Početna ISTORIJADarko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (20)

Darko Bjelobaba: Istorija evropske odiseje (20)

od Darko Bjelobaba
21 pregleda

KUP EVROPSKIH ŠAMPIONA

Ponovo je u sezoni 1976-77 promenjen sistem takmičenja u najelitnijem takmičenju. Prethodne sezone igralo su se dve runde kvalifikacija, pa dve grupe sa po šest timova, i onda dve prvoplasirane idu u polufinale. Sada je učestvovalo 24 tima podeljenih u šest grupa. Po prvi put se osvajaju bodovi na svakoj odigranoj utakmici, a ne kao dosad da se gleda bolji iz dvomeča i samo on osvaja dva boda. Ovaj princip bodovanja važiće i za ostala takmičenja. Prvaci iz svake grupe idu u polufinalnu grupu i tih šest timova igraju po 10 mečeva. Dve prvoplasirane igraju na kraju finalnu utakmicu i odlučuju o osvajaču Kupa evropskih šampiona.

Po prvi put u najjačem evropskom takmičenju zaigrao je Partizan. Možda bolje da i nije, jer im je nastup bio, blago rečeno, skandalozan. Šteta, jer je to bio prvi i jedini put kad su Kića i Praja zajedno zaigrali u Kupu šampiona, a i jedini nastup Kićanovića u najelitnijem takmičenju. Takav as, a odigrao je u čitavoj karijeri samo tri meča u Kupu evropskih šampiona!

Specifičnost grupe u kojoj se nalazio Partizan je bila u tome što su je činila samo tri tima. Naime, četvrti učesnik je trebao da bude tim iz Egipta Al-Džazira koji je u zadnji čas odustao, pa su u takmičenju učestvovala tri kluba, pored našeg šampiona Zbrojovka iz Brna i Akademik iz Sofije. Da ne grešimo dušu, nisu to toliko loši timovi kao što bi možda iz današnje perspektive rekli. Na Evropskom prvenstvu 1977. ČSSR je osvojila bronzanu medalju a Bugraska je bila šesta i gro reprezentativaca je dolazio upravo iz ovih klubova ali ipak…

Završilo se pre nego što je i počelo. Protiv Zbrojovke nije pomogla ni puna hala, ni Amerikanac Tejlor predstavljen kao veliko pojačanje, ni već tada jedan od najboljih tandema na svetu.  Za Partizan je počelo sve naopako pre nego što je meč i počeo. Kićanović nije tri dana trenirao zbog bolesti i njegov učinak je bio daleko od onoga koliko on zaista može. Bio je previše nervozan, spreman čak i da se fizički obračunava s protivničkim igračima. Dalipagić se sam nosio sa Zbrojovkom dok je imao snage, a kad se on umorio Partizanu više nije bilo spasa. Pobeda gostiju iz Brna 96-85 je bila potpuno zaslužena i već su jednom nogom zakoračili u polufinalnu grupu. Navijači beogradske ekipe nisu mogli sportski da podnesu poraz pa su na teren povremeno padali razni predmeti. Srećom da nikog nisu pogodili ali su osramotili klub koji navodno vole.

A ni igrači se ponovo nisu proslavili… u Sofiji. Čitav meč su crno-beli bili u nekakvom kontra ritmu i Bugari su to uspešno koristili. Partizan se još nekako i držao do 14. minuta kada je poslednji put bio u vođstvu, kada je krenuo ne pad već… sunovrat. Na odmor se otišlo sa deset poena prednosti za domaći tim. Tu prednost je Akademik održavao tokom drugog dela da bi na kraju otišao na ubedljivih 113-98. Partizan prikazanom igrom nije zadovoljio, u napadu još i nekako ali odbrana nije postojala. Na Dalipagiću (35) i Kićanoviću (29) osetio se zamor. Istina, oni su bili najbolje čuvani i izloženi grubim naletima protivničkih igrača, a ostatak tima nije im dao odgovarajuću podršku. Ovim porazom šanse za prolaz svedene su na teoriju.

