Početna NBADarko Dželetović: Odlazak “Prljavog” Džona

Darko Dželetović: Odlazak “Prljavog” Džona

od Darko Dželetović
7 pregleda

Juče je, devet dana nakon što je napunio 89 godina, umro Džon Čejni – legendarni košarkaški trener filadelfijskog univerziteta Templ. 

Biće zapamćen po beskompromisnom trenerskom stilu zasnovanom na borbenosti svojih igrača u odbrani, i po forsiranju meč-up zonske odbrane po kojoj je Templ postao prepoznatljiv, što jednom u nekoj svojoj analizi primjetio i Goran Grbović. Čejni je bio i veliki borac za prava afro-američkih košarkaša i javno agitovao protiv ‘Propozicije 48’ do njenog ukidanja da bi i bez dovoljno dobrih ocjena u srednjoj školi mladi uglavnom tamnoputi talentovani košarkaši bili u mogućnosti da studiraju i igraju koledž košarku.

Njegov put od ranog djetinjstva, kad je Kju Kluks Klan zapalio krst pred njegovom kućom u Džeksonvilu dok su se on i njegova braća i sestre u panici krili ispod jorgana, do košarkaške Kuće slavnih, je živopisan. Od prvih košarkaških koraka u Filadelfiji gdje je, kad je Džon bio u osnovnoj školi, njegov otac preselio porodicu, do statusa lokalne igračke legende i igranja za Harlem Gloubtroterse, pa sve do duge trenerske NCAA karijere koju je završio u 74. godini svog života, i to brojnim skandalima pred sami kraj. Preko 700 NCAA pobjeda, nagrada za NCAA trenera godine 1988, sama nekonvencionalna pojava sa nakrivljenom labavom svezanom kravatom, ali i možda najbitnija od svega – maksimiziranje talenta prosječnih urbanih basketaša iz Filadelfije i njihov uspjeh u organizovanoj košarci je ono po čemu će se Čejni pamtiti. 

Pamte se i Čejnijeve osebujne svađe sa sudijama, teatralno skidanje prsluka pa koji minut iza toga i kravate na utakmicama kao dvodobni vid pritiska na sudije, koji je Dule Vujošević kasnije na svoj način prekopirao skidanjem sakoa. A najviše po onom čemu sam i ja lično svjedočio u Medison Skver Gardenu jeseni 2001.godine. Ja bih tih godina kupovao najjeftinije moguće ulaznice za utakmice u Gardenu ali bih se uvijek prošvercovao do najskupljih sjedišta. Četiri od njih su bila u vlasništvu firme u kojoj sam 13 godina radio i u 95% slučajeva imala su po barem jedno prazno mjesto zbog nedolaska klijenata firme na utakmice, pa sam godinama imao privilegiju gledati Nikse ali i brojne NCAA utakmice na par metara od parketa iza jedne od klupa.

Čejni sa momcima sa Univerziteta Templ

O mrtvima sve najbolje ali ono što je na parketu Gardena izašlo iz Čejnijevih usta te post 11. septembarske noći, kad je Templ poražen od Floride u prvoj utakmici sezone, a što me iskreno šokiralo, ne bi “pojeo ni pas s maslom”. A psovke i vrijeđanje sudija, trenera protivničkog tima, ali i svojih igrača su bila normalna pojava od 1982. do 2006. dok je Čejni trenirao Templ. Rona Rolersona, svog debelog centra kojeg je te noći “školovao” centar Floride Judonis Haslem barem 10 puta tokom utakmice Čejni je nazvao veoma pogrdnim imenom, što u današnjem ‘woke’ košarkaškom i inom ozračju apsolutno ne bi bilo moguće.

Čejni će se pamtiti i po davljenju kolege Gimelstoba, trenera univerziteta Džordž Vošington, za vrijeme utakmice 1984. godine – opet u stilu Vujoševića, koje je prošlo bez velikih reperkusija po Čejnija. Šta tek reći za Čejnijevu prijetnju smrću tadašnjem treneru Univerziteta Masačusets Džonu Kalipariju za koji je tada igrao Markus Kembi? Na konferenciji za štampu 1994, nakon tirade u kojoj je Kalipariju pomenuo i njegovo italijansko porijeklo insinuirajući na zakulisne radnje, Čejni je prošao sa blagom suspenzijom od tek jedne utakmice bez prisustva na klupi Templa.

Ipak, kad se sumiraju istorijski košarkaški dometi, Templ je najviše zahvaljujući Čejniju bio primjer pomjeranja NCAA granica ka uključivosti talentovane sirotinje u koledž programe. To je pridonijelo dizanju kvaliteta NCAA košarke uopšte, omogućivši i neprivilegovanim, uglavnom crnim studentima da budu elitni NCAA košarkaši. Ako ništa, zbog toga Čejniju ipak hvala i slava na beskompromisnosti, bez obzira na prljav jezik kojim bi mentalno ugnjetavao svoj okoliš. 

