KUP EVROPSKIH ŠAMPIONA
Treći put zaredom u najelitnijem takmičenju, ovaj put u sezoni 1980-81, našu zemlju je predstavljala sarajevska Bosna. Najvažnija novost je da je najbolji igrač „studenata“ Mirza Delibašić otišao u JNA, pa su ambicije našeg šampiona bile dosta skromnije.
Četvrtfinalna grupa je bila solidnog kvaliteta pa se i tu trebalo pomučiti za plasman u narednu fazu. Danski predstavnik je jedini bio nedorastao konkurenciji pa ga je Bosna ubedljivo savladala u oba meča. Protiv mađarskog Honveda ostvarena je ubedljiva pobeda u Skenderiji 106-82, dok je u Budimpešti pružena bleda partija i doživljen je jedini poraz u grupi od 92-102. Srećom, sa dve sigurne pobede protiv austrijskog šampiona obezbeđeno je prvo mesto i prolaz u polufinalnu grupu.
Prvi meč u grupi i gostovanje u Den Bošu. Činilo se da bi to moglo biti mesto gde bi se eventualno mogla potražiti pobeda u gostima. Posle će se ispostaviti da su Holanđani mnogo ozbiljniji tim nego što se pretpostavljalo, i da će samo Real uspeti da odnese odatle bodove. Prvo poluvreme je proteklo u izjednačenoj borbi sa dosta nervoze i grešaka. U nastavku Bosna dobro kreće, vodi sa četiri poena razlike a onda pad… domaćin pravi seriju od 13-0 što je nagovestilo njihovu pobedu. Sarajlije ulaze u problem s ličnim greškama što domaćin znalački koristi i na kraju slavi pobedu sa 101-87. Prvi igrač Bosne je centar Ratko Radovanović sa 25 poena.
Mala dvorana Skenderije i samo 1.000 gledalaca je dočekalo slavni CSKA iz Moskve. Kao da ni Sarajlije ne očekuju previše od svog tima unapred pomireni sa neuspehom. Možda je baš to dodatno motivisalo mladi sastav Bosne da odigra jednu sjajnu partiju i podseti na svoje najbolje dane. Čitava utakmica je proticala na način da je domaćin bio u vođstvu, najviše do 10 poena, ali se gosti nisu predavali i stalno su sustizali prednost Bosne. Aleksandar Gomeljski, trener CSKA, pokušavao je da umrtvi igru i da na taj način zbuni igrače našeg šampiona. Ali, naši momci su se odlično držali i uprkos svim usponima i padovima na kraju su pobedili sa 93-87. Opet je Radovanović bio najefikasniji sa 22 poena, a Lopatov kod Sovjeta sa 15 poena.
Sledeći meč je Bosna, prema očekivanjima, izgubila protiv Sinudinea u Bolonji 92-85, ali se časno borila i ostavila sasvim solidan utisak. Posle ravnopravne borbe u prvom delu Sinudine je konsolidovao redove i u 23. minutu stvorio prednost od osam poena. Ipak, na samo tri minuta pre kraja, na trenutak su probuđene nade Sarajlija jer se Bosna primakla na samo tri poena. Mnogo iskusniji igrači šampiona Italije ipak su rutinski priveli utakmicu kraju i osvojili nove bodove. Najefikasni u redovima našeg prvaka je bio Radovanović sa 21 poenom, a kod Sinudinea Đenerali sa 22.
Možda i ključna bila je utakmica protiv Makabija odigrana u maloj dvorani Skenderije. Mladi sastav Bosne pružio je snažan otpor aktuelnom osvajaču Interkontinetalnog Kupa Makabiju ali nisu uspeli da izdrže do kraja pa su zasluženo poraženi sa 86-97. Čitav meč su se obe ekipe smanjivale u vođstvu i tek na samom kraju, kada je domaćima ponestalo snage, pobednik je odlučen. Kod Makabija su briljirali Miki Berkovič sa 28 i snažni Vilijams sa 29 poena, a kod Bosne je najbolji bio kapiten Žarko Varajić sa 28 koševa.
A onda se Bosna poput Feniksa izdigla iz sivila loših rezultata kako u domaćem šampionatu tako i u Evropi i podsetila na svoje najbolje dane. Ipak je Real iz Madrida inspirativan rival protiv koga svi žele da pokažu najviše. Iako oslabljeni bez povređenog kapitena Varajića koji je odigrao tek par minuta i postigao tri poena, mladići Mitrović (18), Mutapčić (20), Vučević (22), Benaček (21), Izić (21), Bilalović (20) – u zagradi su godine koje su imali u tom trenutku, odigrali su utakmicu za nezaborav i doneli svom timu veliku i dragocenu pobedu. Naravno, pre svih treba izdvojiti reprezentativca Ratka Radovanovića koji je bio pravi predvodnik ovih momaka. Pobeda 90-79 mogla je biti i mnogo veća da nije bilo u pojedinim trenucima previše želje za lepršavom igrom i atraktivnim potezima da bi se još dodatno razgalila srca vernih navijača.

Ratko Radovanović
Iz nekog razloga utakmica u protiv Našue odugrana je u prelepoj novoj dvorani u Vogošću pred 3.000 gledalaca. Celokupni ambijent je izgleda savršeno odgovarao košarkašima Bosne koji su od samog početka meča nametnuli svoju igru i diktirali tempo. Činilo se da su već tada gosti razbijeni i obezglavljeni, ali se vrlo brzo adaptiraju na igru domaćina i rezultat je izjednačen. Otpor gostiju je ipak slomljen na početku drugog poluvremena i do kraja je sve bilo, praktično, formalnost. Iako su pokušali da pobede sa većom razlikom na kraju je bilo 14 poena, tačno onoliko sa koliko su poraženi u Den Hagu.
Malo je nedostajalo pa da se košarkaši Bosne iz Moskve vrate kao pobednici. Pobednika su odlučila tri poslednja minuta kada se odigrala prava drama, začinjena i sudijskim zamešateljstvom, koje je dalo i ton tim nervoznim i dramatičnim minutima do isteka regularnog vremena. Iako su na poluvremenu gubili sa 14 poena razlike, Sarajlije su u 30. minutu uspele čak i da povedu da bi kasnije to vođstvo brzo i lako prokockali. I držali su priključak do poslednja tri minuta kada Miškin i drugovi prave čak nerealno veliku razliku i pobeđuju sa 93-83. Šteta jer je postojala šansa da se ovom pobedom uhvati priključak sa vodećim timovima.
A onda je protiv Sinudinea pokopana i poslednja nada za prolazak u finale. Kod rezultata 99-99 na 18 sekundi pre kraja košarkaši Bosne su imali poslednji napad i priliku za pobedu. Nisu umeli da iskoriste ukazanu šansu, lopta je izgubljena i meč je otišao u produžetak. A u dodatnih pet minuta, malo umor a malo više bugarski sudija, pa je četa Draška Prodanovića postigla samo dva poena i poraz je bio neminovan. Odlični tandem Radovanović (34) i Varajić (27) nije imao dovoljnu podršku od mlađih saigrača pa se zato i desio poraz od 101-105 čime je Bosna ostala bez ikakvih šansi za osvajanje prva dva mesta.
U Tel Avivu pred 10.000 gledalaca Makabi je igrao za prolaz u superfinale a Bosna za čast. I Sarajlije su bile na pragu da načine veliko iznenađenje, iako su igrali bez najboljeg igrača Ratka Radovanovića. Tokom celog susreta vodili su ravnopravnu borbu sa višestrukim prvakom Izraela, ali im je u poslednjim minutima ponestalo snage što su košarkaši Makabija vešto iskoristili i zabeležili pobedu bez koje su lako mogli da ostanu da su Sarajlije u završnici igrali samo malo pažljivije. Ovako, bilo je 107-100 za domaći tim uprkos odličnim partijama Hadžića (26), Benačeka (24) i Vučevića (20).
U poslednjem meču u kojem su oba tima igrala za prestiž košarkaši Bosne prave podvig i u sred Madrida pobeđuju slavni Real 97-95. Iako su iz Sarajeva ispraćeni sa skepsom, Bosna je zaigrala, pogotovo u drugom poluvremenu, kao u najslavnijim danima i potpuno nadigrala domaćina. Nepuna dva minuta pre kraja imali su čak 11 poena prednosti, a onda se po ko zna koji put te sezone desio neshvatljiv pad u samom finišu. Ipak su nekako uspeli da sačuvaju pobedu i ostvare četvrti trijumf u grupi.To je nekim igračima Reala izuzetno teško palo pa je bilo i fizičkih nasrtaja na naše igrače ali oni nisu naseli na provokacije Španaca. Zanimljivo da je ovo bio sedmi duel između Bosne i Reala, a Sarajlije su vodile sa pet prema dva. Šta reći a ne zaplakati kada pomislimo gde su sad ova dva tima i koliko ih svetlosnih godina deli.
BOSNA: Vučević (12/139), Đogić (10/72), Benaček (16/190), Bosiočić (6/37), Izić (15/101), Radovanović (14/345), Pajević (1/4), Varajić (15/278), Bilalović (11/57), Hadžić (16/149), Mitrović (11/63), Mutapčić (12/105).
KUP POBEDNIKA KUPOVA
U drugom po jačini takmičenju predstavljala nas je zagrebačka Cibona. Ekipa koja u svom sastavu ima Krešimira Ćosića naravno da ima i najviše ambicije koje god da je takmičenje u pitanju.
U prvom kolu su bili, što bi se danas reklo, amateri sa Islanda. Onda se nije tako govorilo jer su se i naši igrači vodili kao amateri. I onda, uštede radi, oba meča su odigrana u Rejkjaviku i naravno u oba su ubedljivo slavili “cibosi”.
I u osmini finala protiv austrijskog predstavnika ostvarene su dve ne tako ubedljive pobede, ali dovoljne za lagan prolaz u četvrtfinalnu grupu.
U grupi prvi rival je bio Žalgiris, ekipa sa kojima će Cibona kasnije razviti veliki rivalitet. Ni ovaj sastav na papiru nije delovao loše, Jovajša, Homičus, Krapikas, ali na terenu je to bila druga priča. Iskusni strateg Mirko Novosel je taktički odlično vodio tim, u pravom trenutku na teren ubacio “večitog džokera” Adnana Bečića, ubrzao igru i naneo ubedljiv poraz litvanskom timu (tad još u sastavu SSSR-a) sa 107-77.
Na gostovanje u Kantuu protiv favorita za prvo mesto u grupi Skviba naš osvajač kupa je otišao bez dvojice najboljih Ćosića i Knege, pa ništa osim poraza se nije ni očekivalo. I pored toga naši košarkaši nisu razočarali, borili su se dok im nije ponestalo snage i doživeli su poraz od 81-99.
Ključna utakmica za drugo mesto odigrana je u Le Manu gde je posle velike i dramatične borbe naš tim slavio sa 82-81. Heroj utakmice je bio Krešimir Ćosić, ne samo zbog postignutih 28 poena, već i zbog sjajne igre kako u napadu tako i u odbrani.

Krešimir Ćosić
Meč u Kaunasu nije bio od presudnog značaja pa je na put tamo otišao pomoćni trener Željko Pavličević umesto Novosela. Košarkaši Cibone su dosta ležerno ušli u ovaj susret ali je bila očigledna razlika u kvalitetu pa je ona u konačnici i pokazana kroz rezultat 84-75 za našeg predstavnika.
U derbiju protiv Skviba, u maloj Dvorani sportova, pred 3.000 gledalaca još jedan dramatičan meč. Nijedna ekipa nije uspevala da ostvari veću prednost od tri do četiri poena do samog kraja. Poslednji napad za pobedu imala je Cibona ali je Sikirićev šut sa velike udaljenosti bio neuspešan pa su gosti slavili sa 99-98.
Poslednji meč protiv Moderne je bio bez rezultatskog značaja pa je trener Novosel šansu pružio mlađim igračima a u sastavu nije bilo lakše povređenog Ćosića. Na kraju su ipak presudili najiskusniji pa su zahvaljujući Aci Petroviću i Knegi Zagrepčani ostvarili pobedu sa 86-84.
U polufinalu su se sastali lideri nacionalnih prvenstava Jugoslavije i Španije u tom trenutku, što je govorilo da su u pitanju dva tima u odličnoj formi. Prvi meč je odigran u Barseloni i posle njega i kod igrača Cibone i kod medija provejavao je veliki optimizam. Možda ne toliko zbog igre koliko zbog rezultata jer se smatralo da je poraz od sedam poena razlike više nego povoljan pred revanš. Iako je Ćosić malo podbacio zbog povrede prsta, u potpunosti ga je zamenio Andro Knego sa 29 poena, koga Katalonci nikako nisu mogli da zaustave. Vrata finala su odškrinuta ali ih je trebalo i otvoriti.
Kroz ta vrata put Rima i finala ipak je prošla – Barselona. Zagrepčani su ostvarili pobedu u revanšu ali je to bila “Pirova pobeda”. Cibona je pružila izuzetnu partiju, igrači su dali svoj maksimum ali to jednostavno nije bilo dovoljne protiv izuzetno kvalitetne Barselone. U prvom poluvremenu domaći tim je dominirao, u jednom trenutku su imali i 11 poena prednosti jer su Katalonci bili inferiorni na parketu male dvorane Doma sportova. U nastavku igrači Barselone su zaigrali smirenije i do samog kraja obe ekipe su se smenjivale u minimalnom vođstvu. Na kraju pobeda od 79-75 nije bila dovoljna za plasman u finale. Trener Novosel nije imao šta da zameri svojim igračima već je samo mogao da čestita košarkašima Barselone.
CIBONA: Nakić (12/177), Petrović (12/183), Bečić (11/69), Pavličević (11/102), Bevanda (3/6), Sikirić (4/16), Knego (11/158), Ćosić (9/191), Ušić (10/128), Savović, Gospodnetić (10/70).
KUP RADIVOJA KORAĆA
Najmanje uspeha ove godine je imala ekipa Jugoplastike. U situaciji kad su im najbolji igrači bili u JNA muku su mučili u domaćem prvenstvu (na kraju su čak i ispali) pa im je igranje Evrope bio samo suvišan teret.
Iako su odlično startovali pobedom u Brnu protiv Zbrojovke 96-90 usledila su četiri uzastopna poraza, dva protiv Venecije, protiv Arisa u Solunu i Zbrojovke u Splitu, i to je bio kraj evropskog puta. Pobeda u poslednjem kolu protiv Arisa na domaćem terenu označila je tek častan oproštaj.
JUGOPLASTIKA: Josipović (2/10), Pleština (1/2), Kuvačić (5/39), Stegić (1/2), Bratić (5/59), Poljak (6/125), Burić (2/4), Dukan (6/160), Šolman (4/117), Krstulović (1/14), Sobin (2/6), Čeko (5/28), Miljković (1/10).
Ništa bolji nije bio ni drugi dalmatinski klub Zadar. U drugom kolu kvalifikacija lagano je u oba meča savladan Bešiktaš i obezbeđen je plasman u četvrtfinalnu grupu.
Kiks u prvom kolu je praktično odredio sudbinu Zadra. Na svom terenu dočekali su Dinamo iz Moskve, na četiri minuta do kraja imali su devet poena prednosti ali su dozvolili da ih protivnik stigne i meč ode u produžetak. Tu su se bolje snašli igrači Dinama i pobedili sa 114-111.
Potom je usledio poraz u Liježu od Standarda kome će to biti jedina pobeda u grupi. Da ne bude baš sve rešeno posle prvog kruga usledila je pobeda kod kuće protiv Orteza u dramatičnom meču sa 104-103.
Da su imali malo više sreće Zadrani su mogli da osvoje bodove u Moskvi ali se desio poraz od 98-102. Propuštena je velika prilika. Potom je na domaćem parketu ubedljivo savladan Standard 120-99. U poslednjem kolu, u meču bez takmičarskog značaja, usledio je još jedan poraz od Orteza 91-92. Tako su Zadrani završili takmičenje na trećem mestu u grupi sa 2 pobede i 4 poraza.
ZADAR: Zuban (6/46), Petranović (5/74), Popović (8/118), Sunara (8/126), Čiklić (2/8), Babić (5/43), Baković (4/32), Zelić (2/11), Ostarčević (6/54), Obad (7/89), Skroče (7/198).
Sa povratnikom Kićanovića iz JNA Partizan je ponovo figurirao kao pretendent za trofej. I sve je počelo odlično. Lider belgijskog prvenstva Saner iz Ostendea ubedljivo je savladan sa 112-94. Pred tek 1.000 gledalaca u Hali sportova “crno-beli” su bez većeg napora ostvarili pobedu uz odlične partije Kićanovića (34) i Todorića (22).

Boban Petrović
Usledio je duel protiv večitog rivala naših klubova Huventuda iz Badalone. Trenutni lider španskog prvenstva je bio najopasniji rival u grupi za tim Partizana. Španski košarkaši su pokušali “uspavankom” da umrtve igru i otupe oštricu Partizanovih napada. To im je uspelo samo u jednom trenutku, ali več na poluvremenu “crno-beli” su vodili sa osam poena razlike. U drugom delu igra je još više ubrzana, protivnik ošamućen pa je Partizan poveo i sa 23 poena razlike. Lopta je posebno slušala Bobana Petrovića koji je odigrao jedan od najboljih mečeva karijere. “Crno-beli” su ostvarili 14 uzastopnu pobedu u zvaničnim utakmicama od početka sezone.
I onda je usledio poraz u Vilerbanu, od Asvela 81-96. Poraz u nekoliko i očekivan je je Partizan bio lišen pomoći povređenog kapitena Kićanovića. Priliku da više zaigra dobio je Dušan Kerkez koji je bio efikasan sa 22 poena, ali je to ipak bilo nedovoljno da bi se izbegao ubedljiv poraz.
Poraz koji je mnogo više zaboleo bio je onaj protiv Sanera. Čitav meč je bio izjednačen pa i ne čudi da je otišao u produžetak. U regularnom delu meč je završen sa 63-63, da bi u dodatnih pet minuta domaći tim bio bolji i pobedio sa 76-74. Ovi porazom Partizan je prilično smanjio svoje šanse za prolaz u polufinale.
Pobeda u Badaloni se nametala kao moranje. Ali, Huventud, pogotovo na svom terenu, nije baš bio tim za vađenje. Da stvar bude gora Kićanović je bio odlično čuvan pa je ostao na, za njega skromnih, 17 poena i poraz je bio neminovan. Huventud je pobedio 67-63 i trebala mu je pobeda u Ostendeu za prvo mesto u grupi.
Španci naravno da nisu propustili ukazanu šansu pa je meč protiv Asvela u poslednjem kolu za Partizan ispao obična formalnost. Ostvarena je još jedna ubedljiva pobeda na domaćem parketu 116-89 ali je to bila slaba uteha. Jedino vredi istaći da su veću minutažu dobili mladići Savović i Milutinović a na sebe je skrenuo pažnju sa 10 poena 17-godišnji Danko Cvijetičanin.
PARTIZAN: Todorić (8/93), Kićanović (7/170), Bukumirović, Kerkez (7/64), Petrović (8/153), Medić (6/44), Savović (4/21), Marić (7/70), Cvijetičanin (1/10), Milutinović (2/20), Pešić (6/68), Despotović (6/19).
Naš poslednji predstavnik bila je Crvena zvezda. Drugo kolo kvalifikacije protiv Sportinga iz Atine je rutinski odrađeno. Ostvarene su dve sigurne pobede i obezbeđen plasman u četvrtfinalnu grupu.
Grupna faza je počela gostovanjem u Briselu. Bila je to utakmica u kojoj je Crvena zvezda pokazala dva različita lica. U prvom poluvremenu su gosti igrali dosta slabo i neorganizovano tako da se na odmor otišlo sa devet poena prednosti za domaćina. U drugom delu su naši bili preporođeni, zaigrali su brže i efikasnije pa se prednost domaćina brzo istopila. Na kraju je bilo 86-79 za “crveno-bele” a prvi igrač susreta bio je Zufer Avdija, strelac 28 poena.

Zufer Avdija
Onda je postignuta veoma značajna pobeda protiv direktnog rivala Ferarelija (nekadašnji Arigoni) iz Rijetija. Crvena zvezda je vrlo hrabro ušla na megdan, mnogo se trudila, ponekad grešila ali je u prvom delu uspela da povede i sa 14 poena razlike. Onda su gosti, najviše zahvaljujući Amerikancima u svojim redovima uspeli da priđu na samo tri poena razlike. U samom finišu igrači Zvezde su ponovo odlično zaigrali i zabeležili pobedu 93-80 protiv branioca trofeja. Najbolji su bili Nikolić i Živković sa po 20 poena.
U Tel Avivu protiv Hapoela je usledio prvi poraz. Izraelci su pobedili sa 96-92 tako da ni dobre partije Koprivice (25 p) i Branka Kovačevića (23) nisu bile od pomoći.
Ne postoji druga reč koja bi opisala neočekivani poraz od Andrelehta na svom parketu osim – bruka. Belgijanci su sa samo šest igrača doputovali u Beograd što je pokazivalo kolike su im bile ambicije na ovom gostovanju. U 23. minutu zbog pet ličnih grešaka ostali su bez jednog igrača pa su im od tada sve raspoložive snage bile na terenu. Kod rezultata 82-74 za Andreleht ostaju bez još jednog igrača tako da su do kraja odigrali sa samo četvoricom na parketu. Domaći tim uspeva da preokrene rezultat, 40 sekundi pre kraja vodi sa 90-88. A onda neshvatljivo greše i dozvoljavaju Belgijancima da pobede sa 91-90. Gosti su ispraćeni aplauzima za pravi podvig koji su napravili.
Mimo svake logike “crveno-beli” potom prave podvig i pobeđuju u Rijetiju Ferareli sa 92-88. Ceo tim je pružio odlične partiju a treba izdvojiti Kovačevića sa 26, Koprivicu sa 23 i Avdiju sa 21 poenom. Ovom pobedom Crvena zvezda je stekla realne šanse za prolaz u polufinale.
Za osvajanje prvog mesta u grupi bila je potrebna pobeda sa bilo kojom razlikom protiv Hapoela. No, beogradski tim se nije zadovoljio bilo kakvom pobedom, već je svojim navijačima a u hali “Pionir”, a bilo ih je 3.500, priredio pravi spektakl. Pobedom 128-102 razgalili su srca gledalaca pa su na kraju ispraćeni sa velikim aplauzom.
Na taj način Crvena zvezda je bila naš jedini tim koji je obezbedio plasman u polufinale. A tamo ih je čekao, da ne poverujete – Huventud! Prvi meč u Badaloni kao da je odmah razrešio dilemu koji će tim u polufinale. Crvena zvezda se u pojavila u dva potpuno različita izdanja. Dok je većim delom prvog poluvremena vodila, u drugom delu njena koncepcija se potpuno raspala, sve je pošlo nizbrdo, tako da visok poraz 85-109 i nije bio iznenađujući. Odbrana je potpuno popustila sredinom drugog poluvremena dok su u napadu “crveno-beli” bili brzopleti i individualnim akcijama pokušavali sve da reše. Sve to je uzrokovalo visok poraz pa je prolaz u finale bio u sferi naučne fantastike.
Iako su najvljivali da su u stanju da naprave podvig košarkaši Crvene zvezde su potpuno razočarali 3.000 gledalaca koji su došli u halu “Pionir”. U prvih šest minuta šutirali su 2/13 pa nije čudo da su Španci vrlo brzo stekli prednost od deset poena. Domaći su samo u jednom trenutku imali vođstvo, sve ostalo je pripalo timu iz Badalone. Meč se završio rezultatom 73-82 i “crveno-beli” nemaju za čim da žale, jednostavno su ispali od kvalitetnijeg tima.
CRVENA ZVEZDA: Dabić (10/63), Banjanin (2/9), Nikolić (10/149), Koprivica (8/111), Živković (6/76), Karadžić (9/93), Bogosavljev (8/50), Janković (2/14), Salaj (4/13), Jokanović (1/2), Kovačević (10/157), Avdija (10/159).
Nastaviće se
Photo: FIBA, X