Nakon sinoćnje treće utakmice finalne serije NBA plej-ofa najveća mlada nada srpske košarke Nikola Topić na moje pitanje kako teče njegov oporavak reče mi: “Ma zdrav sam već sasvim. Treniram punom parom, i igraću 100 posto na letnjoj ligi u Las Vegasu u julu.”
To je bio hajlajt večeri, za mene barem, ali bilo je još dosta stvari koje su me obradovale koje su se dešavale u Indijani, ne nužno u samoj dvorani.
Kad sam u Indianapolisu bio posljednji put već davne 2002.godine tokom FIBA Svjetskog prvenstva grad je bio prilično mrtav jer je malo ko znao da se prvenstvo u gradu zbog lošeg marketinga uopšte i održava. Mladi i drčni ja, koji sam već godinama bio naviknut na život u Njujorku u mojim 20-tim, dosađivao sam se sa trojicom mojih jarana Sarajlija jer mi se grad kao Indianapolis tada doimao kao jedno od najdosadnijih mjesta u kojima sam ikada bio. Košarka je bila jedina pozitivna stvar koja je pravila atmosferu podnošljivom. Tada je restoran-kafana zvana ‘Champs’, koja više ne postoji, bila glavno okupljalište u centru grada nedaleko od dvorane u kojoj su i oko koje se proslavljala peta titula svjetskog šampiona danas ugaslog imena Jugoslavija. A sinoć su desetine mjesta koja izgledaju baš kao nekadašnji ‘Champs’ i prije i nakon utakmice na svakom ćošku u centru grada bila ispunjena navijačima Pejsersa, s veselom pijanom klijentelom nakon pobjede Pejsersa u trećoj utakmici serije protiv favorizovanog Oklahoma Sitija kojom je Indijana na samo dvije pobjede od titule NBA prvaka.
I masa novoizgrađenih zgrada i parkova oko samog centra Indianapolisu daju gradu pristojniji izgled pa je izgledalo živo i zanimljivo i lokalci u žuto-plavim bojama su pijančili do duboko u noć. Indijanapolis je jednostavno izgledao preporođen u odnosu na 2002.godinu.
U srcu Amerike, a Indijana to jeste, košarka je tradicionalno, uz američki fudbal a i auto-trku Indy 500, najpopularniji sport. Da nije tako USA Basketball (američki košarkaški savez) ne bi izabrao baš Indianapolis da bude domaćin FIBA Svjetskog prvenstva 2002.godine. Nerazumljiva riječ “hoosier” koja označava stanovnika ove savezne države za koju ljudi imaju razna tumačenja o njenom značenju, a najčešća je da su to neki kukuruzari, postala je zbog igranog filma ‘Hužers’ iz 1986.godine sa Džinom Hekmenom u glavnoj ulozi trenera srednjoškolskog košarkaškog tima – sinonim za košarkaše. I to one koji igraju u takozvanim fieldhouse-ima, povelikim građevinama sa kosim krovom tipičnim za ruralna naselja Indijane koji obično služe u agrikulturne svrhe, ali su uz to i istorijski bila mjesta gdje se igrala organizovana košarka. Tako je i košarkaška dvorana u Indianapolisu izgrađena 1999. dobila ime Fildhouse, mada se nalazi u samom urbanom centru glavnog grada ove savezne države.
U prvoj utakmici finalne serije Pejsersi su iznenadili javnost, a i same sebe, pobjedom u Oklahoma Sitiju (111:110) košem ovog proljeća navjerovatnog Tajrisa Haliburtona nakon što su gubili čitavu utakmicu, ali onda su se opustili i ubjedljivo izgubili drugu utakmicu serije 107:123.
Ali brejk koji su Pejsersi napravili u nedođiji Oklahoma Sitija, za koji svi novinari koje sam o tom gradu upitao kažu da je najdosadniji NBA grad, napravio je pravu groznicu u Indianapolisu juče pred treću utakmicu serije. Najjeftinije ulaznice za najgora mjesta u Fildhausu su bile po $600 dolara što je za ovaj ne baš najprosperitetniji dio Amerike ogromna cijena jer se tokom regularne sezone u dvoranu može ući, rekoše mi, već za desetak dolara. Grad je bio preplavljen ljudima u dresovima Pejsersa, zastavama na kolima, balkonima, na najvišim hotelima u gradu i u izlozima prodavnica. Vreo sunčan dan samo je podgrijavao temperaturu.
Iz Oklahoma Sitija je stiglo oko 200 zaposlenih u klubu kojima je vlasnik Tandera Klej Benet finansirao let za Indianapolis i smještaj u hotelu kraj dvorane pa su oni obučeni u plave majice bili prilično glasni tokom utakmice uz još nekoliko grupica navijača OKC-ja raštrkanih u dvorani.
Kad me ljudi pitaju da li je Medison Skver Garden najglasnija košarkaška dvorana uvijek se nasmijem jer je Fildhaus sinoć bio puno glasniji nego što je to MSG ikad za mojih 28 godina gledanja košarke u njemu bio, pa i 1999.kad su Niksi zadnji put igrali NBA finale.
Indijana nema ni MLB bejzbol ni NHL hokej klub pa mi se čini da ljudi stvarno vole Pejserse više nego neki Njujorker bilo koji klub za koji navija, i glasnost podrške u dvorani je shodna istorijskom trenutku u kojem je Indijani pala u skute i Kejtlin Klark koja je uz Redžija Milera bila prisutna sinoć u dvorani.
Nedostajao je samo Leri Bird koji je svog bivšeg saigrača iz Bostona Rika Karlajla već tri puta doveo u Indijanu.
A sam Karlajl je čini se visokim tempom sa dosta postignutih poena preveo sinoć vodu na mlin Pejsersa i uz ponoć navijača u dvorani, jer ja ne vidim jači razlog za pobjedu Pejsersa od buke u dvorani, doveo svoj tim na dva kratka koraka od titule.
Čini mi se da je centar Pejsersa Majls Turner koji je igrao iscrpljen sa simptomima gripa samo zbog podrške navijača uspio odigrati defanzivno sjajno u završnici utakmice kao sinoć. Benedikt Maturin je postigao 27 poena u 22 minuta ušavši s klupe a čini se da su Haliburton i društvo čestom zonom 1-3-1 našli način kako da zaustave Gildžes-Aleksandera koji je imao čak 6 izgubljenih lopti.
Na žutim majicama koje su dobili svi prisutni u dvorani poruka “But this is Indiana (Ali ovo je Indijana)”, kao da objašnjava šta se dešava u ovoj finalnoj seriji.
Ali ne treba otpisati ni OKC. Tim koji je imao 68 pobjeda u regularnoj sezoni još uvijek je nominalno favorit da osvoji titulu i pored drugog poraza u seriji. A ovo je jedna od onih situacija koja će predodrediti karijeru jednog MVP igrača. Ako OKC bude poražen od Pejsersa – osvojena MVP titula Gildžes-Aleksandera će biti mnogo manje slavljena i relevantna, istorijski gledano. Jer timski duh je u bilo kojem timskom sportu svakako i bitniji nego lične arbitrarne odluke.
Ali ako OKC pobjedi još tri puta u ovoj seriji i osvoji titulu – to bi Kanađanina moglo ustoličiti u glavno lice lige. Jer iako stilski nije najuzbudljiviji na parketu Šej nikad ništa pogrešno ne izjavi, vele mi i veliki je radnik, oženjen je i otac jednogodišnjeg sina, a sa tek 26 godina dovoljno mlad i igra u veoma ambicioznim timu sa tonom budućih draft pikova koji će biti u NBA vrhu još dugi niz godina.
Photo: Printscreen