Često bi Čejnijev kompetitivni duh uzrokovao ne samo psihičku, nego i fizičku povredu protivničkih košarkaša, koju bi izazvao slanjem svojih gorostasnih igrača da žestoko startuju na najbolje igrače protivnika. U masi takvih slučajeva najgore je prošao Džon Brajant, igrač suparničkog filadelfijskog koledža Sent Džozefs, na konferencijskom turniru 2005.kad je Čejnijev rmpalija Ingram svojim građenjem zapečatio Brajantovu NCAA karijeru. Potvrda beskomprimsnog filadelfijskog stila košarke, i rivalstvo ova dva gradska rivala, podignuto je na novi viši nivo nakon što je Čejni već prije te utakmice najavio da će njegov “goon” Ingram biti podignut s klupe da bije protivničke igrače Sent Džozefsa.

Spomenik Džonu Čejniju na ulasku u univerzitetsku dvoranu

Vidovita poruka

Kad već spomenuh Sent Džozefsa, koji je dio filadelfijske “velike petorke” među koledžima – pretprošle srijede za vrijeme poslovnog puta desila mi se baš u Filadelfiji jedna od onih slučajnosti koja čovjeka začudi i natjera na razmišljanje. Baš nakon što sam tog dana zavrnuo volan i krenuo karticom ka vrhu parka zvanog “plateau”, spomenutog u 30 godina starom ljetnom hitu ‘Summertime’, kliknu mi telefon signalizirajući novu poruku. Tu poruku sam provjerio stižući na parking baš pred univerzitet Sent Džozefs. U poruci mi Vlada Stanković spominje bivšeg NBA košarkaša Delontea Vesta, a stvar ne bi bila čudna da je Vlada imao ikakvog pojma gdje se ja u tom trenutku nalazim, i da Delonte nekad nije igrao baš za taj koledž pred kojim sam upravo parkirao kola žureći na sastanak.

Ne znam da li je Vladina poruka tog dana na tom mjestu bila puka slučajnost ili neka košarkaška planetarna “tajna veza” koja je, ko zna iz kojeg razloga, projicirala njegovu vidovitost u pogledu moje geografske lokacije u tom momentu. Ali svakako stoji da sam tog dana u daleku mi Filadelfiju osim zbog mukotrpnih projektno-budžetskih trzavica i “rata” s lokalnim brutalnim filadelfijskim kontraktorima i njihovim advokatima došao i zbog košarke. To isto veče nakon odrađenog posla gledao sam, doduše ne Sent Džou Houkse ili bilo kakvu drugu NCAA utakmicu, nego NBA utakmicu u Vels Fargo centru koja je bila zanimljiva do samog kraja uprkos mučnom ambijentu prazne dvorane. Silovanje minijaturne prednje linije mojih Seltiksa od strane centra Siksersa Džoela Embida, uz njegov čak 21 šut sa linije penala i 42 poena, nije me obradovalo, pogotovo što je sličnu stvar ovaj Kamerunac ponovio i dvije noći iza toga u još jednoj pobjedi Filadelfije nad Bostonom.

Džoel Embid

Grad Filadelfija se, meni lično, i bez pomisli na košarkaški stil Čejnija, u poređenju s Njujorkom oduvijek doimala kao sirovo i surovo “blue collar” mjesto, doduše i sa određenom prednošću jer je puno jeftinija za život od Njujorka i okoline. U posljednje vrijeme sudeći po vidno većem broju beskućnika prisutnih po raskrsnicama u ovo doba koronavirusa doima mi se da je grad “bratske ljubavi” još suroviji i nesigurniji nego ikad prije. 

Nedavno, baš na Novu godinu po julijanskom kalendaru, u Filadelfiji se desilo brutalno ubistvo Milana Lončara, mladog momka koji je bio naše gore list i tek počinjao s inženjerskom karijerom nakon završetka studija baš na Čejnijevom Templ univerzitetu. Milan je nažalost smrtno stradao kao žrtva pljačke, mada u džepovima nije imao ništa dok je šetao svog psa na ulici. Upucan je brutalno pred mnogobrojnim sigurnosnim kamerama i smrtno ranjen uspio pozvati 911 u pomoć. Jedan od dvojice osumnjičenih maskiranih počinilaca ubistva koji je naknadno uhapšen za ovaj gnusni čin nad nedužnim 25-godišnjim momkom našeg porijekla je pred sami zločin uz malu kauciju bio pušten na slobodu, iako je prije toga počinio masu ozbiljnih kriminalnih akata. U skladu sa tenzijama u trenutnoj tranziciji vlasti došlo je na žalost i do određene politizacije ove tragedije pa se ime ovog našeg mrtvog momka počelo zbog konotacija međurasnog nesklada koristiti i u svrhe političkog potkusurivanja, i to ne samo lokalnog. 

Najopasnije mesto za život

Ono što filadelfijskoj urbanoj sredini daje reputaciju opasnog grada je da uz sami grad postoji i susjedni gradić Kemden kojeg samo dva mosta preko Delaver rijeke dijele od centra Filadelfije. Kemden, koji je dio susjedne države Nju Džerzi, već decenijama nosi epitet najopasnijeg mjesta za život ne samo na istočnoj obali, nego po broju ‘per capita’ ubistava u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama. Najveći dio Kemdena, osim dijela u kojem se uz turističku atrakciju koju čine riječna promenada i akvarijum nalazi i trening centar Siksersa, bolje je izbjegavati i po danu. U sred bijela dana u Kamdenu su jednom mom prijatelju skinute felne sa točkova njegovog novog novcatog uredno parkiranog automobila na ulici dok smo zajedno u dvorani lokalne srednje škole gledali košarkašku utakmicu. 

Filadelfija je jedan od tek četiri američka grada gdje pro klubovi u sva četiri američka najpopularnija timska sporta (NFL, MLB, NBA i NHL) igraju u samom gradu, a ne kako je to najčešće u suburbima, naglašavajući urbani karakter i konzekventnu drčnu sportsku samoidentifikaciju lokalaca. Nešto po čemu je Filadelfija poznata je svakako i uslovno rečeno prilično strastvena baza navijača, pogotovo NFL kluba Iglsa, ali i Siksersa. Ja sam lično tokom NBA plejofa 2002. napravio nepromišljenu grešku i došao u zelenom dresu Pola Pirsa na četvrtu utakmicu prve runde plej-ofa, i bio usamljen u moru Ajversonovih dresova oko mene. U dnu najjeftinije sekcije gornjih tribina doživio sam tokom, a pogotovo nakon tijesne utakmice takve verbalne uvrede na kojim bi sirovim navijačima Siksersa i najrječitiji uličari s Alipašina ili mog Švrakina mogli pozavidjeti. U plej-ofu deset godina kasnije u kojem nisam mogao odoliti da opet idem na utakmice mojih Seltiksa u toj istoj areni nisam napravio istu grešku u izboru garderobe, a ni u izboru sjedišta.

Mogul Gotlib

Davno prije osnivanja NBA lige, između dva svjetska rata, u Filadelfiji kao jednom od najvećih urbanih središta ove zemlje košarka je bila posebno popularna po imigrantskim getoima, kao i među afro-američkom populacijom grada. Najpoznatije košarkaško ime u ranim košarkaškim ligama 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka je ukrajinski imigrant Isidor “Edi” Gotlib, kojeg su kasnije prozvali “Mogul” kad je u NBA ligi nakon Drugog svjetskog rata postao vlasnik Filadelfija Voriorsa (današnjeg Golden Stejta). Gotlib je bio između dva rata bio glavni promicatelj košarkaške igre u Filadelfiji, organizator košarkaških liga koji je rasporede i putne aranžmane sastavljao po restoranskim salvetama, i znao je kako iskamčiti potrebna sredstva iz raznih izvora, pa i ilegalnih, da bi opstajao u košarkaškom biznisu. U danima velike ekonomske depresije snalazio se kako je znao, bio igrač, trener, i na kraju vlasnik kluba znanog kao Sphas (kratica za South Philadelphia Hebrew Association). To je bila prva košarkaška dinastija u ranim kvazi-profesionalnim ligama, i Gotlib je bez obzira što nije bio Njujorker postao i glavni promoter Harlem Gloubtrotersa prije nego što je postao gazda Voriorsa nakon Drugog svjetskog rata. NBA nagrada za najboljeg rukija godine nosi ime po Gotlibu od njegove smrti 1979. godine. 

Edi Gotlib (prvi sleva) i Filadelfija Voriorsi slave titulu 1956.

Još jedno prominentno ime rane filadelfijske košarke je bio Heri Litvek, koji je takođe ponikao u hebrejskom ‘Sphas’ klubu a kasnije postao trenerska legenda Templ univerziteta. On je postao poznat po razvijanju zonske, za protivnike kostolomne odbrane, tada isključivo filadelfijskih bijelaca, koja je prethodila i nepobitno uticala na kasniji trenerski stil Džona Čejnija.

U Njujorku i Nju Džersiju za snalažljive advokate koji gaze preko mrtvih postoji izraz “Philadelphia lawyer” koji pojašnjava njihovu beskompromisnost. Zbog toga nije nikakvo čudo da danas jedan advokat iz Filadelfije – Lion Rouz – koji je studirao prava na Templu i koji je najveći navijač Siksersa s kojim sam ikad imao priliku proćaskati – vodi rivalske njujorške Nikse. A to što je u Medison Skver Garden prošlog ljeta doveo “Spartanca” među NBA trenerima Toma Tibodoa, što već daje pozitivne rezultate u defanzivnoj igri Niksa ove sezone, je u najvećem dijelu posljedica filadelfijske košarkaške filozofije – i trenerskog stila Džona Čejnija.

Photo: YouTube prinscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar