Dan svetog Petrika ove godine pao je u petak, na najbolji dan u sedmici za nas u kapitalističkoj mašini, a početak ovog vikenda u Velikoj jabuci uz martovsko ludilo po kafanskim TV ekranima s višelitarskom konzumacijom piva bio mi je uvod u matinejski dvomeč Jokićevih Nagetsa sa njujorškim timovima.

Prijevremeno buđenje, odlazak u Garden i mamuranje uz Nagetse u ranom subotnjem popodnevnom terminu nije mi bilo lako podnošljivo iz više razloga. Onaj fiziološki je definitivno zasjenilo sve glasnije razvijanje narativa koje sam juče čuo pred utakmicu u medijskim prostorijama Gardena, među najuticajnijim predstavnicima medija koji Nikolu Jokića trenutno vide tek kao drugog u trci za ovogodišnjeg MVP-ja regularne sezone. Zbog blizine ofisa lige gdje se sedmično sastavlja ljestvica najkorisnijih igrača lige, a po kojoj je Jokića upravo pretekao Embid, čini se da ovakvi medijski narativi s Olimpik tauera na 5. aveniji padnu na plodno tle prvo baš u Gardenu, gdje se perpetuiraju i umnožavaju dalje. A sve iz razloga jer se na utakmicama u takozvanoj najfamoznijoj areni generalno skuplja, pogotovo vikendima, najviše medijskih glasača koje liga selektira da bi glasali za igrača koji će uzeti MVP nagradu. Od njih oko 150, nacionalno gledajući, a tu se obično nađe i po koji Švabo, žabar, Grk ali i Francuz, Adam Silver će početkom plej-ofa po ko zna kojim uzusima selektirati glasački odbor od 100 ljudi, i donijeti odluku. Ove sezone vjerovatno s manje bijelih glasača procentualno među predstavnicima medija u skladu sa pritiscima koji stižu s više instanci. 

Glasine po kuloarima (kako ovo ‘glasine’ a i ovo ‘kuloari’ samo jeftino zvuči) o Jokiću kao nedostojnom da po treći put uzastopce osvoji ovu prestižnu nagradu stižu u najgore moguće vrijeme. Pred kraj sezone kad je na MVP merdevinama već dugo proveo na samom vrhu, i u lošem nizu za Nagetse, a dobrom za Sikserse. Košarkaši iz Denvera su, mada su još uvijek lideri Zapada, nakon pobjede protiv najgoreg tima na Istoku u Detroitu, nastavili s lošim partijama i izgubili juče i u Gardenu, doduše tijesno – ali ovaj poraz im je bio čak peti u zadnjih šest utakmica. 

Rekonvalesvent Džejlen Branson je poenterski poludio na početku, a da tako nastavi u drugoj četvrtini spriječio ga je puno više trener Tibodo vraćanjem na klupu, nego Majk Meloun svojom odbranom.

Nagetsi su jedni dobar period utakmice imali vraćanjem startera u igru krajem prvog poluvremena i početkom treće četvrtine, ali primjetno je da škripi u odbrani, pogotovo u defanzivnom skoku, a pogotovo kad Jokić i većina startera bude zamijenjena. 

U zajedničkih 28 minuta na parketu frontkort igrači s klupe Nagetsa, veteran Džef Grin i novopridošli Tomas Brajant, imali su protiv rezervi Niksa tek jedan (1!) skok zajedno, a Meloun nije uvodio oporavljenog Zika Nađija a ni Vlatka Čančara koji su možda barem malo mogli popravili skok svojom borbenošću. Čančar mi nakon utakmice reče da se potpuno oporavio od lakše povrede, pa ostaje da se vidi da li će Meloun išta mijenjati jer je primarno vrlo slab skok, uz pad procenta šuta za tri poena u posljednje vrijeme, ono što Nagetse najviše muči. I to prvenstveno među igračima koji ulaze s klupe, baš kao i u nedavnim porazima u San Antoniju (Nagetsi su tu nadskakani čak sa 33:50) ili u Torontu.

Jokić je juče promašio nekoliko otvorenih trojki i imao nekoliko izgubljenih lopti u presudnim momentima koje su rezultirale kontrama i lakim poenima za Nikse, ali kad čovjek na kraju pogleda u +/- statistiku vidi se da je bez obzira na nešto lošiju predstavu još uvijek bio u plusu, a Džamal Mari i klupa su ti koji su podbacili.

Kao i nakon poraza Denvera u Filadelfiji krajem januara, ušao sam opet u svlačionicu Nagetsa uz par naširoko poznatih novinara. Jokić mi se opet činio miran, stabilan i stamen. Na prvi pogled, baš kao i nedavno u Fildelfiji, nije mi se doimao odveć potresen ovim porazom, mada je na pitanje novinara Majka Singera i Tima Bontempsa nakon utakmice nedvosmisleno rekao da mu ovakav razvoj situacije u posljednjih nekoliko utakmica polako postaje zabrinjavajući.

