Početna ISTORIJADarko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (17)

Darko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (17)

od Darko Bjelobaba
14 pregleda

KUP EVROPSKIH ŠAMPIONA

Senzacionalni šampion Jugoslavije Radnički sa Crvenog krsta nas je u sezoni 1973-74  predstavljao u Kupu evropskih šampiona. Kao debitanti u elitnom takmičenju očekivanja im nisu bila prevelika, ali ako bi se ukazala šansa zašto se ne bi napali najviši ciljevi.

Na startu simpatična ekipa iz Luksemburga koja je u svemu bila nedorasli protivnik. Razlika u kvalitetu je bila prevelika pa se gledalište, njih 800, uglavnom dosađivalo. Rezultat najbolje pokazuje odnos snaga, 89-49, a zanimljivo je da su gosti pristali da se druga utakmica i ne igra što je “krstašima” odgovarali kako bi izbegli nepotrebne toškove. Zanimljivo je da se pored centarskog dvojca Damnjanović – Marović istakao i gorostasni Milovan Tasić koji je postigao 16 poena.

U osmini finala protiv švedskog prvaka Solne pred prvi meč u Stokholmu od samog protivnika veći problem našem šampionu su predstavljali kadrovski problemi sa kojima su se suočili. Ražnjatović je bio povređen pa nije ni otputovao, Ivković je bio na turneji sa reprezentacijom, Jarić se nije dobro osećao…  Uprkos tome Radnički beleži novu pobedu 78-67 i stiče lepe šanse za prolazak u četvrtfinale. Radnički je sve vreme vodio i švedskim ljubiteljima košarke se predstavio kao snažan i tehnički superioran tim. Opet je naistaknutiji bio tandem Marović sa 26 i Damnjanović sa 19 poena.

Šampionski tim Radničkog

Kao da je ta prednost iz prvog meča uspavala igrače našeg šampiona pa su revanš odigrali vrlo ležerno, bez žara i nadahnuća. U jednom trenutku Šveđani su vodili sa 10 poena razlike pa je doveden u pitanje i plasman u dalje takmičenje. Onda su se domaći košarkaši trgnuli, zaigrali malo angažovanije i utakmicu nekako priveli kraju. Mršava pobeda 77-75 i bezvoljna igra nije ulivala preveliku nadu razočaranim navijačima, a bilo ih je 2.500, da Radnički može da napravi neki bolji rezultat u nastavku takmičenja. Najefikasniji su bili Ivković sa 19 i Damnjanović sa 18 poena.

U četvrtfinalnoj grupi austrijski šampion Vienberger se nekako činio kao najlakši suparnik. I dobar deo prve utakmice u Beču je to i potvrdio jer se Radnički nalazio u konstantnom vođstvu, u jednom trenutku i sa 15 poena prednosti. A onda su u samom finišu počeli da popuštaju, pravili su početničke greške što je domaćin iskoristio i smanjio prednost na samo pet poena. Već početkom drugog dela Austrijanci izjednačuju i praktično do samog kraja ekipe se smenjuju u vođstvu. I onda opet neshvatljiv pad Radničkog kome kao da je bilo svejedno sa koliko poena će izgubiti pa je na kraju bilo čak ubedljivih 79-68 za šampiona Austrije. Istakli su se Ivković sa 17 i Marović sa 15 poena, a bilo je jasno da našeg prvaka čeka težak posao u Beogradu.

A onda u revanšu jedno sjajno izdanje Radničkog. Kao da su se najzad trgli iz letargije i pored maštovite i lepe igre pokazali su ono što im je do tada najviše nedostajalo – borbenost. Svi su se maksimalno zalagali, a posebno su se isticali Ivković i Jarić koji su prosto leteli po terenu. Publika je to umela da pozdravi, njih 2.000, i svojim ljubimcima su pružili podršku kad im je ona bila najpotrebnija. A ovi su joj se odužili dobrom i efikasnom igrom i, konačno, pobedom 91-76. Svi igrači zaslužuju pohvale, a posebno se izdvojio “Tvigi” Ivković sa 30 poena. Sve pohvale idu i na račun Pive Ivkovića koji je odličnom taktikom nadmudrio svog kolegu sa suprotne klupe. Prva dva boda su osvojena.

