Bio je to već 4. Mundijal prijateljstva, čiji idejni tvorac je Pavle Pepđonović, koji više voli da kaže kako su organizatori zapravo svi Ulcinjani. Ali on je ipak br. 1 tog jedinstvenog druženja asova sporta bivše države, koje je samo po sebi nešto neopisivo. U stvari, nešto slično kao što je i sam Pavle – autentična pojava, gospodin velikog srca u čijim alveolama i venama teče sportska krv.
Sa 8 godina počeo je da trenira košarku u Ulcinju, a bio je prvotimac i Ive Borovice, Zete i barskog Tina Tajm. Od košarkaškog regiona Užice dobio je diplomu kao najbolji mladi igrač kampa Zlatibor, a igračku profesionalnu karijeru završio je vrlo brzo jer je bio uspešniji u drugim izazovima života. Sve vreme ostao je veran košarci – vrlo rano je bio član Skupštine KK Budućnost, gde je i danas, a držao je sedam godina i kormilo KK Ulcinja.
Tada je klub postao ponos grada, a upravo to je postigao i sa sada već tradicionalnim Mundijalom prijateljstva.
„Zadnjih dana i noći ne spavam od uzbuđenja i tako je svaki put, iako znam da je sve prevazišlo i moja očekivanja. Ponosan bi bio otac da je živ, ali je zato tu majka i familija…“, drhtavim glasom, ali velikih reči i dela, otvorio je veliki događaj na bini Male plaže u centru grada u subotu.
Ponovo su domaćini dočekali raširenih ruku brojne sportske goste iz regije (oko 400), koji su ovoga puta malo (više) odskakali od ostalih velikih asova YU ex-Yu sporta. Naime, posle prva tri mundijala koja su prošla u znaku fudbalera, ovaj je bio košarkaški.
Tako se ulcinjskim ulicama prošlog vikenda moglo videti: Dragana Kićanovića, Zorana Moku Slavnića, Petra Vilfana, Nikolu Plećaša, Petra Popovića, Branka Macuru, Mihovila Nakića, Teomana Alibegovića, Dževada Alihodžića, Seju Bukvu, Bora Vučevića, Duju Krstulovića, Vlada Đurovića, Vladislava Lučića, Slavka Cvitkovića, Bratislava Đorđevića, Janeza Drvariča, Sašu Obradovića, Ferita Zekoliju, Živka Garu Brajovića, Gavrila Pajovića, Dragana Vukčevića, Seada Šehovića, Zorana Čuturu, Andra Knega, Željka Jerkova, Mlađana Tudora, Dejana Radonjića, Miroslava Mutu Nikolića i mnoge druge.
Bio je tu i najpoznatiji svetski košarkaški menadžer Miško Ražnatović, koji je najviše šetao sa Sašom Obradovićem. Kada sam ih slučajno sreo, upitao sam da li možda Saša preuzima srpski nacionalni tim. Tada su išli na crnogorsku promociju filma Izgubljeni drim tim, dok je srpski drim tim izgubio veliku priliku na završenom EP-u da ponovi rezultat sa OI u Parizu. Ko li će ih voditi u LA-ju?
Svakako, imaće priliku koju bivša Juga, napunjena asovima na OI 1992, nije dobila jer se zemlja raspala. Sve je to odlično zabeleženo pričom Jure Pavlovića, koju je mladi hrvatski reditelj radio punih 16 godina i koja je pravo remek-delo.
Naravno, konkretnog odgovora na „provokaciju“ oko selektorskog pitanja nisam dočekao – tek smešak obojice. Ali sigurno je da će neki veći angažman za Sašu uskoro odraditi upravo Miško, koji se na predstavljanju ponosno pohvalio da je Ulcinj njegov grad iz detinjstva.
„Ako bih birao samo jedan grad gde bih želeo da živim, onda je to Ulcinj!“, rekao je u subotu kada je svečano otvoren četvrti Mundijal prijateljstva, manifestacija koja je okupila i brojne nekadašnje jugo-asove iz ostalih sportova.
Od rukometaša u Ulcinju su bili: Lino Červar, Zoran Tuta Živković, Jasmin Mrkonja, Momir Rnić, Veselin Vuković, Petar Kapisoda, Goran Đukanović, Indira i Zoran Kastartović.
Od vaterpolista: Igor Milanović, Dragan Andrić, Ivica Tucak, Deni Lušić, Mirko Vičević, Veljko Uskoković, Veselin Đuho.
Od fudbalera: Ivica Šurjak, Ivan Gudelj, Svetislav Karasi, Miroslav Đukić, Ljubomir Radanović, Nikica Cukrov.
Od boksera: Tadija Kaćar, Miodrag Perunović, Fatmir Makoli, Mirko Puzović.
Atletiku je predstavljao Dane Korica, rvanje Šaban Trstena i mnogi drugi.
Sve as do asa, a uz njih i mnoštvo sportskih novinara. Nažalost, nisu bili prisutni oni kojih više nema, a koji bi bili više nego dobrodošli – među njima i Aleksandar Ostojić, čija je sahrana bila upravo na dan otvaranja Mundijala prijateljstva. Aca je bio veliki košarkaški prijatelj mnogim učesnicima, a Vladu Stankovića sam više puta pitao hoće li njih dvojica doći na jug Crne Gore. Nisu mogli zbog više sile, ali u Ulcinju smo mislili i na Acu!