Mada Jokić ne haje o statistici u jednom trenutku je pogledao na isprintan boks skor utakmice koji mu je jedan od fizioterapeuta Nagetsa tutnuo pred nos, uz proteinski šejk i vrećicu sa gejtorejdima, nakon što mu je skinuo ledene obloge sa lumbarnog dijela leđa i lijevog gležnja. Kao neko ko u brojeve na poslu bulji svaki dan evo već preko dvije i po decenije a u NBA statistike religiozno već tri i po, ponukan Nikolinim pogledom na statistiku nisam mogao da mu ne spomenem da bi bila prava šteta, istorijski gledano, da ne ostvari tripl-dabl prosjeke na kraju sezone kad je već ovako blizu tome. Prekinuvši me dok sam se pripremao da mu spomemem Oskara Robertsona, Nikola mi samo reče: “ma pusti to…”. 

I ode da se istušira pjevušeći neku nepoznatu mi vojvođansku pjesmicu o Lali.

Jokićeve ranama izškrabane nadlaktice izgledaju puno šokantnije sa metar udaljenosti nego na TV ekranu, i svjedoče o specifičnoj težini zarađivanja onoga što se u statističkoj kolumni bilježi pod REB, ali i postavljanja skrinova i svog prljavog posla koji s tim ide. Ipak, za MVP trku puno gospodskija statistička kolumna obilježena sa AST mogla bi biti ključna, prvenstveno zbog uticaja na ljudsku psihologiju. Zato sam, videći kuda idu stvari, čak i našem Ognjenu Stojakoviću spomenuo da proba dosađivati Jokiću da malo manje šutira i više dodaje da bi se Nikolin prosjek asistencija opet podigao na dvocifren iznos. Kad je iritantni mi Embid već takav naglašen “privatnik” i zbog toga najbolji strijelac lige, i Jokić bi trebalo da propagira ono u čemu je on najbolji. A u prosjeku asistencija po utakmici trenutno je spao ispod 10, i sada je na 9.9 po utakmici. 

Protiv Niksa imao ih je 8, a da su mu saigrači imalo bolji šuteri mogao je lagano ostvariti još jedan tripl dabl. I koliko god statistika bila nevažna Jokiću, ne mogu da se otmem utisku da bi u ovom trenutku medijski glasači mogli biti odvraćeni od glasanja za Embida jedino u slučaju kad bi Jokić postao tek treći čovjek u NBA istoriji sa sezonskim tripl-dabl prosjekom.

Povećanje od tričavih 0.1 asistencija po utakmici bi moglo začepiti usta Embidovim bukačima više nego bilo što drugo. Bez obzira na to da li će Embid igrati u Denveru 27. marta ili propustiti tu utakmicu da ne bi pokvario utisak od 28. januara iz Filadelfije kad je nadigrao Jokića.

Pada mi na pamet dvoboj Majkla Kejdža i Čarlsa Ouklija proljeća ‘88 u prosjecima u skokovima kad sam već bio navučen na NBA statistike, ili 71 poen Dejvida Robinsona (netom nakon što sam izašao iz dvogodišnjeg sarajevskog ratnog mraka) kojem je Admiral uzeo skorersku titulu Šeku, a u ovoj nesebičnoj kategoriji Jokić igra protiv samog sebe. 

Kako pobijediti sopstvenu skromnost… i uvjeriti medijsku bagru raznih fela, ali i svekolike tviteraše koji čekaju na svaku Jokićevu asistenciju koja se ne doima dovoljno potrebnom da bi je javno podijelili i dokazali da je tobož bila nepotrebna. Što je oksimoron svoje vrste.

Danas evo bez mamurluka po još jednom vedrom sunčanom danu iz moje Sinderela-stejt martovske rakunojebine odlazim u hipsterski dio Bruklina u nadi da bih mogao svjedočiti Jokićevom podizanju prosjeka u asistencijama i boljem timskom skoku Nagetsa protiv small-ball Netsa. Nadam se i promjenama u Melounovoj rotaciji s klupe, i onom što je najvažnije – vraćanju Nagetsa na pobjednički kolosijek pred utakmicu protiv Vošingtona koju će Nagetsi sigurno dobiti u srijedu – jer Vizardse skautira naš Ognjen Stojaković. 

A dvije utakmice Nagetsa nakon povratka u Denver protiv Milvokija narednog vikenda, a onda i revanš protiv Filadelfije, odlučiće i ko će postati MVP jer će od tada do kraja regularne sezone ‘load management’ postati važniji od bilo čega drugog.

Photo: Privatni album, twitter