Danas na dan sahrane našeg Ace Ostojića ne mogu da ne napišem par redova o njegovom uticaju na mene. Pokojni Aca mi je u doba moje adolescencije davne 1986. godine promijenio svjetonazore, i to nekako u vrijeme kada sam maštao o dalekom svijetu, otškrinuvši mi vrata NBA lige dok sam jednu za drugom čitao knjige Karla Maja. Kao i Karl Maj koji nikad nije posjetio Ameriku Aca je o dalekom američkom košarkaškom svijetu pisao pitko, kao da je u Americi proveo cijelu vječnost, a ne tek dok je živeći jedno vrijeme u Istri mnoge detalje o NBA saznao tek iz TV prenosa preko kanala Capodistria. O NBA u tadašnjoj nam zemlji niko drugi, osim možda Jovana Kosijera u kraćim crtama, nije pisao, pa mi je upravo zbog Acinih tekstova u sedmičnjaku ‘Tempo’ tih godina NBA postala opsesija. I ostala dugoročno, manje-više životna, trajući evo skoro četiri decenije.
Da Aca prije 10 godina zajedno sa Vladom Stankovićem nije pokrenuo internetsku verziju starog štampanog ‘Koš’-a, koji mi je na prvi pogled vratio uspomene u onu pred-egzilsku bezbrižnost, i da me upravo Aca nije natjerao da počnem i da pišem o onome što tako dugo strastveno pratim, ja vjerovatno nikada ne bih ušao ni u jednu NBA svlačionicu. Ne bih mogao hraniti svoju “glad” po NBA utakmicama i izbliza upoznati mnoge slavne američke, ali i ex-YU igrače i trenere. A vjerovatno nikada ne bih ni počeo da manje-više neprestano pišem o košarci na našem jeziku, što mi je postao mentalni aerobik na Acinom i Vladinom sajtu već čitavu deceniju unatrag.
Sa Acom nažalost nisam nikad popio pivo, mada smo se o tome dogovarali godinama dok bi kontaktirali virtuelno ili kad bi me zvao da u njegovoj i Vladinoj radio emisiji opisujem moje NBA impresije. Ali i kao takva geografski daleka osoba Aca je ostavio u mom sjećanju nezaboravan i prisan utisak, kao da mi je bio prvi komšija, ili neki dragi ujak ili stric. Projektovao je i kroz ekran laptopa ili telefona utisak neobično mirnog i staloženog čovjeka, pozitivnog i u teškim situacijama. Pa i kad je prije koju godinu dosta dugo zaglavio u bolnici i jedva pregurao koronavirus. Imao je posebnu žicu za šalu i u tim neveselim trenucima uz njegov upečatljivi smijeh koji je malo koga mogao ostaviti ravnodušnim. I bio jedan od onih rijetkih ljudi koji bi njegovom sagovorniku popravio raspoloženje i nakon nekog kratkog i neobaveznog razgovora. I neko s kim bih lično mogao pričati dugo, ne samo o basketu, a da nam ne ponestane tema za razgovor.
Acu sam “znao” već od mog djetinjstva, ne toliko zbog njegove stručnosti o košarkaškim temama o kojima je pisao, nego kroz njegove literarne bravure i štoseve. Tih 80-ih godina Aca bi me kao niko drugi nasmijao raznim suptilnim šalama provučenim između redova u njegovim tekstovima, ali i onim živopisnijim, kad je jednom prilikom uporedio brz rad nogu nekoliko NBA igrača sa onim Džeja Ramadanovskog.
Acu sam uživo vidio 2002.godine na par sekundi tokom SP u Indianapolisu, u prodavnici suvenira blizu dvorane. Nakon što sam ga čuo kako je prozborio nešto o boji dresa Redžija Milera pa na akreditivu koji je nosio izbliza pročitao njegovo ime i shvatio ko stoji ispred mene, u trenucima dok se Aca odmicao pomislio sa tada kako bih zvučao kao čudak kad bi ga zaustavio i rekao mu da ga “znam”. Na moje spominjanje tog našeg propuštenog upoznavanja Aca mi je, prije nego što sam napisao svoj prvi tekst za onlajn Koš magazin punih 13 godina iza toga rekao da nije u redu što mu se tada nisam javio jer “odmetništvo nema smisla”. Što me podsjetilo i na Štulićeve stihove u njegovim ‘Filigranskim pločnicima’.
Koliko šta ima smisla, kad sam već otišao ovako daleko od rodne grude, diskutabilno je, ali Aca mi je pomogao da se ne otimam da ostanem u mišjoj rupi komformizma i anonimnosti.
“Druže Darko”, reče mi, “propustio si tolike godine, i trebalo je da počneš da pišeš već tada”, reče mi Aca sasvim ozbiljno, u maniru nekog komesara iz partizanskih filmova. Što me konačno i nagnalo da počnem da pišem na našem jeziku sa ove druge strane svijeta, i to po prvi put nakon skoro četvrt vijeka i predratnih srednjoškolskih pismenih vježbi. A te njegove riječi o besmislu odmetništva su mi se utetovirale u podsvjest kao svojevrsna mudrost koje se često i u mnogim drugim situacijama sjetim.
Zbog Acinog uticaja na mene u tolikoj mjeri ne mogu da od srijede, kad sam saznao za tužnu vijest, ne žalim zbog mnogih stvari koje nam se nisu desile. Sebičnosti radi, valjda…
Ne toliko zbog tog nepopivenog piva koliko zbog odlaska u vječnost veselog, u neku ruku terapeutskog glasa sa druge strane okeana, naše nedovršene rasprave o King Crimson-u, njegovog nedolaska u Ameriku da bi otišli zajedno u Garden na utakmicu Niksa…
A valjda i zbog toga što danas nisam mogao da prisustvujem njegovoj sahrani.
Aco druže, nek’ ti je laka zemlja.