Dragan Kićanović

Ali tu nije bio kraj haotične igre Partizana. Usledilo je gostovanje Zbrojovki na koje su crno-beli otišli lišeni pomoći povređenog Kićanovića. Naravno da su posle svega bili unapred prežaljeni, naravno da više niko nije očekivao da mogu nešto uraditi i naravno da su na poluvremenu vodili 56-38 odigravši najbolje poluvreme u sezoni. I… naravno… igrao se produžetak… Jer kao da su u drugom delu na parket izašli neki drugi igrači. I naravno da ekipa koja prokocka tako veliku prednost iz prvog dela na kraju… pobedi. Jer kod Partizana ove sezone ništa nije moglo normalno. Pobeda sa 100-93 je opet podgrejala nade da bi se u nekom ludom raspletu ipak moglo proći dalje. Praja Dalipagić je morao da odigra za dvojicu… pa je tako i odigrao postigavši 45 poena. Ovoga puta glavni pomoćnik mu je bio Dragan Todorić sa 20 poena.

Hala na Novom Beogradu je bila puna, kažu da je bilo čak 5.000 ljudi, želeći da pomognu svojim ljubimcima da protiv Akademika ostvare što ubedljiviju pobedu ne bi li sačuvali nadu za prolaz. I šta reći… Sa oporavljenim Kićanovićem Partizan je pobedio Bugare sa 117-74. Ponovo je briljirao Dalipagić sa 41 poenom. I tako, pobeđen je sa 43 poena razlike tim od kojeg ste izgubili na njihovom terenu sa 15 razlike.

Posle ovoga više ništa nije zavisilo od Partizana. U poslednjoj utakmici bilo je potrebno da Akademik pobedi Zbrojovku na svom terenu pa da crno-beli kao tim sa najboljim količnikom prođe dalje. Međutim, Zbrojovka je sa 25 poena počistila Bugare pa je evropska odiseja Partizana neslavno završena.

PARTIZAN: Todorić (3/42), Kićanović (3/67), Latifić, Kekez (3/31), Tejlor (2/13), Farčić (4/52), Marić (4/25), Popović (2/8), Beravs (1/2), Zečević (2/10), Dalipaić (4/150).

KUP POBEDNIKA KUPOVA

U Kupu pobednika kupova predstavljao nas je beogradski Radnički sa sastavom sličnim onom od pre par godina koji je igrao u Kupu šampiona, ali sada već mnogo iskusniji. Samim tim i ambicije su porasle.

Prvu rundu su prošli najlakše moguće jer su Partizani iz Tirane odustali od učešća pa su “krstaši” oba meča dobili službenim rezultatom.

Poljski Gdanjsk u sledećoj rundi je već bio tvrđi orah. Tokom celog meča domaćin je bio u vođstvu, ali ni igrači našeg tima nisu dozvoljavali da ta razlika bude prevelika. Poraz od 94-101 je ipak davao savim realne šanse u uzvratnom meču. Tandem ispod samih obruča Marović (29) i Damnjanović (21) i dalje je odlično funkcionisao.

U revanšu je bilo lakše nego što se očekivalo. Nejaki gosti, predvođeni nekadašnjim najboljim strelcem evropske košarke Jurkijevičem, pružali su otpor samo prvih pet minuta. U nastavku su Beograđani brzo dostigli prednost rivala iz prvog susreta i ubedljivo slavili sa 117-86. Na terenu je opet bio najbolji Milun Marović sa 29 poena.

Četvrtfinalna grupa u kojoj se našao Radnički modernim rečnikom rečena bila je “grupa smrti”. Pored našeg osvajača kupa tu su bili Spartak iz Lenjingrada, Olimpija iz Milana i Slavija iz Praga. Težak zadatak je bio pred našim timom.

I to se odmah pokazalo na prvom gostovanju u Sovjetskom Savezu. Spartak je i dalje vodio sad već bivši selektor Kondrašin, a prva zvezda je Aleksandar Belov. Pošto je u SSSR-u bila u toku hokejaška sezona. košarkašku utakmicu je posmatralo samo 3.000 gledalaca, a u susednoj dvorani na hokeju bilo je 6.000 navijača. Bodreni od grupe od 80 zemljaka Radnički je dobro počeo. Sudije počinju da navlače za domaći tim što je razbesnelo temperamentnog trenera Radničkog Cigu Vasojevića pa je dobio tehničku grešku zbog protesta. U drugom delu razlika se kretala od 7 do 22 poena pa je konačnih 84-99 prilično realan odraz onoga što se dešavalo na parketu. Zanimljivo je da je trener domaćih Kondrašin posle ove utakmice najavio da će u polufinale otići Radnički i… Milano!? Da sve bude zabavnije i pogodio je.

U drugom meču Radnički je dočekao Čincano (tim iz Milana se te sezone tako zvao). Radnički je igrao znatno bolje nego u prethodnim utakmicama. Najveći deo tereta poneli su Jarić, Marović i Damnjanović. No, svi su bili u senci neumornog Jarića. Prijatno je iznenadio gorostasni Tasić. Sa uspehom je obavio veliki deo posla u odbrani i napadu. Prošlogodišnji pobednik ovog takmičenja, bez povređenog reprezentativca Brumatija, predstavio se kao veoma borben protivnik. Ipak, od Čincana se očekivalo mnogo više. Tako da je trener Vasojević bio nezadovoljan pobedom 87-73 jer je smatrao da da je trebala biti i ubedljivija.

Srećko Jarić

Oko 2.000 gledalaca je u trećem kolu moglo da prisustvuje pravoj igri mačke i miša. U neravnopravnom duelu brze i moderne košarke sa dekadentnom češkog tima, drugoplasirana ekipa prvenstva ČSSR doživela je verovatno najteži međunarodni poraz od kada postoji. Brži, spretniji i maštovitiji Beograđani, na čelu sa izvanrednim Marovićem, održali su pravi javni čas Pražanima. Pobeda od 115-70  je bila preko svih očekivanja i približala Radnički prolasku u polufinale.

A još bliži je bio posle pobede nad Spartakom. Hendikepirani zbog nedolaska Aleksandra Belova uspešnu zamenu su našli u gorostasnom Silantijevu. S druge strane, poučen iskustvom iz prvog meča, Kondrašin je odredio dva čuvara za Miluna Marovića. To je ostavilo više prostora za Stankovića i Damnjanovića koji su priliku iskoristili. U drugom delu se razigrao i Prelević (14) i Radnički je osvojio nova dva boda pobedom sa 85-80.

U Milanu je usledio drugi poraz Radničkog. Sve je bilo rešeno već u prvom delu koje je domaćin dobio sa 14 poena prednosti. Prilično indisponirani „krstaši“ nisu uspevali da uhvate priključak pa je utakmica završena sa 99-85. Sve je zavisilo od Radničkog jer će pobedom u poslednjem kolu obezbediti prvo mesto.

A ono je obezbeđeno mnogo lakše nego što se očekivalo. Slavija je u Pragu prosto deklasirana sa 85-54 što je fantastičan rezultat kad se ima u vidu da je Slavija na svom terenu savladala i Spartak i Olimpiju. Beograđani su brzo poveli sa 7-0, razlika je konstantno rasla do konačne od 31 poena. U pobedničkoj ekipi najbolji su bili Jarić i Marović, a pohvale zaslužuju Stanković i Banjanin.

Onih 5.000 gledalaca koji su došli da odgledaju prvu polufinalnu utakmicu u Badaloni između Huventuda i Radničkog sigurno nisu očekivali takav početak. Posle 4 minuta gosti su vodili sa 13-0, da bi sredinom poluvremena bilo 25-8. S obzirom da je razlika od 17 poena bila u više navrata minus na poluvremenu od 12 poena i nije bio tako loš za domaćine. U drugom poluvremenu razlika se kretala od 12-14 poena . Kada je do kraja utakmice ostalo četiri minuta zapisnički sto je pokušao da „ukrade“ vreme i vrati na sedam minuta do kraja!? Posle dužeg natezanja vreme je ispravljeno ali je tu gužvu nekako bolje iskoristio domaći tim koji je na kraju poražen „samo“ sa 74-77. Briljantni Srećko Jarić sa 29 poena najviše je doprineo odličnom rezultatu pred revanš u Beogradu.

I nastavljamo priču o Srećku Jariću koji igra u životnoj formi. Iako je publika već odavno upoznata sa njegovim kvalitetom nikada nije doživeo ovakve ovacije za verovatno najbolju partiju otkako igra košarku. Pogađao je obruč sa svakog rastojanja kao da je to najlakše na svetu, proigravao drugove, stvarao im šanse, dodavao im loptu u najpovoljnijem trenutku. Imao je nadahnuti Jarić i po dvojicu čuvara ali je uvek izlazio kao pobednik. Trener gostiju je bio ljut većim delom meča na svoje igrače zbog njihove nemoći, pa kad je uvideo da je sve uzaludno samo je slegao ramenima i odustao od dalje borbe. Radnički je pobedio sa 94-80 i ostvario plasman u finale.

Palma de Majorka je bila domaćin finala između našeg predstavnika Radničkog i Forsta iz Kantua. Italijani su praktično vodili sve vreme. To se i očekivalo pošto su i važili za izrazitog favorita u ovom meču. No, nije ipak sve išlo po prognozama. Radnički je posle dosta nervoznog početka i grešaka u nastavku meča uspostavio ravnotežu i vodio sasvim ravnopravan megdan sa jednim od najboljih evropskih timova. Na žalost, u njihovim redovima nije bilo dovoljno kvalitetnih igrača za završnicu susreta. Praktično, borili su se samo Marović i Jarić, dok su ostali bili u pojedinim trenucima obični statisti. Zato je minimalan poraz 86-87 rasplakao sve, pogotovo Jarića, koji je nekako najteže podneo poraz i veliku šansu koja je nepovratno propuštena. Jer ova generacija više neće imati drugu priliku.

RADNIČKI: Ivković (10/113), Vučinić (9/75), Stanković (6/50), Prelević (7/39), D. Živanović (3/9), Banjanin (5/33), P. Živanović (1/10), Marović (11/274), Damnjanović (11/146), Jarić (11/230), Župančić (1/2), Tasić (7/28).

KUP RADIVOJA KORAĆA

U Kupu Radivoja Koraća imali smo dva predstavnika, Bosna i branilac titule Jugoplastika.  Bosna je ranije startovala i morala da odigra dve runde kvalifikacija. Prvi suparnik Iraklis nije zadao previše problema. Več u Grčkoj je sve rešeno jer je Bosna tamo slavila sa 91-83 i praktično obezbedila prolaz.

Revanš je Sarajlijama poslužio više kao trening pred mnogo zahtevnije ligaške utakmice. Bosna je tokom celog susreta bila superiorniji protivnik i pobeda sa 94-64 mogla je lako biti i ubedljivija. U ekipi domaćih najbolji su bili Krvavac, Đogić, Bosiočić i Delibašić.

U drugom krugu stvari su već postale komplikovanije. Gostovanje u Sofiji protiv CSKA nije prošlo najbolje. Ono kad postigneš 100 poena i doživiš ubedljiv poraz jer primiš 117. Napadački udarni trojac je sve dobro odradio – Radovanović (28), Varajić (25) i Delibašić (20), ali odbrane nije bilo.

U dvorani Skenderija pred 1.500 gledalaca košarkašima Bosne je bilo potrebno samo 15 minuta igre da izvanrednim tempom dostignu prednost gostiju od 17 koševa sa koliko su ovi došli na revanš susret. Na odmor se otišlo sa 21 poenom prednosti za domaći tim. U nastavku Bosna je samo održavala prednost ne želeći ništa da rizikuje, i na kraju trijumovali sa 102-78. Najbolji u domaćem timu bili su Mirza Delibašić sa 26 i Ante Đogić sa 24 poena .

U grupnoj fazi prvi rival je bio Hapoel koga je Bosna uspela da savlada na njegovom terenu u Tel Avivu sa 107-93. Bio je to veoma težak i naporan susret u kome je pobedilo znanje i iskustvo. Utakmica je odigrana pred 6.000 navijača koji su burnim bodrenjem davali podršku svojim ljubimcima da bi, na kraju, aplauzom pozdravili poteze gostujuće ekipe. Bosna je dominirala u dva elementa  – u skoku i brzini. Ako se tome doda i bolja tehnika Bosninih igrača i veča maštovitost jasni su razlozi pobede gostiju. Odličan je bio Žarko Varajić sa 32 poena.

Žarko Varajić

Drugi meč je odlučen u dinamičnom finišu kada je Bosna savladala Alko iz Bolonje sa 96-84. Meč je prelomio izlazak u 30. minutu najboljeg igrača italijanskog tima Rafaelija zbog pet ličnih grešaka. Bosna je tek tad uspela da anulira vođstvo gostiju i da povede čak sa 14 poena prednosti. Sarajlije su sa velikim uspehom igrale na tri fronta što je bio veliki napor za ključne igrače.

Bosna se dobro namučila dok je savladala izuzetno borbenu i ambicioznu ekipu Hapoela sa 108-102. Tesna pobeda koju su izvojevali izabranici Boška Tanjevića tek u drugom poluvremenu rezultat je ne samo dobre igre gostiju nego i umora koji se oseća na igračima Bosne. Gosti se nisu predavali sve do kraja utakmice. Brzim napadima i preciznim šutevima oni su konstantno održavali ravnotežu. Tek su u samom finišu poklekli i to pre svih zahvaljujući Varajiću koji je bravurozno odigrao ovaj meč. Sve mu je polazilo za rukom pa je postigao 43 poena.

Za prolaz u polufinale košarkašima Alka iz Bolonje bila je potrebna pobeda od 13 poena razlike… i tačno su sa toliko razlike i pobedili. Sarajevski košarkaši počeli su utakmicu nervozno i ispostaviće se pogrešnom taktikom. Pokušavali su od početka da igraju na vreme sa dugim napadima, a ne da se nadmeću sa protivnikom, što im se na kraju i osvetilo. I dok su u prvom poluvremenu još držali priključak u nastavku je Alko uspeo da se odlepi i na kraju ostvari željenu prednost. Tako je Bosna sa 3 pobede i samo jednim porazom završila svoje učešće u Kupu Radivoja Koraća.

BOSNA: Krvavac (8/71), Đogić (8/125), Benaček (2/7), Bosiočić (6/28), Mašnić (1/2), Radovanović (8/124), Tolj (8/44), Varajić (7/165), Delibašić (8/166), Čečur (2/8), Hadžić (7/20), Pešić (1/4), Ostojić (3/9), Zrno (1/1).

Naš drugi predstavnik, a ujedno i branilac titule Jugoplastika iz Splita, ušla je u ovaj ciklus sa velikim ambicijama. Tim je bio dodatno ojačan povratkom prvog strelca Damira Šolmana iz JNA. Zahvaljujući prošlogodišnjem rezultatu preskočili su kvalifikacije i krenuli su od grupne faze.

Start baš i nije bio obećavajući. Splitska publika je videla možda i najslabiju predstavu svojih ljubimaca u svim evropskim utakmicama dosad. Praktično, splitskim košarkašima ništa nije polazilo za rukom, podbacili su u svim linijama pa su gosti zadovoljno napustili Split. Doduše, Jugoplastika je toliko kvalitetnija ekipa pa je i sa takvom igrom ostvarila mršavu, ali dva boda vrednu, pobedu 88-84. Prelaznu ocenu je jedini zaslužio povratnik Damir Šolman, strelac 30 poena.

A onda u Veneciji Jugoplastika je izvela pravi podvig pobedivši domaći Kanon sa 95-66. Iako su domaći poveli sa 8-0, branioci titule predvođeni izvanredno raspoloženim veteranima Tvrdićem i Šolmanom uspeli su najpre da izjednače, a onda pri kraju poluvremena i da povedu. U drugom delu Splićani su baš nadahnuto odigrali i do kraja odneli najveću pobedu otkako učestvuju u evropskim takmičenjima. Jugoplastika je prikazala vrhunsku košarku, sigurnu u odbrani i sa brzim kontranapadima koji su dovodili domaće igrače do očaja. Ali ne samo igrače već i domaće navijače koji su na kraju čak skandirali “vratite nam pare”. U timu Jugoplastike svi su igrali odlično, ali ipak bolji od ostalih bio je Rato Tvrdić.

I na drugom gostovanju u Liježu protiv Standarda Jugoplastika je odlično odigrala. Od samog početka Splićani su bili bolji tim i samo u dva navrata su, sredinom drugog poluvremena, dozvolili domaćinu da se približi na dva poena. Sve ostalo je pripalo Jugoplastici koja je bila potpomognuta iz gledališta od strane nekoliko stotina naših radnika. Ubedljivom pobedom 91-75 su praktično obezbedili prvo mesto u grupi i poslednja utakmica će imati više revijalni karakter.

Najteže je igrati mečeve koji suštinski predstavljaju samo formalnost. Gosti iz Venecije su došli u Split sa namerom da izvuku što povoljniji rezultat, dok su domaći igrali bez nekog motiva do pred kraj kada im je bilo dovoljno samo tri minuta virtuozne košarke pa da naprave ubedljivu razliku i slave sa 102-88. Najviše se iskazao centarski dvojac Krstulović (22) i Jerkov (20).

Polufinalni meč na svom terenu protiv IBP-a iz Rima Jugoplastika je shvatila ozbiljno pa je na kraju i ostvarila razliku koja bi trebala da bude dovoljna da posle revanša izbori plasman u finale. Gosti su u Split došli optimistički raspoloženi i počeli su dobro. Do 8. minuta rezultat je izjednačen. Čestim izmenama trener Skansi je uspeo da pronađe najbolju petorku koja je u drugom delu prvog poluvremena uspela da napravi razliku od 19 poena. U nastavku se vodila grčevita borba za svaki koš jer su gosti pokušavali da dođu do podnošljivog poraza koji bi im omogućio da u Rimu načine preokret, dok su domaći jurili za što većom razlikom. U toj trci igrači Jugoplastike su imali više uspeha i zbog pobede od 96-71 zadovoljniji napustili parket.

Razlika iz prvog meča je bila prevelika da bi Italijani uspeli da ozbiljnije ugroze Jugoplastikinu prednost. Na kraju je bilo 87-76 za Rimljane, a Splićani su se ponovo našli u finalu. Odličan je bio Damir Šolman sa 28 poena.

Damir Šolman

Finale je odigrano u Đenovi a suparnik je bio Fortitudo iz Bolonje koji je, logično, imao većinsku podršku domaćih navijača. Jugoplastika je povela i uglavnom stalno bila u vođstvu, a Italijani su neprestano sustizali tu neveliku prednost našeg predstavnika. Navijači su pravili ogroman pritisak no naš tim je imao snage i nerava da odoli jurišima protivnika i spreči preokret. Junak veikog uspeha je Željko Jerkov. Pod svojim košem je bio suvereni gospodar, u napadu je rešetao protivnikov. Poneo je najveći deo tereta , izdržao svih 40 minuta divovske bitke, postigao i najviše pogodaka – 34. Svi su bili dragoceni ali su poslednja četiri praktično odlučila pobednika. U već iscrpljenoj ekipi, kada su svima klecala kolena, jedini se usudio da šutira i pogađa za pobedu od 87-84 i odbranu pehara Kupa Radivoja Koraća.

JUGOPLASTIKA: Tudor (5/32), Kruščić, Manović (4/14), Jerkov (7/142), Macura (5/47), Bjelajac, Tvrdić (7/99), Dukan (2/10), Šolman (7/169), Krstulović (7/70), Bilanović (1/1), Grgin (7/51).

Nastaviće se

Photo: FIBA, X

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar