Ne pamtim kad su igrači s ovih prostora bili uspješniji u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta, mada ni izraz dominantniji nije preosoran. U ovih 30 i kusur godina otkad su južni Sloveni počeli preko bare pristizati u NBA nismo nikad imali ovoliko zvijezda koji su nosioci svojih timova, ili koji su barem bitne karike.
Po prvi put smo imali dva legitimna Ol-star igrača u Nikoletinama prošle zime, a moguće je da ćemo imati i najmanje tri ove nastupajuće. Jokić i Dončić su gotovo sigurni, a nadam se da bi i Vučević u nedostatku visokih igrača na istoku mogao opet da bude izabran.
Bogdan Bogdanović dobija više povjerenja od Voltona u zadnjih par utakmica, definitivno je u usponu, pa je sam rasturio Atlantu sinoć u zadnjoj četvrtini dok su ga Hild i Foks posmatrali s klupe. Devetocifreni ugovor za njega sljedećeg jula bi mogao postati realnost ako uspije da izbori veću minutažu od prošlogodišnje.
Nemanja Bjelica je i ove godine starter i solidan je i konstantan iz utakmice u utakmicu. Totalno je podređen timskoj igri, što nijedan trener pa ni relativno neiskusni Volton ne može da previdi. U odbrani je Nemanja ne manji, nego baš kako mu ime i govori veći i uspješniji, i doima se puno prikladniji, uz Dedmona, a bez eratičnog i nekonzistentnog Koli-Stajna. Napredne statistike u ovih prvih 9 utakmica, uključujući zavidan efektivni procenat šuta, su Bjelici bolje nego ikad u dosadašnjoj NBA karijeri.
U Denveru Nikola Jokić nije briljirao ni u jednoj utakmici do sada, ali utisak je da mu se forma postepeno diže. Bio je dosta bolji u direktnom duelu protiv suparnika za titulu najboljeg centra na svijetu Embida, frustrirajući sinoć nadobudnog Kamerunca i pogodivši presudan šut za pobjedu na kraju utakmice. Jokić je i prošlu sezonu počeo nešto sporije i zahuktavao se što je sezona odmicala, pa nema razloga da tako ne bude i ove.
Mostarac Bojan Bogdanović u mormonskoj prijestolnici gdje je nekad dominirao i Ćosić, igra iznad očekivanja sa 20 poena u prosjeku. S procentima šuteva od 45 za tri i 90 s penala je trenutno u izabranom klubu igrača, a sa 33 poena je sinoć presudio Milvokiju trojkom u zadnjoj sekundi. Igra u životnoj formi mada sam mislio da je već prešao zenit karijere.
Nešto manje uspješniji NBA Hercegovac Ivica Zubac je startovao sve osim jedne utakmice za Kliperse, i za samo 17 minuta po utakmici ima odlične brojeve, pa Miško Ražnatović vjerovatno žali da mu ljetos nije priskrbio više od 28 miliona za 4 sezone. Zubac je izgleda naporno radio preko ljeta, čini se smršao i postao pokretniji, što dokazuje uvećan prosjek blokiranih šuteva. Rivers još uvijek više vjeruje Herelu, pa Zubac igra samo u prvim polovinama prve i treće četvrtine.
Marko Gudurić nakon prilično lošeg izdanja na Svjetskom kupu u Kini dobija solidnu minutažu u Memfisu, i mada još uvijek ne pogađa u željenim postotcima bitno je da nije prikovan za klupu. Došao je u NBA dovoljno mlad i za njega je bolje da je u lošem timu i igra, nego da ga u nekom boljem nema u rotaciji.

Blejzersi jedva čekaju povratak Nurkića koji je prije teške povrede kucao na vrata Ol-star tima, jer im ne ide sjajno ni kad Demijan Lilard evo sam postigne 60 poena. Nije još izvjesno kada će se Nurkić vratiti na parket, ali u Portlandu definitivno nešto ne štima i nisu na nivou iz prošle sezone kad su i bez Nurkića neočekivano izborili finale Zapada. GM Nil Olši je već zažalio odlazak defanzivnih specijalista Eminua i Harklesa, i mada u korak sa small ball trendom Blejzersi igraju i nešto brže, barem sudeći po “pejs” statistici, trenutno nisu među elitom na zapadu.
