Početna NBADarko Dželetović: Luka Garza na prekretnici

Darko Dželetović: Luka Garza na prekretnici

od Darko Dželetović
30 pregleda

Trener Minesota Timbervulfsa Kris Finč na moje pitanje nakon utakmice u Bruklinu da li reprezentativni angažman Luke Garze tokom ljeta vidi kao pozitivnu stvar odgovorio je potvrdno.

Ne samo Garza, nego i Entoni Edvards, Rudi Gober, a i Nikil Aleksander-Voker igraju za nacionalne košarkaške timove i Minesota im ne brani da igraju. A moguće da će i bivši perspektivni fudbaler Donte Divinćenzo zaigrati za reprezentaciju Italije na Eurobasketu, mada mi je rekao da je još rano da donese odluku da li će žrtvovati ljeto nauštrb vremena sa sinom koji uskoro treba da prohoda. On još od djetinjstva prati milanske fudbalske klubove mada mu je samo očeva strana italijanskog porijekla.

Minesota igra sve bolje, izjednačeni su sa Memfisom na 6. mjestu na Zapadu pa bi mogli izbjeći plej-in i vrlo lako se sudariti sa Denverom u prvoj rundi plej-ofa. Rudi Gober igra u odličnoj formi u posljednje vrijeme što me nagnalo da ga pitam o receptu za čuvanje Jokića koji se neznatno promjenio u odnosu na prošlu sezonu u kojoj je imao Taunsa kao Jokićevog primarnog čuvara. 

Nije mi rekao ništa senzacionalno ali kad sam ga prošle godine upitao isto pitanje bio je tada čini mi se mnogo drčniji. Jokićevih nezaboravnih 61 postignutih poena protiv njegovog tima prije koji dan nisu bili prvoaprilska šala.

Proverbijalna košarkaška lopta sa imenom Luke Garze na njoj je dozvolom Timbervulfsa da nastupa za bosansko-hercegovačku reprezentaciju prebačena preko okeana u dvorište KS BiH i BH selektora Bećiragića. A uz njih i na FIBA sjedište u Misu u Švicarskoj i na FIBA Europe ofis u Minhenu u Ismaninger štrase, u zgradu u kvartu Bogen-Hausen. Ona stoji prekoputa nekadašnjeg najboljeg minhenskog street-ball igrališta u krugu bolnice, koje nažalost proširenjem bolnice odavno više ne postoji. Upravo na tom tartan basket-terenu sam lično provodio od jutra do mraka moje izbjegličke dane sredinom 90-ih dok su se u bolnici iznad igrališta liječili ranjenici koji su dolazili sa svih zaraćenih strana iz Hrvatske a i BiH. I gle’ čuda – koegzistirali bez čarki dok je rat još trajao – držeći jezik za zubima pod rigidnim švapskim pravilima ponašanja.

Kao i hiljade drugih Sarajlija izbjegličku sudbinu su doživjele i sestre blizankinje Muftić, majke trojice košarkaša, braće Alibegović i Luke Garze, koje su i same u Sarajevu prije rata uspješno igrale košarku. A potom se obje udale za bivše košarkaše.

Ali i pored podrške trenera Minesote za reprezentativno kaljenje Garzu, koji je već ljeta ‘23 postao bosansko-hercegovački reprezentativac, krajnje je upitno je da li će Luka obući dres BiH na ovogodišnjem Eurobasketu.

On bi vrlo lako mogao propustiti Eurobasket ne zarad nedostatka njegove volje da igra, a ni kvaliteta koji kao aktuelni NBA igrač i dvostruki osvajač Vudenove nagrade za najboljeg NCAA košarkaša nesumnjivo posjeduje, nego zbog administrativnog FIBA statusa po kojem još uvijek spada u tek naturalizovanog igrača u reprezentaciji BiH. A u stvari najviše zbog prijeke potrebe stručnog štaba BH košarkaške reprezentacije za organizatorom igre na akutno nejdeficidarnijoj poziciji u reprezentativnim petorkama svih južnih Slovena. Njom se kvota jednog naturalizovanog igrača u svim njima, osim u srpskoj reprezentaciji, troši na stranca. Najgora stvar u svemu za perspektivu BH tima je da bi Garzu ovakav razvoj situacije mogao razočarati i potpuno demotivisati pa i udaljiti od nauma da igra za BiH, pa bi mogao biti izgubljen za buduće reprezentativne poduhvate, u slučaju ga bude otpisan i ne zaigra na Eurobasketu u grupi na Kipru.

Plejmejker u timu Adisa Bećiragića bi trebalo da i ovog ljeta (p)ostane kroz agentske kanale pogurani kočoperni 183 cm visoki čikaški bek Zejvijer Kastanjeda, koji igra u francuskom Burgu i koji je trenutno drugi na listi strijelaca u francuskom prvenstvu. Odrastajući na zapadnoj strani Čikaga (najopasnijoj od sve tri strane tog grada) pa igrajući na koledžima Južna Florida Radenka Dobraša i u Lebronovom gradu Akronu, Kastanjeda vjerovatno donedavno nije znao pokazati Sarajevo na mapi. Ali reprezentativna struka na čelu sa Bećiragićem je naprosto prisiljena na to da kao u prošlosti Roberson sada i Kastanjeda mada nema nikakve veze sa Bosnom a ni Hercegovinom postane startni plej reprezentacije i zauzme mjesto naturalizovanog igrača. Pa će uglađeni i dobroćudni košarkaš Minesota Timbervulfsa, unuk BH sportske legende Refika Muftića koji se još uvijek u FIBA knjigama vodi kao naturalizovani igrač – ako se KS BiH i FIBA u međuvremenu o njegovom statusu ne dogovore – izvisiti ovog ljeta sa najvećeg reprezentativnog košarkaškog događaja starog kontinenta.

Bez obzira na Lukinu žarku želju da igra, koju mi uvijek spomene kad ga vidim i evo četvrtu godinu popričam s njim kad dođe u Njujork, kao i obostranu želju da ga opet gleda njegova baka u Sarajevu u tandemu sa njenim drugim unukom Amarom Alibegovićem, prebacivanje statusa iz naturalizovanog u “pravog” Bosanca odugovlači se već skoro dvije godine. I naprosto je nevjerovatno da nadležni u KS BiH do sada nisu kod FIBA izlobirali da se Garzi, baš kao što je to urađeno za Amara Alibegovića, promjeni status.

Roditelji Luke Garze, Frank i Šejla, ispunili su zahtjev za Lukino BH državljanstvo kad mu je bilo 8 godina, ali kako to u bosanskim birokratskim bespućima često biva – papiri u Sarajevu su izgubljeni. Lukinom rođaku Amaru za kojeg je ista stvar oko državljanstva pokrenuta kad mu je bilo već 16 godina najviše zbog ažurnosti njegovog oca Teomana Alibegovića omogućeno je tek nakon mnogo godina igranja za BiH selekcije da mu se konačno skine zvjezdica sa imena. 

Mada je Luki Team USA tri puta slao poziv za učešće u pripremama američkih nacionalnih selekcija te američke pozive Luka je svaki put odbio nadajući se da će umjesto za američku, zaigrati za reprezentaciju BiH. I u njoj je konačno i zaigrao nakon niza peripetija debitujući prije dvije godine na pet utakmica predolimpijskog kvalifikacionog turnira u kojima je bio jedan od najboljih igrača tima. Propustio je tako da kao član američkih reprezentivnih selekcija zaradi po inicijalnih 50 hiljada dolara za angažman, a nakon toga dobija i razne konzekventne sponzorske ugovore samo da bi nastupio za BiH za koju je konačno srčano, onako kako on samo i zna, igrao bez ikakve monetarne nadoknade.

Pored koncepcijskih i dupli standardi FIBA su krivi za Garzin trenutni status. Krovna svjetska košarkaška asocijacija bespogovorno dozvoljava raznim reprezentacijama, kao Bahamima u posljednje dvije godine, ili većini afričkih nacionalnih timova već decenijama, da uglavnom Amerikanci s porijeklom nekog od njihovih roditelja, ili čak tek neke njihove babe ili nekog dede, promjene košarkaško državljanstvo. A u najvećem broju slučajeva ne ograniče broj naturalizovanog igrača na tek jednog. Time veći djelovi mnogih nacionalnih selekcija, čak i onih država koje donedavno nisu ni postojale, kao Južni Sudan, bez administrativnih prepreka s kojima se sučeljava Garza, dobijaju dozvolu FIBA za nastup za reprezentaciju zemlje iz koje vode porijeklo. A sve u cilju popularizacije košarke u “manjim” sredinama.

Mada je juče bila 46-godišnjica najvećeg BH košarkaškog podviga u Grenoblu, sportski a pogotovo populacijski gledano, BiH nije velika zemlja u poređenju sa većinom svjetskih nacija kojima FIBA gleda kroz prste. Nigerija, čija je populacija oko 230 miliona, a koja u timu redovno ima više od pola tima sačinjenog od Amerikanaca nigerijskog porijekla, je jedan od eklatantnijih primjera FIBA mjezimca. Tako da izgovor o pomaganju “malim” i manje razvijenim košarkaškim sredinama ima malo smisla.

Učešće Garze na Eurobasketu u grupi na Kipru, koji bi sa Nurkićem, Musom, Atićem i Kastanjedom činio najjaču petorku koju je BH reprezentacija ikada imala i vrlo mogući prolaz u završnicu Prvenstva u Rigu, bi sasvim sigurno dovukao i nove sponzore i s njima pare u kasu KS BiH saveza. 

Ali malo toga je još u BiH ostalo izvan ralja ubitačnih inadžijsih, sitno-šićardžijskih i polit-revanšističkih silnica. U međunarodnom protektoratu u kojem je eutanazirana bilo kakva želja za promjenom stanja u bilo kojoj sferi društva, koja od Bosne i Hercegovine i pravi tamni vilajet, pati i košarka – koja je jedna od rijetkih svijetlih osobenosti s kojim bi se ljudi iz BiH mogli u svijetu podičiti. 

Bila bi šteta da momak koji toliko želi da igra na Eurobasketu i koji je stilski perfektan za igru u reketu u odbrani bez 3 sekunde po FIBA košarkaškim pravilima koja ga sputavaju u NBA bude uskraćen za takvu jedinstvenu šansu. A o Garzinoj radnoj etici već se u NBA ispredaju legendarne priče.

Rekoše mi u petak veče u Barklejs areni da je Garza prema hi-tech tracking sistemu na treninzima svog kluba do sada šutirao čak 21 hiljadu (!) šuteva (da, dobro ste pročitali, 21.000) na koš više od početka sezone od bilo kojeg njegovog saigrača. Pokazali su mi i tačke svih šuteva u koji dio obruča tačno pogode, a na šuterskom treningu prije svake utakmice lako se vidi da Garza vrlo rijetko promašuje.

Zapanjujući broj šuteva koji Garza svaki dan na treninzima uzima, jer zbog Rida, Gobera i Rendla rijetko dobija prilike da ih uzima na utakmicama, nevjerovatan je jer su u Minesoti od Donelija skupljeni igrači koji su listom poznati kao veliki radnici. Ne samo igrači kao što su Rendl i DiVo – što znam iz prve ruke kad su bili u Niksima, nego još jednog notorno-vrijednog radnika Nikil Aleksander-Vokera čiji sin, reče mi, uz svoju majku koja je Kanađanka bosanskog porijekla iz Montreala a pogotovo uz nanu Teslićanku koja ga čuva – već počinje da priča naš jezik. 

Vrijedan radnik je i Entoni Edvards, uzdanica novih vlasnika franšize Aleksa Rodrigeza i Marka Lorija, koji čini se postaje i glavni igrač u doglednoj budućnost u američkoj košarkaškoj reprezentaciji kad Lebron, Stef i Durant odjašu u košarkaški suton.

Photo: Privatni album, printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar