Posle dve godine OKK Beograd ponovo je u sezoni 1963-64 zaigrao u najelitnijem evropskom klupskom takmičenju. U ovom ciklusu učešće je uzelo 23 ekipe, plus CSKA iz Moskve kao branilac titule. Zanimljiva situacija se desila sa sovjetskim klubom. Kvalifikacioni deo su, naravno, preskočili, u osmini finala su bili slobodni a onda je Sovjetska košarkaška federacija odlučila da CSKA uopšte ne igra Kup šampiona kako bi se reprezentacija što bolje spremila za Olimpijske igre u Tokiju koje su održane 1964. godine, a gro reprezentativaca je dolazio upravo iz moskovskog kluba. Time je najviše profitirao OKK Beograd, ali o tome ćemo kasnije.
Sezona je za Beograđane počela 18. novembra u Sofiji protiv Akademika. U retko dramatičnoj utakmici, posle dva velika preokreta, jugoslovenski šampion je priredio pravi podvig usred glavnog grada Bugarske. Velika dvorana “Univerzijada” sa svojih 5.000 mesta bila je premala da primi sve ljubitelje košarke koji su želeli da prate utakmicu između Akademika I OKK Beograda. Sat vremena pre početka meča sva mesta su već bila ispunjena. Odavno u Sofiji nije viđena utakmicu koja je odigrana u takvom ambijentu.
Beogradski “plavi” su na startu poveli, petorka Gordić, Korać, Rajković, Tošić i Nikolić odlično je otvorila utakmicu, ali domaćini su im bili neprestano za petama. Temperamentni gledaoci zdušno su bodrili ekipu Akademika. Tek u 15. minutu bugarski šampion dolazi u vođstvo – to je bio prvi preokret. Stotine zastava se zalepršalo uz snažne povike oduševljenih navijača. Čitavih 13 minuta teško je bilo ma šta čuti u dvorani. Drugi preokret – u 28. minutu, OKK Beograd je ponovo došao u vođstvo. Najviše su povukla dvojica pojačanja za Kup šampiona – Miloš Bojović iz Partizana i Zvonko Džimi Petričević iz Lokomotive. Posle ravnopravne borbe, gosti su uspeli da na kraju savladaju Akademik 68-61. Sa po 20 poena najefikasniji su bili Gordić I Korać. Jednom nogom je OKK Beograd već bio u osmini finala.

Zvonko Petričević pojačao je beogradski tim
Repriza je ipak bila lošija od sofijske premijere koja se desila svega šest dana kasnije, za razliku od prethodnih sezona kada je prolazilo i po mesec dana između dve utakmice. Tri hiljade gledalaca u dvorani Beogradskog sajma posmatralo je jednu zanimljivu utakmicu, ali ne i dobru igru “plavih”. Zahvaljujući pobedi od sedam poena koja je ostvarena u Sofiji OKK Beograd se plasirao dalje iako nije pružio blistavu partiju. Trener Bora Stanković je u jednom periodu meča pokušao da igra sa tri visoka igrača, Koraćem, Rajkovićem i Petričevićem, ali ni ta taktička varijanta nije dala rezultat. Prednost na poluvremenu od tri poena nije mogla da ulije spokoj domaćim navijačima. I nastavak je doneo dramatičnu borbu u kojem su domaći bili u konstantnom vođstvu ali nikad toliko velikom da bi bili sigurni u prolaz. I kad su poneti aplauzima domaće publike ipak uspeli da povedu 77-69 učinilo se da je njihovim mukama došao kraj, ali avaj… Dozvolili su gostima da se rezultatski vrate, pa je konačnih 81-80 za OKK Beograd bio i najbolji pokazatelj muka kroz koji su domaći košarkaši prošli. Najbolji u redovima domaćih bili su Korać, Petričević, Rajković i Nikolić.
U osmini finala OKK Beograd čekala je najbolja francuska ekipa PIK.
I onda je usledio jedan od najbizarnijih trenutaka u istoriju Kupa evropskih šampiona. Prva utakmica u Beogradu zakazana je za 24. decembar 1963. Sve je bilo spremno za odigravanje utakmice, ulaznice su bile već skoro rasprodate, a dvorana Beogradskog sajma spremna za još jedan spektakl. Sudije iz Mađarske i Italije su stigle i s nestrpljenjem se očekivao početak duela. Svi su bili tu osim… Francuza. A bez druge ekipe je teško bilo odigrati utakmicu.
Šta se desilo? Još u ponedeljak je očekivan, kako je najavljeno, dolazak vozom francuskog šampiona. U vozu koji je stigao sa velikim zakašnjenjem iz Pariza nije bilo košarkaša. Onda je stigla informacija da su Francuzi u ponedeljak ipak avionom krenuli za Beograd. Oko podneva u utorak je najzad stigla vest da su košarkaši u Minhenu, pošto je zbog nevremena surčinski aerodrom u ponedeljak i utorak bio zatvoren, pa su morali da ostanu u Minhenu. Rukovodstvo francuskog tima je onda obavestilo evropsku federaciju i generalnog sekretara Viljema Džonsa da umesto u Beograd oni lete u Kairo, jer tamo imaju zakazanu prijateljsku utakmicu za 29. decembar !!! I zbog nepredviđenih okolnosti predložili su da se drugi meč odigra kako je predviđeno u Parizu, pa ako OKK Beograd pobedi on ide dalje, a ako pobede Parižani onda da se odigra revanš meč u glavnom gradu Jugoslavije. I posle mnogo natezanje tako se i desilo, s tim što su ljudi iz OKK Beograda tražili obeštećenje od Francuza zbog utrošenih oko 300.000 dinara na organizaciju meča. Da li su ih na kraju i dobili nije nam poznato.

Tim OKK Beograda 1964. godine: 15.NIKOLIĆ Miodrag 14.ERKIĆ Milorad 5.KORAĆ Radivoj 7.RAJKOVIĆ Trajko 4.GORDIĆ Slobodan 8.BOJKIĆ Zoran čuče: 13.TOŠIĆ Dragutin 11.STANKOVIĆ Ljubomir 9.IVAČKOVIĆ Milorad 12.PAZMAN Momčilo 6.KOSOVIĆ Branko 10.PAVELIĆ Brunislav
I kao da se nakupio bes kod košarkaša OKK Beograda što su ostali uskraćeni za planiranu utakmicu, pa se rešili da revanša ni ne bude. U bravuroznoj igri savladali su šampiona Francuske, ekipu PIK-a, sa nestvarnih 105-63 pred 1.000 gledalaca koji su na kraju meča toplim aplauzom pozdravili goste. Pobeda jugoslovenskog šampiona nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. OKK Beograd je tokom cele utakmice diktirao veoma oštar tempo koji nije odgovarao sporim igračima domaćeg tima. Najbolji igrač u pobedničkoj ekipi bio je izvrsni Radivoj Korać koji je postigao skoro polovinu poena svog tima, okruglo 50, i iskoristio sva slobodna bacanja. Iz igre je promašio samo jednom. Pošto je dogovoreno da se ne igra revanš ako “plavi” pobede u prvoj utakmici, beogradski košarkaši su se posle samo jednog meča plasirali u četvrtfinale elitnog takmičenja.
A onda je sreća pogledala OKK Beograd i u sledećoj fazi. Zbog priprema za Olimpijske igre u Tokiju, Košarkaška federacija SSSR-a je naložila odustajanje ekipi CSKA iz Moskve u takmičenju u Kupu evropskih šampiona 1963-64. Na taj način OKK Beograd je ostao bez protivnika u četvrtfinalu i automatski je obezbedio plasman među četiri najbolja tima na starom kontinentu. Lepo zbog plasmana, a šteta jer je izostao jedan pravi košarkaški spektakl.
“Potrebna nam je prednost od najmanje 15 poena razlike ako računamo na finale Kupa šampiona” – rekao je pre meča sa Spartakom iz Brna trener domaćih Bora Stanković. Ali… plan nije ispunjen. Semafor je posle utakmice pokazivao pobedu, pa ipak – lica pobednika su bila smrknuta. Preko 4.000 ljubitelja košarke prisustvovalo je prvom polufinalnom meču između našeg i čehoslovačkog prvaka. Dinamičnoj, ogorčenoj, svih 40 minuta uzbudljivoj borbi, koja je okončana pobedom od devet poena prednosti onih za koje su u dvorani sva srca kucala.
Gosti iz Brna poraženi su na parketu Hale sportova beogradskog sajma sa 103-94 ali oni sasvim zadovoljni pakuju svoje kofere. Razlika od devet poena činila se teško dostižna ali ipak dostižna. Gosti bi ostvarili još povoljniji rezultat da nisu pali u finišu oba poluvremena. U prvom delu vodila se izjednačena borba do samo kraja da bi domaći na pauzu otišli sa šest poena prednosti. I u drugom delu slična priča. Negde sredinom drugog poluvremena čak su na trenutak i poveli, ali su domaći zbili redove i u sjajnom finišu stvorili kakvu takvu prednost. Korać je bio odlično čuvan i morao se dobro pomučiti za svaki koš, ali je na kraju ipak ispunio svoju normu i postigao 37 poena. Pred “plavima” je bio težak zadatak ali je ulog bio zaista veliki, plasman u finale Kupa šampiona.
“I srušiše se naši lepi snovi” – rekao bi pesnik. Košarkaši OKK Beograda nisu uspeli da se plasiraju u finale Kupa šampiona pošto ih je u Brnu pobedila ekipa Spartaka sa 85-75. Razlika taman dovoljna za veliki uspeh domaćeg tima, jer su u Beogradu pretrpeli poraz od devet poena. Utakmica je odigrana u sali Sokolskog doma pred 1.300 gledalaca. Utakmica je odigrana pod neobičnim okolnostima, u maloj sali, tako da su gledaoci sedeli pored same aut linije. U takvom ambijentu jugoslovenski šampion nije iskoristio jedinstvenu priliku da postigne dotad najveći rezultat nekog našeg kluba na međunarodnom planu.
Bila je to utakmica sa dva različita poluvremena. U prvom, Beograđani su držali priključak i nisu dozvolili domaćinu da se osetnije odvoji. Tek u poslednjih 30 sekundi, posle dve greške Nikolića, otišli su na odmor sa četiri poena razlike. U drugom poluvremenu domaći su diktirali oštru igru koje su sudije tolerisale. Zbog pet ličnih grešaka najpre je na klupu otišao Erkić, a potom i Rajković. Domaći košarkaši su tada zaigrali još žešće i obezbedili razliku koja im je bila potrebna za prolaz. Ipak, 25 sekundi pre kraja Nikolić je imao idealnu priliku da smanji rezultat, ali nije iskoristio slobodno bacanje. Odmah posle toga Beograđani su ponovo došli u posed lopte ali nisu uspeli da šutnu pre isteka vremena. Nikada neka naša ekipa nije bila bliže finalu, i dugo će ostati gorčina zbog ove propuštene šanse. Najefikasniji u sastavu našeg šampiona bili su Korać sa 28, Gordić sa 18 i Nikolić sa 15 poena.
Da Spartak nije slučajno stigao u finale pokazaće utakmice protiv Reala, gde su u prvom meču slavili sa 11 poena razlike, da bi u Madridu domaći ipak ostvarili pobedu sa 20 razlike i po prvi put osvojili Kup šampiona.
OKK BEOGRAD: Gordić (5/91), Korać (5/161), Rajković (5/40), Bojović (3/22), Tošić (5/21), Pavelić (2/8), Petričević (3/23), Erkić (1/2), Nikolić (4/64).
Photo: FIBA, X