazao zašto je to što jeste.
Oproštaj od košarkaške veličine je bio veličanstven, oficijelni program je vodio nenadmašni Mladen Delić, a velikani košarke poput Kićanovića, Bradenbera, Ćosića, Marzoratija su došli da upriliče ovaj nezaborvani trenutak. Šolman je igrao 12 minuta, taman onoliko koliko je sa velikim uspehom nosio taj broj na svom dresu svih tih godina. Kada je na trenutak semafor zastao na toj cifri, iz gledališta su poleteli latice gerbera žute boje, boje dresa Jugoplastike, a Šolman je kapitensku traku predao svom nasledniku, takođe košarkaškoj legendi Željku Jerkovu. Ovoj lepoj svečanosti se pridružio i poznati kantautor Oliver Dragojević, koji je sa grupom “More”, dok se Šolman opraštao od saigrača, prijatelja i publike, pevao pesmu „Karoca gre, neka gre…“.
Otišao je Šolman u legendu, što je svojim igrama, ponašanjem, kako na terenu tako i van njega, apsolutno zaslužio. Svi na terenu su gledali da svojim potezima još više ulepšaju i upriliče veličanstveni oproštaj velikog asa. Pobedila je ekipa Zvezde prijatelji sa 117:105. A najefikasniji kod oba tima su bili Čeko sa 25, Perasović sa 15 i Šolman sa 14 kod Jugoplastike, dok su kod ekipe Zvezde prijatelji najbolji bili Dalipagić sa 20 i Kićanović i Barivijera sa po 14 poena.
Timovi su nastupali u sledećim sastavima:
Jugoplastika – Perasović, Matulović, Bjelajac, Čeko, Poljak, Hrabrov, Šolman, Macura, Bilanović, Vučić.
Zvezde prijatelji – Bradenber, Kićanović, Žižić, Jerkov, Marzorati, Barivijera, Slavnić, Ćosić, Varajić, Dalipagić, Delibašić.

Photo: Twitter