Ekipi saradnika Koš magazina pridružilo se još jedno cenjeno ime. Sa zadovoljstvom objavljujemo tekst Damira Jiraseka, uglednog zagrebačkog novinara, nekadašnjeg stalnog saradnika štampanog “Koša”. Damir je nedavno u Zagrebu objavio monografiju o čuvenoj diskoteci “Saloon” u kojoj “nema ko nije bio”. Ovo je priča o tom kultnom mestu i njegovoj ulozi u sportskom i društvenom životu Zagreba tokom 40 godina.

***

Što povezuje kultnu zagrebačku diskoteku “Saloon“, jednu od najdugovječnijih i najpoznatijih u cijeloj regiji, u kojoj su tijekom više od 40 godina nastupale gotovo sve estradne zvijezde poput, primjerice, Olivera Dragojevića, Severine, Magazina, Bajage, Arsena Dedića, Miše Kovača, Slađane Milošević, Tajči, Nine Badrić… i da ne nabrajamo više jer je popis predugačak pa seže čak do Mikija Jevremovića, dakle što tu instituciju zabave povezuje sa sportom, posebice košarkom? Poznavateljima ondašnjih prilika odgovor je jednostavan – Tuškanac.

Jer, povijest s početka sedamdesetih godina nudi priču koja je opisana u nedavno tiskanoj i promoviranoj monografiji “Saloona”, a koja je zanimljiva već i po tome što je diskoteka nastala iz potrebe košarkaša i iz malog inata Pere Zlatara, jednog izuzetno okretnog novinara, te ujedno i predsjednika košarkaškog kluba. Naime, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, zagrebačka Lokomotiva sa sjedištem u Tuškancu (ruševne svlačionice i igralište na otvorenom) imala je sjajnu momčad predvođenu Nikolom Plećašem, kojem su na svim utakmicama fanatično skandirali ‘sveti Nikola, sveti Nikola’, no dečki su igrali u poderanim dresovima i trenirkama, a od tzv. hranarina često nisu imali ni ‘h’. I, što učiniti? Kako zadržati Plećaša i suigrače mu Omašića, Bočkaja, Rimca, Kovačića, Valeka… da se ne razbježe u bogatije klubove? Samo svježim novcem. A otkud novac? E, u tome se Pero Zlatar snalazio kako je znao i umio. Uglavnom prošnjom od snažnijih zagrebačkih poduzeća.

Pero je pronalazio sredstva za hranarine za sve nas koji smo uz igranje morali studirati ili raditi, jer tada još nije bilo profesionalizma. U nastojanju da nam osigura prihode, sjetio se otvoriti disko klub, tim više što je Tuškanac i prije bio čuveni plesnjak. Mi igrači nismo znali što će se dogoditi s našim svlačionicama, nitko nam to nije spomenuo, ali novac od diska dobro je došao jer su nam podebljali hranarine. Svim igračima, i ja sam se za to zalagao. Tražili smo da nam se hranarine izjednače s onima u Jugoplastici, Zadru i Zvezdi. Ti su klubovi raspolagali s više novca i često su nas zvali da prijeđemo k njima. Neki bi vjerojatno i otišli da svlačionice pretvorene u diskoteku nisu počele donositi novac kojim je osiguran naš ostanak u klubu – u monografiji se prisjetio Nikola Plećaš.

Bogdan Tanjević u kultnoj diskoteci

Ideja Pere Zlatara da dio prihoda potrebnih košarkaškom klubu ostvari iznajmljivanjem prostora, odnosno zaradom od programa produciranog u tom prostoru, u to vrijeme u Zagrebu bila je pomalo revolucionarna (kasnije je nešto slično napravio Mirko Novosel s Ciboninom dvoranom i tridesetak lokala oko nje koji su klubu donosili profit), a njenu realizaciju ubrzao je jedan incident. U namjeri da se informira kako rade diskoteke, u društvu svojih prijatelja, što bi se danas reklo celebrityja, glumice Božidarke Frait, manekenke Nuše Marović i televizijskog voditelja Miće Orlovića, posjetio je No1, diskoteku u vlasništvu hokejaša Pante Ančevića. Kako ih je Panta ignorirao i na kraju pitao konobara „Jesu li ovi platili?“, što je cijelo društvo čulo, Pero se zainatio, kako je rekao na promociji monografije, da će ‘Panta pišati krv’. Odlučio je stvoriti mu konkurenciju, koje tada u Zagrebu nije bilo, i uništiti ga. Igrom slučaja prilika mu se vrlo brzo ukazala kada je za jednog službenog puta u Dubrovniku bio u diskoteci dva mlada studenta, Vlahe Srezovića i Alberta Pape. Bio je izuzetno zadovoljan viđenim i ponudio im je svlačionice Lokomotive, točnije da iz ruševine naprave blještavu diskoteku. I poduzetni Dubrovčani to su u kratkom roku učinili.

Diskoteka ‘Saloon Plavog vjesnika’ otvorena je 13. veljače 1970. godine, a rezanju vrpce (što je učinila glumica Ana Karić) svjedočili su svi koji su tada nešto značili ne samo u Zagrebu, nego i u regiji. Pero Zlatar bio je glavni urednik onda najčitanijeg omladinskog tjednika „Plavog vjesnika“ i iskoristio je moć koju je imala njegova tiskovina da u Tuškanac, u obnovljene svlačionice, dovede pjevačicu Zdenku Vučković sa suprugom, glazbenikom Krešimirom Oblakom, manekenku Irenu Uhl, pjevačicu Ljupku Dimitrovsku, automobilistu Jovicu Palikovića, redatelja Nedjeljka Dragića, glumicu Jagodu Kaloper, glumca Ratka Buljana, redatelja Dragu Bahuna, „Miss teen“ Jasminku Martinović, košarkaške radnike Mirka Novosela i Borisa Lalića, glumca Stevu Krnjajića, glumca Slobodana Dimitrijevića i novinarku Silviju Luks (u „Saloonu“ su službeno proslavili zaruke), diks džokeje Ivana Balenta Tratinčicu i Ranka Antonića, fotografa Čedu Komljenovića, pjevača Ibricu Jusića i mnoge druge. Nažalost, na otvaranje “Saloona” nisu došli košarkaši Lokomotive (zbog kojih je on i nastao) jer su bili u karanteni uoči prvenstvenog derbija protiv uvijek velikog suparnika Zadra. Ali oni su bili česti gosti idućih dana, kada je „Saloon“ radio prema dogovorenom programu precizno razrađenom u Perinoj redakciji. Uspostavljen je sustav dežurstava, svake je večeri jedna poznata osoba bila domaćin, posluživala bi za šankom i brinula se da gostima bude ugodno te usput skupljala novac (napojnice) za košarkaše. Počela je Nuša Marović, koja je od napojnica skupila 6000 dinara (rekorderka je bila Božidarka Frait sa 9000 dinara napojnica za košarkaše), a onda je za prvi tjedan, od petka do četvrtka, raspored bio ovakav: petak – pjevač Ibrica Jusić, subota – glumica Renata Freiskorn, nedjelja – novinar Vojo Šiljak, ponedjeljak – glumica Božidarka Frait, utorak – pjevač Krunoslav Slabinac, srijeda – pjevač Duško Lokin, četvrtak – glumica Jagoda Kaloper. – Nismo bili na otvaranju, ali došli smo drugi dan da vidimo kako to izgleda. Nismo imali obavezu dolaziti, no kako je bio na našem terenu, bilo je normalno da se nakon treninga pojavimo na coca-coli. Za vrijeme prvenstvene sezone nismo dugo ostajali, ali kada bi sezona završila, neki bi ostali i malo dulje. Ja, nažalost, nisam mogao, jer kad bih završio s klupskim obavezama, čekale su me reprezentativne, a nakon njih opet klupske – u monografiji je objasnio Plećaš.

Aca Petrović, Mihovil Nakić i Damir Mulaomerović ćaskaju u “Saloonu”

Kako su početak sedamdesetih u “Saloonu” obilježili košarkaši, tako su početak idućeg desetljeća, dakle osamdesetih, obilježili nogometaši. Posebice nogometaši Dinama koji su 1982, nakon pune 23 godine, ponovno postali prvaci bivše države. I stoga su bili najpoželjniji gosti svih zagrebačkih okupljališta mladeži.

U to smo vrijeme mi igrači imali ustaljene puteve u večernjim izlascima. Najprije bismo išli u “Karaku”, a nakon toga u “Saloon”. Ponekad bi nas obišao i trener (Ćiro Blažević), koji je bio zadovoljan ponajviše zbog toga što smo svi bili na okupu, što smo se družili. I Tomo (Tomislav Ivković) i Čeči (Srećko Bogdan) i Mlinka (Marko Mlinarić) i Štef (Stjepan Deverić) i Zeko (Velimir Zajec)… – za monografiju je po uspomenama prebirao nezaboravni plavi centarfor Zlatko Cico Kranjčar.

No, u “Saloon” su dolazili i mnogi svjetski velikani sporta poput skijaša Ingemara Stenmarka i Alberta Tombe, tenisača Johna McEnroea, Matsa Wilandera i Henrija Lecontea (i sva su trojica tamo svirala gitare), nogometaš Osvaldo Ardilles, plivači Mark Foster i Aleksandar Popov, stolnotenisač Jorg Rosskopf, atletičarka Irena Szewinska… Od sve te siline sportaša koji su godinama dolazili, a bilo ih je nekoliko tisuća, u gotovo svim sportovima mogle bi se sastaviti doista sjajne reprezentacije, bez obzira na to iz koje su generacije. U košarci to bi moglo izgledati ovako:

A petorka

Dražen Petrović, Nikola Plećaš, Toni Kukoč, Dino Rađa, Krešimir Ćosić

B petorka

Ratomir Tvrdić, Pino Gjergja, Damir Šolman, Mihovil Nakić, Vinko Jelovac

U konkurenciji su još mogli biti: Franjo Arapović, Eduard Bočkaj, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura, Srebrenko Despot, Gordan Giriček, Rajko Gospodnetić, Dragan Kovačić, Andro Knego, Damir Mulaomerović, Aramis Naglić, Milivoj Omašić, Damir Pavličević, Aleksandar Petrović, Nikša Prkačin, Matan Rimac, Goran Sobin, Sven Ušić, Ivica Valek, Stojko Vranković i još puno njih.

A treneri su im mogli biti: Marijan Catinelli, Mirko Novosel, Željko Obradović, Željko Pavličević, Jasmin Repeša, Neven Spahija, Dragan Šakota, Bogdan Tanjević…

Vaterpolista Igor Milanović

I još samo za kraj: da nije bilo „Saloona“, vjerojatno u Zagrebu ne bi bilo ni Univezijade. Kako to? Jednostavno: za odlazak zagrebačke delegacije, koju je predvodio tadašnji gradonačelnik Mato Mikić i u kojoj je bio idejni začetnik kandidature Mirko Novosel, na kandidiranje grada Zagreba za dobivanje Univerzijade u Veneciju nije bilo novaca! I put bi bio otkazan, a time i kandidatura za Univerzijadu, da u posljednji trenutak sa svojim sredstvima nije uskočio – „Saloon“. Zgodno, zar ne?

Photo: Privatni album