 Pravo iskušenje je tek sledilo, Real, i to prvo u Madridu. Sad nije baš da se očekivalo da “krstaši” mogu da naprave iznenađenje, ali se katastrofa ipak morala izbeći. Samo u prvih 10 minuta Radnički je uspešno odolevao napadima Reala koji je uporno pokušava da se odlepi i stekne osetniju prednost. Preokret je nastao u 13. minutu kada je brzonogi bek Reala Kabrera ukrao nekoliko lopti neopreznim Ražnjatoviću i Damjanoviću i pretvorio ih u poene. U nastavku su domaći igrači zagospodarili terenom i do kraja je postojao samo jedan tim. Na nesreću, i igrači Radničkog su se predali i ostalo je samo pitanje sa koliko će razlike Real slaviti. Konačnih 113-74 i već posle prve utakmice bilo je jasno kome idu dva boda iz ovog dvomeča.

U revanšu, u meču bez takmičarskog značaja, Radnički je ipak osvetlao obraz i savladao Real sa 95-87. Oko 3.000 gledalaca je došlo u “Palatu sportova” da barem uživo vidi evropske asove Brabendera, Ščerbijaka, Luika… Već na samom početku Radnički je stekao 7-8 poena prednosti koje je održavao tokom cele utakmice što je bilo na kraju dovoljno za pobedu ali je bilo daleko od mogućnosti da se ugrozi prednost gostiju iz prvog dela. Damnjanović (25), Ivković i Marović (po 22) kod Radničkog, a Brabender (24) i Ščerbijak (22) najefikasniji kod gostiju iz Madrida.

Miroljub Damnjanović Dugi

U susretima protiv Akademika iz Sofije Radnički je trebao da potvrdi da mu je mesto među četiri najbolja tima u Evropi. Junak prve utakmice odigrane u “Palati sportova” pred 2.000 gledalaca bio je centar domaćih Milun Marović koji je potpuno zasenio najboljeg igrača gostiju Golomejeva. Postigao je 30 poena i bio najbolji skakač na utakmici. Razlog zašto pobeda nije bila ubedljivija je pomalo neodgovorna igra Srećka Jarića koji je, težeći egzibicijama, pravio dosta grešaka. Veći deo prvog poluvremena Bugari su bili u vođstvu da bi se tek finišu naši trgli i stvorili lepu zalihu od 12 poena na poluvremenu. U drugom delu je skršen otpor gostiju, razlika je mogla biti i veća od 20 poena no na kraju je ipak bilo 104-86, prednost koja bi trebala biti dovoljna pred revanš.

Mnogo lakše nego što se očekivalo Radnički je prebrodio gostovanje u Sofiji. Od početka su dobro zaigrali i pokazali da su mnogo kavalitetnija ekipa od domaćeg Akademika. Već na poluvremenu “krstaši” su vodili 56-43 i više se nije postavljalo pitanje prolaska u polufinale. U drugom delu je ostalo samo da se utakmica rutinski privede kraju To su naši i učinili ostvarivši još jednu pobedu sa 107-93. Čitava ekipa je pružila odličnu igru, izdvajamo Marovića sa 29 i Ivkovića sa 27 poena.

I to je negde bio krajnji domet ovog tima Radničkog. Protivnik u polufinalu dvostruki uzastopni branilac titule Injis iz Varezea i bilo je jasno da su šanse našeg šampiona minimalne. Sve je bilo rešeno već posle prvog meča u Varezeu gde je domaći tim slavio sa ubedljivih 105-78. Tri su razloga što su Beograđani doživeli ubedljiv poraz – veoma jak protivnik, slabe i pristrasne sudije i ozbiljna povreda najboljeg igrača Miluna Marovića. Igrači Radničkog su ušli u meč sa puno žara rešeni da skupo prodaju kožu, ali kad god bi ozbiljnije zapretili domaćinu i uhvatili priključak sudije su bile tu da spreče bilo kakvu mogućnost iznenađenja. Ivković i Đorđević su za tili čas dobili po četiri lične greške, uskoro i Damnjanović, što je omogućilo italijanskim strelcima da mnogo lakše pogađaju. Stranci u dresu Injisa Bob Mors i Manuel Raga su posebno prednjačili i najzaslužniji su za ubedljivu pobedu domaćina.

U revanšu se Radnički časno oprostio pobedom nad Injisom 83-70. Realno, niko nije ni pomišljao da bi naš šampion mogao da dostigne minus iz prvog duela ali su bili rešeni da se pošteno bore do kraja. Da nisu imali krizne minute sredinom prvog dela i početkom drugog kad po pet minuta nisu postizali nijedan poen možda bi pobeda bila i ubedljivija. Ovako, oba tima su zadovoljna napustila parket, Injis jer se plasirao u finale, a Radnički jer se pobedom protiv velikog protivnika oprostio od svog prvog i jedinog učešća u Kupu šampiona.

RADNIČKI: Ivković (10/164), Vučinić (8/33), Trivalić (2/5), Zupančić (3/17), Simić (1/2), Ražnjatović (10/98), Đorđević (8/52), Marović (11/218), Damnjanović (11/216), Jarić (10/112), Čokanović (2/6), Tasić (3/21).

KUP POBEDNIKA KUPOVA

U Kup pobednika kupova Crvena zvezdaje ušla sa velikim ambicijama, tim je već par godina isti, najveće zvezde ulaze u najbolje godine svoje karijere a i “nestašni dečko” naše košarke Duci Simonović ponovo je u igračkom pogonu.

Prvi protivnik je bio baš po meri da se ekipa polako uvede u evropski ritam – 17. Nentori iz Tirane je već poznat protivnik ali i nejak da bi pružio ozbiljniji otpor. U Albaniji posle izjednačenog prvog poluvremena Zvezda boljom igrom u nastavku slavi sa 99-83 i revanš pretvara u običnu formalnost.

Revanš je bio prilika da svi prvotimci zaigraju i da se ostvari vrlo ubedljiva pobeda. U naravnopravnoj borbi Zvezda je pobedila sa 114-70, gde je Simonović sa 22 poena bio najefikasniji.

U osmini finala rival je bio francuski Banjole. Prvi meč je odigran u Parizu pred 2.500 gledalaca od kojih je bar 500 bilo naših gastabajtera. Zvezda je jako lepo otvorila meč, u 11. minutu je bilo 32-18 za našeg predstavnika i da su tako nastavili sve bi bilo rešeno već u Parizu. Međutim, dolazi do pada koncentracije i domaćin odlazi na odmor sa četiri poena prednosti. Drugi deo prolazi u izjednačenoj igri da bi Francuzi pogotkom u poslednjim sekundama došli do pobede 94-92. Poblem za crveno bele su predstavljale lične greške, pa je tako prvi strelac Kapičić napustio igru već u 22. minutu, a ubrzo posle njega iz igre je izašao i Sarjanović. No, činilo se da bi Zvezda u revanšu ipak relativno lako trebalo da ostvari rezultat koji je vodi dalje.

Tako se i desilo. Pune su bile tribine “Pionira” a pun je bio i koš Francuza. Utakmica je odigrana u laganom ritmu i praktično nijednog trenutka se nije dovodio plasman Zvezde u dalje takmičenje. Na poluvremenu je bilo već 20 poena razlike i sve dalje je bila obična formalnost. Simonović je ponovo bio u centru pažnje a Vučinić, Slavnić i Rakočević su mu majstorski asistirali. U povremeno egzibicionoj igri crveno–beli su na kraju slavili sa 102-86.