Ovakvim uspjehom gore pobrojanih Jugovića mogu da se stave na stranu razočaravajuće karijere visokih draft pikova, Dubrovčanina Hezonje koji se sa baksuznim Draženovim brojem u Portlandu još ne snalazi najbolje, a pogotovo Dragana Bendera. Uz braću Lopez, Uzbekistanca Iljasovu i rukija Vilsona, visoki Čapljinac nije dobio još ni minut u igri u regularnoj sezoni u Milvokiju. Neuspješan Hercegovac u bilo kojem sistemu ili gradu je skoro pa nečuvena stvar. Tu su i “porođajne muke” Džanana Muse i Ante Žižića, i nepojavljivanje izgleda još uvijek povrijeđenog Alena Smailagića. Mirotićev bijeg nazad u Španiju u najboljim godinama je takođe svojevrstan dodatak našim NBA minusima, uz neuspjeh Teodosića.
Od starijih Jugovića jedino Marjanović nikako da dobije adekvatnu minutažu. Bobi je doduše na dvije od tri utakmice na kojima je igrao imao dobru statistiku, ali nije u regularnoj rotaciji. I Rik Karlajl izgleda izbjegava primjenjivanje “tvin tauer” koncepta koji je dugogodišnji GM Roketsa Rej Peterson s odobravanjem trenera Bila Fiča sredinom 80-ih malo južnije u Teksasu promovisao s Akimom (tada još uvijek bez slova H u imenu) i Sempsonom. Takav stil je bio uspješan i u mnogim drugim timovima godinama iza toga, da bi bio škartiran i totalno mrtav do rušenja onih pravih tornjeva blizanaca 11. septembra početkom ovog vijeka. NBA igra je od tadašnjeg skoro negledljivog defanzivnog stila sa power forwardima koji su bili kombinovani na pozicijama 3 i 4 u sporim petorkama sa teškim centrima, evo totalno evoluirala u sadašnji bezpozicioni “small ball” stil. Inficirana ovim trendom igra je toliko evoluirala da danas petorke bez barem 4 igrača koji mogu da uspješno šutiraju trojke postaju nezamislive za bilo koju ekipu. A o tvin tauersima pogotovo nema ni riječi. Konsekventno ovom zadnjem, Bobi uparen sa Porzingisom teško pristaje današnjem trendu igre. Sa Žarkom Paspaljem sam se prošlog vikenda u Gardenu prisjetio Partizanove petorke sa 4 dvometraša i plejom koja je krajem 80-ih žarila i palila u Hali sportova na Novom Beogradu, a danas NBA petorke nerijetko u određenim rotacijama imaju svih 5 igrača koji su visoki ispod 2 metra. Kako je nominalna pozicija igrača određena onim koga čuva u odbrani, nije više čudno da Drejmond Grin sa metar i 95 praktično igra centra, a ove sezone je sve postalo još čudnije kad sam sa zaprepaštenjem shvatio da i Markus Smart kod Breda Stivensa sa jedva metar i 90 igra na “petici” u odbrani, i to ciljano, bez ikakve greške pri preuzimanju. Marjanović po novim uzusima dakle može dobiti šansu samo kad ni jedan od visokih igrača u Dalasu, toranj prangijaških nagona Porzingis, Kanađanin Pauel koji rijetko šutira iz daljine, ili Nijemac Kleber koji je najsvestraniji od rotacione trojice, nisu na parketu. Bobi je evo već u petom timu, i dosad je igrao sa dominantnim ili etabliranim odreda skupim igračima na niskom postu, Oldridžem, Dramondom, DiAndre Džordanom i Embidom, uglavnom kao garancija za njihove moguće katastrofalne povrede. Sa malo drugačijim “streč” igračem prednje linije Porzingisom koji će tokom sezone propuštati utakmice zbog sve modernijeg “loud menedžment-a” i Bobi će konačno dobiti određenu veću minutažu, premda se to trenutno ne bi dalo naslutiti. Pogotovo jer su Mevsi i u prvoj godini ere nakon Novickog neobično tanki na lou postu. A sezona je duga.
Goran Dragić je postao glavni udarnik s klupe u Majamiju i igra mnogo bolje nego prošle rekonvalescentske sezone, sa trenutnim procentom šuta za 3 od preko 45 odsto, mada su mu na bekovskoj poziciji konkurencija postala i dva nova solidna ruki igrača.
Dok se Zajon Vilijamson u Nju Orlinsu oporavlja od operacije koljena, Morant u Memfisu i Beret u Niksima imaju solidne statistike, ali im svoj trojici timovi gube. Jedan od rukija Majamija koji nije ni draftovan je u prvih nekoliko utakmica iskočio u prvi plan i pored Dragića. Dvadesetčetvorogodišnji bek šuter Kendrik Nan je odigrao sjajnu posljednju predsezonsku utakmicu u kojoj je postigao 40 poena protiv Hjustona, i nastavio istim ritmom u prvih nekoliko utakmica regularne sezone. U mjesecu oktobru je imao rekordna 22 poena u prosjeku u prvih pet utakmica sezone za nekog nedraftovanog NBA košarkaša i bio među najzaslužnijim je što je njegova ekipa startovala sezonu puno bolje nego što se očekivalo. Mada je Nanova statistika pala u zadnje 4 utakmice u novembru, ovaj bek šuter još uvijek ima solidan prosjek poena. Od Spolstrinih igrača u trenutnoj rotaciji dva rukija, Kendrik Nan i krilo od 2 metra Dankan Robinson, kojeg Spolstra u “smol bol” rotacijama često ostavlja usamljenog na niskom postu, su definitivno otkrovenja, i više nego adekvatno su zamijenili na početku sezone suspendovane veterane Diona Vejtersa i Džejmsa Džonsona. Već dokazano ćaknuti Vejters je imao ego-manijakalni ispad nakon predsezonske utakmice protiv Gudurićevih Grizlija kad je dobio samo 10 minuta i shvatio da Spolstra u rotaciji ozbiljno računa na ruki šutere Tajlera Hiroa i Nana. Zbog ove pobune Vejters još uvijek nije počeo igrati, a Majami trenutno traži partnera za trejd kako bi ga nekome utrapio. Džejms Džonson je konačno proigrao nakon što je bio odstranjen iz tima i podvrgnut individualnom kondicionom treningu kad je Pet Rajli u predsezoni primjetio njegovu fizičku nespremnost. Rajli već godinama u Majamiju vlada čeličnom pesnicom i insistira na visokom prevashodno kondicionom standardu. Izlazak na veliku scenu gladnog Kendrika Nana i još jednog rukija, Dankana Robinsona, nije prvi put Rajlijevim skautima da odnekud iskopaju solidne igrače koji pred dolazak u NBA nisu imali jak pedigre. U prilog tome postoji dosta primjera još od pronalaska Judonisa Haslema koji je još uvijek u ekipi, pa u novije vrijeme igrača kao Vajtsajda ili novog 76era Džoša Ričardsona. Ovogodišnja “Sinderela” Nan je nakon tri godine na koledžu odstranjen sa Ilinoja zbog problema sa zakonom, pa je nakon pauziranja od godinu dana završio koledž karijeru na Ouklend Univerzutetu. To je univerzitet u predgrađu Detroita koji je znan po preuzimanju problematičnih košarkaša transferaša sa jačih koledža, i Nan je igrajući za Ouklend u nešto slabijoj konferenciji postao vodeći strijelac prve divizije NCAA. Nakon što su se svi NBA timovi prepali njegove reputacije, a i visine ispod 190 cm, Nan uopšte nije draftovan i odigrao je čitavu prošlu sezonu kao najbolji igrač tima sa Smailagićem u Santa Feu, u razvojnoj ligi. Iako je evo izgleda već udario u proverbijalni “ruki zid”, Nan čvrsto drži mjesto u startnih pet Majamija. Startuje unatoč činjenici da su ga suparnički skauti već manje-više “pročitali” pa mu statistika naglo pada. Bilo kako bilo Goran Dragić je još uvijek alfa mužjak kad uđe s klupe, pogotovo kad Džimi Batler nije u igri.

I evo, mada ovim helter-skeler tekstom gdje svašta nabacah bez reda i ideje, slično stilu ofanzivne igre Diona Vejtersa, udavih i najbolesnije od NBA bolesnika, samo da spomenem da jedva čekam da izbliza vidim Dončića u MSG-u u četvrtak. Mada nisam u to vjerovao u prošloj sezoni, sada polako shvatam da je on najbolji košarkaš na “ić” koji se pojavio još od vremena Dražena. Bez obzira na skoro 5 izgubljenih lopti po utakmici u startu sezone, on je nešto najbliže Medžiku Džonsonu 21.vijeka, i nevjerovatno je da onako spor, po NBA standardima, i igrajući bez ikakvog srkleta, može da dominira u tolikoj mjeri. Slično kao i Jokić.
Photo: NBA
1 komentar
Bravo za tekst i podrobnu analizu “naših pečalbara” pod obručima NBA!