Nova NBA kampanja krenula je bez nekoliko ex-Yu ljudi koji su u NBA cirkusu učestvovali u pred-pandemijskoj sezoni, pa su se trupe porijeklom iz našeg “regiona” (ovim izrazom se Titove kosti još jedan put rotiraju na Dedinju) na početku nove skraćene sezone neznatno smanjile u odnosu na prošlogodišnje. Mada je novopridošli Pokuševski nova velika nada, baš kao i “naš” Deni Avdija – par 25-godišnjaka kao što su Gudurić i Hezonja u najboljim godinama nisu o(p)stali u rosteru Memfisa, a kouč Neven Spahija je odlaskom u Kinu ustupio svoje mjesto Darku Rajakoviću na obali moćnog Misisipija. Duo nekadašnjih kadeta kluba iz Kaštel Sućurca Bender-Žižić udružio se opet ljetos nakon sedam godina, ali ne u Dalmaciji nego kod Nikole Vujčića u Tel Avivu. I na posljetku Džanan Musa, koji je pred početak predsezone trejdovan u Detroit, nakon samo mjesec dana u hladnom motor-sitiju otpušten je od Pistonsa pred sami početak nove sezone. Ni 48 sati nakon što je izgubio mjesto u Detroitu niko od NBA timova nije preuzeo Musin ovosezonski ugovor, pa je ovaj 21-godišnjak u trenutku kad pišem ovaj tekst dobro plaćen slobodan agent.

Čitajući komentare po ćenifama svemrežja kojima Musu neobavješteni svijet uglavnom negativno kritikuje, čak i zbog nezalaganja i odsustva hrabrosti, odlučio sam da napišem koju riječ o ovom 21-godišnjaku. Ne toliko što bi Musi neka nebitna anonimna iskipavanja mojih Bosančerosa po internetu mogla psihički nauditi, nego što lično ne shvatam razlog zbog kojeg veliki dio minderaša, što iz razočarenja, što iz neke neobjašnjive pakosti, sipaju otrov u eter, a da nisu nikad igrali organizovanu košarku – niti lično znaju Musu. U Bosni je valjda normalno da se omalovažava svoj čovjek a veliča tuđin, od Andrića pa do Muse, pa ne čudi ni jučerašnje stavljaje spomenika babi (još živoj) Olbrajtovoj u Sarajevu, kao da smo kraljevstvo Zamunda a ne grad gdje je presuđeno K&K monarhu. Istina je takođe da mi je Džanana u ovim momentima i žao obzirom na njegovo odricanje od malih nogu i iznenadan prekid njegovog sna. Uz to, htio bih da dočaram ljudima koji pročitaju ovaj tekst par stvari u vezi s Musom koje su mi postale očigledne otkad sam ga u svlačionici Barklejs Centra upoznao prije malo više od godinu dana.

U nekoj rezigniranosti nakon što sam dan iza prošlogodišnjeg tenksgivinga na licima igrača Seltiksa poslije njihovog poraza u Bruklinu vidio praznični smijeh, i meni zapanjujuću bezbrižnost, prešao sam na drugu stranu hodnika u svlačionicu domaćina da bih se upoznao i sa mojim zemljakom. Musa je u tom periodu u novembru prošle godine konačno u kontinuitetu proigrao za Netse ulazeći s klupe. Odigrao je do tada već nekih 15-ak utakmica po 20-ak minuta u prosjeku, u nekoliko navrata ušao i kao prvi s klupe, što je za Musu bio ogroman napredak u poređenju s njegovom rookie sezonom kada skoro da ga nije ni bilo u prvom timu Bruklina. U njegovoj prvoj sezoni Musa je naime najveći dio svog vremena proveo u G-ligi na Long Ajlendu, mada je od Netsa bio regrutovan kao 29. pik u prvoj rundi drafta 2018. Usporedbe radi, njegov “klasić” Rodion Kuruks, koji je istog ljeta bio draftovan u drugoj rundi, igrao je puno više u obje sezone, i još uvijek je u timu, tj. uglavnom sjedi na klupi u Netsima konačnim povratkom Duranta. 

Musa je krajem prošle kalendarske godina već izgledao puno jači nego u Cedeviti, sa oko 100 kg žive vage nije više bio premršav, i mogao se adekvatno fizički nositi sa jačima od sebe. Ličio mi je na polivalentnog igrača, baš onakvog kakva new-age NBA zahtjeva na tri vanjske pozicije. U nekim momentima u tom periodu trener Keni Etkinson ga je stavljao i na poziciju pleja gdje je Musa bio prilično efektan. Doduše ne statistički, jer ga šut za tri nikako nije služio, nego uglavnom sa drajv & kik aspekta kad bi kao centralni napadač kreativno doprinosio timu, mada je uglavnom hokejaškim asistencijama ostajao nezabilježen u oficijelnim NBA statističkim analima. U potpunom nesrazmjerju sa takvim njegovim napadačkim potencijalom stvari bi se okrenule naglavačke u trenucima kad bi sebični plej Dinvidi igrao 1 na 5, a Musa od Etkinsona bivao postavljen da stoji u ćošku, pa u tim momentima Džananova nesebičnost ne bi dolazila do izražaja. Musa je tih mjeseci dosta unaprijedio i igru u odbrani, timskoj ali i individualnoj, pa je nerijetko čuvao – i to uspješno – vodeće ofanzivne igrače suparničkog tima.

I tako – tog novembarskog petka pun ćuretine i mamuran uđoh u šljašteću svlačionicu Netsa, i u ćošku iza mikrofonke Alena, s desna, primjetih nasmijanog i svježe istuširanog Musu. Nakon upoznavanja upitah ga da li mu je pao kamen sa srca jer konačno igra i nađoh se prilično začuđen kad mi je s osmjehom odgovorio da nije baš previše zadovoljan. Zbog osmjeha nisam mogao razlučiti da li me zavitlava ili je potpuno ozbiljan, ali sam već nakon par rečenica jasno osjetio njegovu jaku ambiciju da uspije, i to onu vrstu pozitivne sportske drčnosti, a i posvećenosti koja ni su jednom poslu ne može biti loš znak. Nasmijan čak i kad ne bi igrao puno, svaki put je zračio pozitivnošću kad god bih ga tih nekoliko sedmica posjetio prije ili poslije utakmica, a to sam u dalekom mi Bruklinu uradio počesto tokom decembra prošle godine.

Ono što me je impresioniralo tih dana bila je Musina radna etika. Dugo poslije odigranih utakmica, a pogotovo onih u kojima ne bi igrao ni minut, ostajao je u teretani i u pomoćnoj maloj dvorani kad bi svi novinari a i zadnji čistač Barklejs Centra već otišli kućama. Jednom sam ostao prilično kasno u dvorani u neobaveznoj priči sa prijateljima iz NBPA i svjedočio da su lokeri dvojice šmuzera DeAndre Džordana i Dinvidija u svlačionici sa Musine desne strane već ostali prazni poslije utakmice, a i lokeri s Musine desne strane gdje su Haris sa svojom knjigom i Alen sa slušalicama na ušima već davno otišli kući. I baš kad je nas nekoliko PR Netsa Ilaj konačno počeo tjerati napolje, na veliko iznenađenje svih pojavio se Džanan. Preznojen i mokar kao čep uletio je natrag u svlačionicu da na čas provjeri poruke na telefonu, pozdravili smo se, i odmah zatim pohitao je natrag u teretanu na dodatni rad. Nije prošlo ni par dana nakon neke od narednih utakmica kad sam sa par prijatelja preko puta Barklejsa već završio dva piva, a moglo je biti i blizu ponoći, kad u kafanu iznenada uletiše dvojica “beat” novinara Netsa. Rekoše mi doslovno: “onaj tvoj prijatelj ne staje” misleći na Musu, kojeg su te noći sat i po poslije utakmice ispod VIP ulaza kroz prozorčić opazili s loptom u maloj pomoćnoj dvorani kako bjesomučno trenira šut. U Džananov naporan rad sam se uvjerio i sam kad sam utakmicu ili dvije iza toga igrom slučaja došao u arenu mnogo ranije nego inače, pred uobičajene šuterske treninge i bandažiranje igrača, i vidio Musu kako sa Tijagom Spliterom naporno trenira puna tri sata prije utakmice, kad većina igrača Netsa još nisu bili ni pristigli u arenu.

Ipak, Musin osmjeh je počeo kopniti kad su ga sve češće počeli slati u G-ligu pa nije igrao za Netse iz Bruklina, nego za one razvojne iz Juniondejla, čak i uprkos rupama u timu zbog teške povrede konkurenta za minutažu Dejvida Nvabe. Pričao mi je Džanan tih dana da su parketi, dvorane i svlačionice, a i hoteli u razvojnoj ligi puno lošiji, i mada bez problema stavlja po 20 po utakmici bio,je uvjeren da je već prešao taj nivo. Čak i na treninzima prvog tima, po njegovom sudu, dominirao je nad konkurentima koji su dobijali veću minutažu. Bez obzira na stalna slanja u G-ligu i vraćanja natrag u tim momentima još uvijek se nadao većoj minutaži u prvom timu. 

Na gostujućoj turneji oko Nove godine desio se Musin iznenadni bljesak u utakmici protiv Dalasa. U prvom poluvremenu te utakmice Etkinson se izderao na Musu nakon jedne njegove greške, i ta agresija trenera kao da mu je dala krila u drugom poluvremenu koje je odigrao prosto briljantno. Ipak, sve je bilo kratkog daha i vraćanje LaVerta nakon povrede, konsekventnih novih slanja Muse u G-ligu i, na opšte iznenađenje, neočekivano obnavljanje ugovora Luvavu-Kabarou nakon trejd dedlajna u februaru, uzrokovali su da Musa bude u prvom timu sve manje. Da bi pred izbijanje pandemije igrao samo za razvojni tim. To me nagnalo da krajem februara izbliza direktno upitam Etkinsona da li Musi uopšte planira dati više šansi u igri do kraja sezone, i kakav je zapravo plan za Musinu budućnost – ali od Kenija sam dobio tek politički korektan, i dosadan odgovor.

Etkinson je brzo zatim smijenjen, par utakmica iza smjene COVID je prekinuo sezonu, a Musa ni kod Vona u mjehuru, osim u par utakmica u kojim je uglavnom bio nesebičan u korist svoje štete, nije dobio adekvatnu šansu.

Poslije prošlomjesečnog trejda Muse u Detroit, u beznadežnoj razvalini Ven Gandija i Bauera, a i Eda Stefanskog, Džanan naprosto nije imao sreće. Novi GM Pistonsa Troj Viver i trener Kejsi neće još dugo na “zelenu granu”, a Musa je u Detroitu postao kolateralna šteta kluba koji nema svoj G-ligaški tim pa je previše igrača konkurisalo za mjesta u rosteru. Pred same predsezonske utakmice trener Kejsi je na konferenciji za medije doduše pohvalio Musu, pogotovo njegov šut, košarkaški IQ, pas igru, komunikaciju sa saigračima u igri i više puta naglasio da je Musa NBA igrač. To nažalost nije bilo dovoljno da Džanan uđe u zadnjih 15 i sad se našao na raskrsnici, a odluka o budućnosti nije mu laka. 

Lično, volio bih da Musa ostane s ove strane bare i ne slijedi primjer Marka Gudurića, gore spomenutih tornjeva blizanaca iz Makabija, ili Nikole Mirotića. Sam povratak u košarkašku Evropu bi bio silazak “s konja na magarca”, ali i povratak u razvojnu ligu Musi bi vjerovatno pao jednako teško. Ipak, mišljenja sam da bi najvjerovatnije postojala puno veća šansa za njega da se vrati nedosanjanom snu obzirom da bi ostao tu pred nosom NBA skauta, bez obzira što je Adam Silver upravo odlučio da G-ligu otvori i za NBA veterane sa dugogodišnjim stažom u NBA ligi. Ovom odlukom će konkurencija u razvojnoj ligi postati veća, ali je izvjesno da će i Euroliga postati manje kvalitetna. Isto tako, zbog mogućih zaraza koronavirusom i potrebe za proširenjima NBA rostera Musa, a i neko kao Hezonja, opet bi vrlo brzo mogli biti na NBA parketima.

Često se sjetim da u danima kad sam bio zaluđen NBA ligom ni jedan Saša Đorđević nije prošao u kampu Seltiksa zbog debelog Beglija i “reli vozača” Č. Smita, i postane mi jasno kako je ustvari teško izboriti mjesto u najjačoj ligi na svijetu. Pogotovo što su našim igračima konkurenti danas pored svih domaćih Amerikanaca i neki Mihajluk ili Sirvidis. Postoji tek 450 garantovanih mjesta, a čitav svijet konkuriše, i stvari se do danas nisu mnogo promijenile, ako nisu postale i konkurentnije zbog augmentacije NBA internacionalizma. Samopouzdanje i ogromna muda su veliki adut Muse koje, uvjeren sam, ovim neočekivanim “štucanjem” neće izgubiti.

Photo: NBA, privatni album, twitter