Zoran Moka Slavnić

U četvrtfinalnoj grupi rivali su bili CSKA iz Sofije i Sakla iz Torina. Gostovanje Zvezde u Sofiji na prvom meču u grupi privuklo je veliki broj ljubitelja košarke, pa je pored onih 5.000 u hali još dosta njih ostalo ispred jer nisu mogli nabaviti karte. Crvena zvezda nije baš oduševila svojom igrom i tek na momente je pokazivala igru kakva se od nje očekuje. Posle izjednačene igre naš predstavnik je u samom finišu uspeo da povede i na odmor ode sa tri poena prednosti. U drugom delu . druga slika, domaći su zaigrali angažovanije i preokreću rezultat. U samom finišu su se igrači Zvezde trgli i nisu dozvolili da prednost bude veća pa se meč završio sa 88-81 za CSKA. Smatralo se da je to ohrabrujući poraz jer je minus bio dostižan. Najbolji u sastavu našeg tima bili su Vučinić sa 24 poena, kao i Kapičić i Simonović koji su postigli po 21 poen.

Niko nije mislio da će Crvena zvezda baš “oduvati” CSKA ali niko se nije nadao ni takvom hodu po mukama. U “Pioniru” tek 2.500 gledalaca, mislilo se da će sve to ići nekako lakše, pogotovo jer je utakmica odlično otvorena pa je razlika sredinom prvog dela bila čak 17 poena. Na poluvremenu je bilo 12 poena, znači i dalje razlika koja je išla u korist crveno-belih. Međutim, u drugom delu nervoza ulazi u redove domaćina, razlika se kreće između 6 i 8 poena što je stalno na granici potrebne razlike. Odluka je pala u poslednjim sekundama, Bugari postižu taj poen koji im nedostaje, ali ga sudije poništavaju jer je vreme već isteklo pa je utakmica završena pobedom Zvezde 80-72. Simonović je bio najefikasniji sa 20 poena ali i najkritičniji. “Imamo više imena nego igrače. Pokazalo se da nije u pitanju samo pad forme. Sramota. Trebalo je da pobedimo sa 30 poena razlike ali…”. I trener Aca Nikolić je bio vrlo nezadovoljan igrom svojih pulena ali, bilo kako bilo, Zvezda je osvojila dva boda.

I pre svojih duela Crvena zvezda i Sakla su obezbedili prolaz u polufinale, a sad su trebali da razreše ko sa koje pozicije. Oko 3.000 gledalaca došlo je u “Pionir” da vidi italijanski tim u kojem nije bilo zvučnih imena, ali su imali dva dobra Amerikanca u svojim redovima. Gosti su akcenat stavili na čvrstoj odbrani ne dozvoljavajući Zvezdi da ostvari veću prednost (najveća je bila u 31. minutu 11 poena). Kod domaćina su se istakli Kapičić, Simonović i Vučinić (svi po 18 poena), a najefikasniji je bio Slavnić sa 21 poenom ali i sa dosta grešaka. Dva minuta pre kraja bilo je samo tri poena prednosti za crveno-bele pa je krajnjih 93-86 još i zadovoljavajući rezultat. U svakom slučaju u Torinu se očekivala velika bitka.

U furioznoj završnici kakva se retko viđa, Crvena zvezda je savladala Saklu na njenom terenu i plasirala se u polufinale Kupa pobednika kupova. Nepuna dva minuta pre kraja Sakla je vodila sa 87-82. Na terenu je bio pravi pakao. Naši igraju brzopleto i gube lopte, ali onda na scenu stupaju Simonović, Vučinić i Kapičić i za tili čas preokreću na 88-87. Tako je Zvezda u finišu razrešila ishod ovog susreta. Treba posebno izdvojiti Moku Slavnića koji je do izlaska zbog pet ličnih grešaka bio najistaknutiji akter meča.

U polufinalu je čekao španski Estudijantes. Prvo je sledilo gostovanje u Madridu gde je Zvezda vrlo brzo i lako stvorila veliku prednost. Slavnić se svojim driblinzima lako probijao kroz protivničku odbranu i onda asistirao svojim saigračima. Na poluvremenu je bilo 42-26 i sve je ukazivalo na laku pobedu Zvezde. Onda se razigrao Amerikanac u dresu Estudijantesa koji je bio najefikasniji sa 32 poena i prednost gostiju počela je da se topi. Ipak, zahvaljujući velikoj prednosti iz prvog dela crveno-beli su uspeli da sačuvaju kakvu takvu prednost i slave sa 79-74. U Zvezdi se istakao Slavnić koji je bio živahan i okretan, brz i maštovit, enigma za domaći tim a bogami često i za svoje saigrače koji nisu uvek razumeli sve njegove zamisli.

U revanš meču u Beogradu oba tima su pokazala igru skromnog kvaliteta. Estudijantes jer izgleda i ne može bolje, a Zvezda jer joj bolja igra nije ni trebala za pobedu. Već se u prvih pet minuta pokazalo da je domaći tim mnogo kvalitetniji suparnik i da će bez mnogo napora ostvariti pobedu. Poluvreme se završilo sa 15 poena razlike za našeg osvajača Kupa i sve je bilo jasno. Sa pola snage igrači Zvezde došli su do ubedljive pobede od 104-85. Najistaknutiji pojedinac je bio Ivan Sarjanović koji je bio i najefikasniji sa 29 poena. Zvezda je u finalu i pružila joj se istorijska prilika da osvoji prvi evropski trofej.

Finale je odigrano u Udinama, pred oko 4.000 navijača, protiv predstavnika Čehoslovačke Zbrojovke iz Brna. Beograđani su odigrali najbolje kad je bilo najpotrebnijie i apsolutno zasluženo savladali Zbrojovku sa 86-75. Kapiten Dragan Kapičić je iz ruke generalnog sekretara FIBA Viljema Džonsa primio dragoceni trofej. To je najveći uspeh jugoslovenske klupske košarke u međunarodnim takmičenjima. Od prvog do poslednjeg minuta Zvezda je diktirala tempo i kontrolisala igru i rezultat. Na momente sve bi prerastalo u pravu egzibiciju, što je dovelo do ushićenja grupicu naših navijača koji oduševljeno skandirala “Zvezda, Zvezda, Jugoslavija, Jugoslavija”. Treba pohvaliti sve igrače ali posebno priznanje ide Zoranu Slavniću koji je odigrao velemajstorski. I trener Nikolić je izjavio da je ovaj uspeh plod kolektivne igre.

Šgrači Crvene zvezde sa peharom Kupa pobednika kupova

C. ZVEZDA: Rakočević (9/59), Lazarević (4/28), Sarjanović (9/78), Žugić (3/18), Živković (9/57), Pajović, Kapičić (10/213), Simonović (11/225), Vučinić (11/160), Pešić (2/17), Jovašević (2/4), Slavnić (11/158).

KUP RADIVOJA KORAĆA

Kup Radivoja Koraća dobija fizionomiju ozbiljnog klupskog takmičenja. Ovaj put učestvuje čak 37 ekipa, a posle dve runde kvalifikacija prave se 4 grupe po tri tima i prvaci grupa odlaze u polufinale. Našu zemlju su predstavljale četiri ekipe.

Borac iz Čačka je imao tu nesreću da za prvog rivala dobije Inoćenti iz Milana (sadašnja Olimpija) što je bio prevelik zalogaj za njih. U prvom meču su se odlično držali, vodili veći deo utakmice i poklekli tek na kraju 79-80. U Milanu je ipak domaćin rutinski slavio sa 96-76 i tu je bio kraj evropskog puta Borca.

BORAC: Katanić (2/9), Kačarević (2/7), Strugarević (2/18), Šarančić (1/2), Purić (2/8), Koprivica, Vidaković, Mišović (2/72), Radivojević (1/4), Drašović, Dumić, Drobnjak (2/35).

Olimpija iz Ljubljane je lako prebrodila prvu rundu protiv Nojšatela iz Švajcarske sa dve ubedljive pobede. U drugom kolu bilo je više muka protiv belgijskog Mehelena, ali su i tu ostvarene dve pobede. Grupa u kojoj su se Ljubljančani našli bila je izuzetno jaka, francuski Asvel i Inoćenti Milano. Kada je Olimpija doživela oba poraza protiv Francuza činilo se da su sve nade za plasman u polufinale pokopane. Poraz u Milanu od 11 poena nije bio tako strašan, ali je malo ko verovao da Olimpija uopšte može i da pobedi Inoćenti.

Pošto su sve ekipe imale po dva boda, Olimpiji je trebala pobeda od 24 poena razlike da bi… igrali majstoricu s Asvelom. I – čudo se desilo. Već na poluvremenu bilo je 17 razlike za domaći tim. I tu se kretala tokom celog drugog dela da bi u samom finišu Ljubljančani dodali gas i pobedili sa 83-59. Neverovatno. Najbolji su bili Marko Gvardijančič sa 28 i Vinko Jelovac sa 24 poena. Ali, Asvel im očigledno nije ležao. U majstorici na neutralnom terenu u Milanu Francuzi su ponovo slavili, ovaj put sa 106-96 i potpuno zasluženo otišli u polufinale.

Pavle Polanec

OLIMPIJA: Zaloker (2/13), Volaj (7/65), Nuhanović (4/16), Lorbek (3/11), Polanec (8/133), Macura (1/2), Jelovac (9/206), Marter (9/87), Gvardijančić (9/161), Fišer, Ivanović (7/102), Žorga (6/70).

Naš treći predstavnik bila je Jugoplastika iz Splita, koja je posla dva finala u Kupu šampiona i Kupa kupova pokušala da zaigra i u trećem takmičenju. U prvoj rundi su izbacili francuski Denen uprkos porazu u prvom meču kao gosti. U drugom kolu neverovatan dvomeč. Gostovanje u Bugarskoj, u Botevu i potpuni debakl jer su poraženi sa 29 poena razlike. A onda u Splitu čudo, verovatno je nadoknađen najveći minus u istoriji naše košarke, Jugoplastika pobeđuje sa 104-73 i plasirala se u četvrtfinalnu grupu.

Prvi rival bio je AEK i u prvom meču u Atini slavi domaćin sa 112-103.  Ponovo Splićani briljiraju na svom terenu, pobeđuju sa 97-73 i osvajaju prva dva boda. Protiv italijanskog Snajdera propuštena je prilika da se ostvari ubedljiva pobeda. Ni ova od 15 poena nije mala ali je dostižna. Bilo je svačega u Udinama, ali su Splićani sa porazom od deset poena prošli u polufinale. A tamo ih je čekao – Partizan.

JUGOPLASTIKA:Tudor (3/14), Grašo (1/2), Manović (10/52), Jerkov (8/107), D. Tvrdić (1/2), Macura (10/126), R. Tvrdić (9/168), L. Tvrdić (1/8), Šolman (10/266), Krstulović (9/59), Prug (8/50), Grgin (5/33).

A Partizanov pohod po Evropi počeo je gostovanjem u Solunu, na uvek “vrućem “ terenu, pred 2.500 gledalaca. Partizan je nastupio bez tri najbolja igrača – Kićanovića, Dalipagića i Todorića koji su imali reprezentativne obaveze. Pa i tako oslabljeni crno-beli su jednom prilično ležernom igrom pobedili sa 79-77 i prilično relaksirano očekivali revanš. Najefikasniji kod Partizana bio je Dušan Kerkez sa 20 poena.

Boljom igrom u drugom delu ne naročito zanimljive utakmice Partizan je uspeo, kao što se i očekivalo, da izbori vizu za dalje takmičenje u Kupu Radivoja Koraća. Ovaj put kompletni, crno–beli su pomalo uspavano ušli u meč pa se tokom celog prvog dela vodila ravnopravna borba. Tek u nastavku, ulaskom Đukića i igrom sa više kontranapada Beograđani su zbunili grčkog predstavnika koji je sredinom drugog dela praktično položio oružje i meč je bio odlučen. Na kraju je bilo baš ubedljivih 88-63 a svi igrači Partizana koji su bili na parketu upisali su se u strelce.

U grupi su sa Partizanom bila dva ozbiljna tima – Mobilkvatro iz Milana i Huventud iz Badalone. Prvi je u Beogradu gostovao tim iz Milana i ostavio je utisak prosečne ekipe. Partizan je slabo otvorio utakmicu i zanimljivo je da je tek kad je Žeravica, trener Partizana, na teren poslao mlade i poletne bekove Beravsa i Kerkeza situacija se popravila. U drugom delu susreta domaći su zaigrali znatno bolje i zahvaljujući odličnom finišu na kraju ostvarili prednost od 20 poena, 84-64. Prvi strelac na utakmici bio je Dražen Dalipagić sa 26 poena a pratio ga je Dragan Kićanović sa 19 poena.

Dragan Kićanović

U Milanu smo videli već mnogo bolje izdanje Italijana. Sve ono što su promašivali u Beogradu ovde je ulazilo, pa su na poluvremenu vodili sa 50-40. I broj koševa koji su postigli i razlika u poenima pokazivali su da su dobro raspoloženi i Partizan je morao nešto da promeni u drugom delu. Zaigrali su, pre svega, bolju odbranu, pa su u drugom delu primili samo 35 poena. Pored standardnih Kiće i Praje i svi ostali su postigli po neki poen tako da je na kraju bilo samo 85-82, što je značilo sigurno osvojena dva boda.

Prvi meč protiv Huventuda je odigran u Badaloni pred 4.000 gledalaca. Početak igre je pripao Špancima koji su iskoristili nesiguran start gostiju i poveli 10-2. Bilo je to najveće vođstvo domaćina u ovom meču. Partizan se brzo oporavio i do kraja utakmice protivnici su se naizmenično smenjivali u vođstvu. Huventud je ostvario minimalnu pobedu ali su i crno-beli bili zadovoljni rezultatom jer im je davao velike šanse u revanšu. Najbolji igrač na terenu je bio Dragan Kićanović koji je postigao 27 poena.

Revanš je bio baš dramatičan i u samom finišu je odlučeno koja će ekipa osvojiti dva boda. Čitavo prvo poluvreme je proteklo u izjednačenoj igri i rezultatu kada nijedan tim nije uspevao da ostvari osetniju prednost. U drugom delu Partizan je stalno imao prednost od šest – sedam poena što mu je bilo dovoljno da izađe kao pobednik iz ovog dvomeča. Međutim, dešava se neobjašnjiv pad u završnici meča i u poslednji minut se ulazi sa nerešenim rezultatom 74-74. A onda u retko dramatičnom finišu crno–beli su postigli osam poena za redom dok su gosti iskoristili samo jedno slobodno bacanje tako da se utakmica završila zasluženom pobedom domaćina 82-75.

Obezbeđen je plasman u polufinale gde ih je čekao dobro poznat rival iz domaće lige, splitska Jugoplastika. Prvi duel je odigran u “Palati sportova” na Novom Beogradu pred 3.800 gledalaca. Meč koji je više zadovoljio gledaoce nego košarkaške stručnjake jer je veći akcenat stavljen na to kako pogoditi protivnički koš nego sačuvati svoj. Pobeda je pripala nešto organizovanijoj ekipi u kojoj je ponovo blistao Dragan Kićanović. Bio je nerešiva enigma za Splićane a najveću podršku je imao u Dalipagiću i Latifiću. Kod gostiju je podbacio Rato Tvrdić, a jedino je Željko Jerkov odigrao u reprezentativnoj formi. Konačnih 108-97 pred revanš u Splitu nije dao odgovor koja će ekipa otići u finale.

Kako se ono kaže – utakmica za infarkt. E pa upravo takva je bila ova odigrana na Gripama. Dve sekunde pre kraja Jugoplastika je vodila sa 10 poena prednosti (85-75) i imala dva slobodna bacanja. Posle dugog prepiranja između igrača i sudija ko treba da ih izvede, Šolman ili Macura, sudije su odlučile da na liniju za slobodna bacanja treba da stane mladi centar Branko Macura. Sudbina Jugoplastike našla se u rukama tog mladog košarkaša. U dvorani potpuni muk. Prva lopta, i – promašaj. Veliki uzdah gledališta. Drugi šut i – opet promašaj. Lopta je u rukama košarkaša Partizana i nastaje njihovo ogromno slavlje. Gledaoci ne napuštaju dvoranu. U potpunom šoku i dalje ne mogu da poveruju da su njihovi ljubimci propustili priliku da treći put zaredom odigraju neko evropsko finale. Iako su Splićani na kraju prokockali veliku šansu ostao je nekako utisak da kad se pogleda kompletan utisak sa obe utakmice Partizan ipak zasluženo ide u finale.

Dražen Dalipagić

Branilac titule Forst iz Kantua igrao je protiv našeg predstavnika Partizana u finalu Kupa Radivoja Koraća. Paklen ambijent, dobra igra Partizana i navijačko suđenje poljskog sudije su najvažniji utisci sa prvog meča odigranog u Kantuu. Hala je bila prepuna, a unutra se natiskalo tek oko 2.000 ljudi govori o kakvoj je dvorani reč. Zanimljivo je da se utakmice italijanske lige ne mogu igrati u njoj jer ne ispunjava standarde a, eto, međunarodne mogu. Obično kažu da ne bi trebalo o sudijama ali ovaj put se mora. Zbog pet ličnih iz igre su izašli Đukić u 19 minutu, Farčić u 31, Zečević u 36 min i Latifić u 38… Odnos u ličnim greškama je bio 37-19 protiv Partizana… Italijani su pucali 30 a Partizan 10 bacanja… Toliko o kriterijumu. Tako da se može reći da poraz od 99-86 i nije tako strašan da se ne bi moglo pokušati u revanšu napraviti podvig.

I ako je posle prvog duela bilo stvari koje su bacile senku na pobedu Forsta, trijumf u Beogradu je bio posledica čistog kvaliteta italijanskog tima. Od početka do kraja tim iz Kantua je dominirao i praktično se nijednog trenutka nije postavljalo pitanje ukupnog pobednika. Predvođeni Pjerluiđijem Marcoratijem, Italijani su bili bolji i potpuno zasluženo odbranili trofej. Trener Žeravica je ocenio da je i finale veliki uspeh za ovaj tim koji se tek formirao i od koga se u budućnosti mnogo očekivalo. Mrlju na meč su bacili neki neobuzdani navijači Partizana koji su obasuli italijanske košarkaše sa flašama piva koje su se posle udarca o parket razbijale u bezbroj komadića. Letele su još konzerve, letve, jabuke, dok je Žeravica uzaludno pokušao da smiri razjarene “navijače”. Ni čuvari reda se nisu baš pokazali pa nismo ispali dobri domaćini. Jeste da su takva vremena bila ali moglo se i bez toga.

PARTIZAN: Todorić (5/23), Kićanović (9/222), Latifić (9/53), Kerkez (9/55), Đukić (9/64), Martinović, Farčić (9/66), Marković (1/6), Popović (8/41), Beravs (6/36), Zečević (10/85), Dalipagić (9/184).

Photo: FIBA, X

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar