NBA razvojna liga, trenutno znana kao G-liga (“Dži” liga) po jednom od prominentnih sponzora lige Getorejdu – je osnovana 2001. godine po uzoru na bejzbol polu-profesionalnu ligu. Koja “hrani” MLB timove novim talentom i koja je prva započela ovakav koncept u američkim profi sportovima. Inicijalno je ova košarkaška liga zaživjela u osam gradova, pa su igrači koji nisu prošli na draftu, pa čak i pikovi druge runde koji nisu dobijali minute ili nisu potpisali ugovor sa NBA klubovima, imali priliku za kaljenje i samopromociju. Po potrebi bi neke od njih, najčešće u drugom dijelu sezone kad umor i povrede NBA igrača učine svoje, NBA klubovi nagrađivali desetodnevnim ugovorima – ne bi li im donijeli potrebno osvježenje. Većina ovih igrača ne bi dočekala da ikad vidi unutrašnjost NBA svlačionice.
Ipak, igrači kao Hasan Vajtsajd, Džeremi Lin, Marćin Gortat ili Deni Grin su samo neki od igrača koji su zaradili masnu lovu u NBA počinjući vrhunske karijere sa skromnih pozicija razvojne lige igrajući po praznim dvoranama za nekoliko puta manje para nego što su mogli zaraditi igrajući košarku u Evropi ili drugdje, radeći neki normalan posao. Par godina ta liga je tavorila bez neke nade da će uspjeti, održavana uz Sternovu čvrstu viziju da uspije, da bi od tričavih šest timova, na koje se smanjila 2004. i 2005, ova liga narasla na sadašnjih 28 timova. Plan je da svaka NBA franšiza ima svoj sopstveni razvojni tim, i to bi se za godinu-dvije trebalo sprovesti bez obzira na još uvijek lošu gledanost Dži-lige. Beneficije koje 30 franšiza dobijaju razvojem igrača su neuporedivo veće od finansijske neisplativosti i odsustva interesovanja za rezultate i uspjehe razvojnih timova.
Jedno vrijeme sam studirao na Univerzitetu Hawaii u Manoi i izbliza pratio nekadašnjeg igrača ovog univerziteta Karla Ingliša koji nije prošao na NBA draftu i koji je dvije sezone nakon završetka koledža tavorio u ovoj ligi, tada zvanoj NBDL (National Basketball Developmental League). Prvo je igrao u malim gradovima Čarlstonu, pa u Fort Majersu na Floridi kad se razvojni tim u kojem je igrao tamo preselio, a igrao je praktično bez ikakvih ozbiljnih primanja dijeleći stan s drugim igračima. Tada su NBDL igrači primali neki minimalac od oko 20 hiljada dolara godišnje, što je preskromno primanje za nekog radnika i u nekoj američkoj dubokoj provinciji. Ovaj Kanađanin je nakon dvije godine “gladi” konačno odlučio da otpiše svoj NBA san i potpiše za puno bolju svotu u Bolonji. I nije zažalio. Košarkaški fanovi s Balkana će ga se sjetiti i iz njegove jedne sezone u Zadru.
Danas su prosječne plate igrača u razvojnoj ligi koju vodi Šarif Abdur Rahim višestruko porasle, pa je sve manje NBA materijala po evropskim ligama. Svaki tim G-lige igra po 50 utakmica, i postoji potpuna povezanost izmedju “čeda u razvoju i majke”, pa su recimo akcije koje crtaju treneri ekipe Main Red Klos identične X & O kombinacijama Breda Stivensa u Seltiksima.
Ova liga je i svojevrsan lakmus papir za NBA pa su se razni eksperimenti u primjeni pravila nerijetko reflektovali i na promjene pravila NBA. Na primjer 2014. su neuspješno eksperimentisali sa skraćivanjem četvrtina sa 12 na 10 minuta, 2016. sa četvoricom i petoricom sudija na terenu, ali bilo je i uspješnih eksperimenata koji su prihvaćeni od NBA. Jedno od uspješnijih je uvođenje tzv ‘Coach Challenge’ pravila kojim trener ulaže prigovor kod sudija a koje je testirano nekoliko sezona u razvojnoj ligi prije uvođenja u oficijelna NBA pravila. Od prošle sezone je uvedeno i skraćivanje broja i trajanja tajm-auta nakon uspješnog pokusa u Dži-ligi, a NBA testira i dresove, pa i razne steznike za tijelo prije nego što njihovu upotrebu dozvoli NBA igračima. Sve je zamišljeno da se NBA igra učini efikasnijom, interesantnijom i da se igrači sve manje opterećuju, kako bi ih se što više zaštitili od katastrofalnih povreda i produžio im NBA “vijek trajanja”. Povrede Duranta i Tompsona u finalu plej-ofa i maksimalni ugovori koje su i pored toga dobili ipak predstavljaju povelik prazan hod i bacanje para za vlasnike klubova, ali i povelik kamen u cipeli u velikoj shemi šoubiznisa i pravljenja para.
Najnoviji eksperiment obznanjen pre neki dan da se u cilju skraćenja trajanja utakmica izvodi samo jedno slobodno bacenje umjesto dva ili tri, a koje bi vrijedilo jedan, dva ili tri poena, obzirom na prirodu faula koji je načinjen nad nekim igračem, je izazvao velike polemike u NBA krugovima.
U Dži-ligi će se ovo novo pravilo isprobati u ovoj nadolazećoj sezoni i ne bi me iznenadilo da uskoro bude prihvaćeno i na najvećoj košarkaškoj sceni, čisto zbog povećanja dinamičnosti za gledanje i izbjegavanja “praznog hoda”.
Ideja je da se utakmice skrate je dobra. Slobodna bacanja su ionako najdosadniji dio ako ih ne izvode neki baš katastrofalni šuteri. Možda bi ova promjena bila pomalo i diskriminirajuća prema visokim igračima koji su generalno nešto slabiji šuteri s penala od nižih igrača pa bi liga postala još niža? A eto muke i Niksima ako Ar Džej Beret naglo ne popravi procent s linije penala.
Svi se sjećamo dosade pri čekanju kad često faulirani Karl Meloun ili Džermejn O’Nil nikako da se nakane da šutiraju, i zbog kojih je i uvedeno pravilo od maksimalno 10 sekundi da se penal bacanje izvede, ali se zaboravlja da se igrači najviše odmaraju upravo u tim prekidima igre kod slobodnih bacanja. Da li bi manje odmora značilo pad kvaliteta? To je teško procijeniti. Ili nedaj bože mogućnost lakšeg povrijeđivanja zbog umora materijala? Uz to, prvo bacanje igrači ubacuju u puno slabijem procentu nego drugo ili treće pa bi redukcija na samo jedno bacanje najvjerovatnije smanjila ukupnu efikasnost. Igrači sa slabim procentom šuta bi bili češće faulirani pa bi trenerske ‘Hek-a-Šek’ taktike namjernog fauliranja mogle postati još učestalije.
Bilo kako bilo, ovo pravilo jednog bacanja u Dži-ligi neće se aplicirati u zadnja dva minuta i u produžetku. Ovim se, čini mi se, nekako obezvrjeđuje najveći dio utakmice, osim ta zadnja dva minuta kad bi se vratilo u normalu. Ali bi se svo vrijeme ušteđeno na eliminaciji bacanja lako nadoknadilo pregledavanjem usporenih snimaka svih manje ili više spornih detalja čija je upotreba u zadnjem plej-ofu prekršila svaku mjeru, po mom skromnom mišljenju. Sudijski centar u močvari Sikakusa u Nju Džersiju već godinama radi efikasno na ubrzavanju donošenja odluka u spornim momentima, ali ga sudije na parketu sve učestalije koriste iz godine u godinu.
A igra definitivno evoluira. Do prije koju godinu se nije moglo ni naslutiti da će se pretvoriti u ovakav bezpozicioni “small ball” stil koji postaje izraženiji svake nove sezone, a popularnost lige s takvim trendom samo vrtoglavo raste.
Kad su debelog Entoana Vokera jednom pitali zašto kao igrač prednje linije toliko šutira za 3 poena, odgovorio je da je to zbog toga što ne postoji linija za 4 poena. A ja se često sjetim zabrinutosti moje pokojne babe subotom predveče pred TV ekranom kad je brinula da ama baš niko osim Ivice Dukana neće biti u stanju pogoditi trojku kad je linija 6.25 tek uvedena.
Ostaje da vidimo da li će ‘šut za četvorku’ postati neki novi prijedlog za buduće testiranje u G-ligi.

Photo: NBA