U nedelju 1. novembra ove bakuzne godine nakon duge i teške bolesti u svojoj 85. godini umro je Bili Tabs. Legendarni američki trener koji je od od koledž košarkaške ekipe Oklahoma Sunersa napravio uspješan i nezaboravan program osamdesetih godina prošlog vijeka. Tabs je trenirao svoj alma mater Lamar i prije i poslije Oklahome, trenirao je i teksaške univerzitete Sautvestern i TCU, ostvario ukupno 641 NCAA pobjede u karijeri, ali onih 333 sa Oklahomom, kad je Sunerse čak 8 puta uzastopno vodio u “martovsko ludilo” je ono što će se pamtiti. 

Razloge zašto se NBA danas ovako promjenila i postala “run & gun” liga treba tražiti u novovjekovnoj marketinškoj pomami za efektnom igrom brzog tempa da bi se proizvelo što više hajlajta. Ovakav stil je začet klicom koja se pretvorila u ovu današnju besramnu košarkašku raspištoljenost oplođenom iskrom uspjeha Bilija Tabsa sa Oklahomom, koja je bljesnula početkom osamdesetih godina. Odmah nakon vrhunca Oklahome, sličan stil od Tabsa je preslikao i Pol Vesthed, trener Lojola Merimaunta, ali ga je i privremeno sahranio neuspjehom u NBA ligi u Denveru početkom užasnih devedesetih.

Unikatan košarkaški način igre nazvan “Billy style” kojeg je gajio Tabs sa svojim košarkašima, a Oklahomu je trenirao od 1980-1994, sastojao se od brzopoteznog napada koji nikad nije trajao duže od 10-15 sekundi, i nevjerovatno dinamične odbrane sa čestim rotiranjem postava i upornim presingom po cijelom terenu uz učešće svih pet igrača bez obzira na trenutni rezultat. Takav stil je Sunersima donosio mnogo ukradenih lopti i lakih poena, pa su u tri uzastopne sezone krajem osamdesetih košarkaši ovog univerzitetskog tima prebacivali 100 postignutih poena u prosjeku.

Taj prosjek po utakmici je prosto nevjerovatan obzirom na trajanje napada od po 45 sekundi tih godina, i zbog uobičajenih trenerskih taktičkih nadmudrivanja s čestim držanjem lopte do pred sami istek napada. NCAA ‘šot klok’ je snižen na maksimalnih 35 sekundi tek 1993, ali od tada pa do danas, kad je napad reduciran na 30 sekundi (od 2015.) niko nikad nije igrao tako efikasno u napadu kao Tabsove ekipe tih godina. U današnjoj NCAA neki tim, kao što je bila prošlosezonska Gonzaga sa, za lane rekordnih 89 poena u prosjeku, smatrala se nevjerovatno dobrom NCAA napadačkom ekipom. Predpandemijska ekipa Filipa Petruševa dominirala je ipak u neuporedivo slabijoj konferenciji od tada najjače NCAA konferencije – Big 8 – u kojoj su Sunersi tih osamdesetih godina imali puno ozbiljnije protivnike – uključujući tadašnji Kanzas Denija Meninga, i Kanzas Stejt Miča Ričmonda. 

Tabsove ekipe još uvijek drže čak 9 NCAA timskih rekorda, nakon svih ovih godina, i skraćivanja vremena za napad. Među njima najimpresivniji je onaj u totalnom broju poena u sezoni nekog koledža (4.012 poena Sunersa u sezoni 1987-88) prve NCAA divizije, kao i 97 postignutih poena Oklahome za jedno poluvrijeme (1989. protiv ekipe USI-a), ali i najviše ukradenih lopti u nekoj NCAA utakmici (34 u utakmici protiv Univerziteta Sentenari 1987.). Bili Tabs je zbog ovih dostignuća proglašen trenerom Big 8 konferencije čak 4 puta, dva puta je postao i najbolji NCAA trener godine, a iz njegovih ekipa draftovano je čak 17 NBA igrača. 

Tabs se pamti po izjavi koju je ponavljao tih godina da se nada da njegov stil nije “trči i pucaj”(run & shoot) nego “trči i trpaj” (run & score). Mada su mu bekovi bili glavne poluge, Tabsov prvi značajan igrački NBA produkt je bio igrač prednje linije – olimpijac iz ’84 Vejmen Tisdejl. On je u Tabsovom sistemu u Oklahomi postao prvi koledž igrač koji je kao brucoš ušao u idealnu petorku NCAA. U svojoj karijeri na Oklahomi ovaj već pokojni nekadašnji najbolji bas gitarista među košarkašima, koji se pamti i po preko 60 postignutih poena u nekoj NCAA utakmici, bio je revolucionarni “centar” koji se u full court press igri nije vraćao pod svoj koš, nego ga je Tabs često ostavljao na protivničkoj polovini da čeka presjecanja lopti za koja su bili zaduženi niži igrači. Prije nego što je ’85 draftovan kao drugi iza Juinga, Tisdejl je pod Tabsovom palicom završio koledž karijeru sa preko 2.600 poena kao jedan od najboljih koledž igrača osamdesetih. Kasnije je i Rik Pitino slijedio Tabsovu taktiku i spominjao kako je samo posudio već viđeni recept iz Oklahome, i da nekonvencionalna igra koju je godinama forsirao nije njegov izum.

Sjećam se prenosa finalne utakmice završnog NCAA turnira ’88, prve američke koledž utakmice koju je prenosila ex-Yu televizija, i to uz komentar legendarnog Kreše Ćosića. Te olimpijske godine samo finale tog F4 između Kanzasa i Oklahome je bilo naročito zanimljivo, ne toliko što se NCAA konačno pojavila i na našoj televiziji, niti što smo prethodno znali za Tabsov trenerski stil, nego zbog znatiželje naših košarkaških fanatika da vide najboljeg koledž igrača te sezone Meninga. Protiv Meninga, koji je za razliku od nepoznanice Robinsona imao odlične statistike i dogurao do kraja March Madness-a, naši su trebali da igraju par mjeseci iza toga na OI u Seulu. Ispostavilo se da se sa Meningom, Ričmondom i Admiralom Robinsonom na putu ka našem tužnom olimpijskom srebru nismo sreli, ali trenerski stil Bilija Tabsa, koji je viđen u utakmici finala NCAA turnira te godine, ostao je zapamćen i snažno prisutan godinama iza toga.

Već u polufinalu OI uspješno ga je primjenio Gomeljski protiv Džona Tompsona, pa su do izražaja u toj utakmici došli bekovi Sovjeta a ne Sabonis, zapečativši sudbinu koledž timova na Olimpijskim igrama. Sjećam se da je pokojni Bruno Soće te jeseni glasno primjećivao da je Tabsov stil sve češće viđen i u našoj domaćoj ligi kada su i neki naši treneri počeli puno češće koristiti presing i brže napade, i nije se čekalo da prođe 25 sekundi do šuta. U prvoj sezoni nakon odlaska Dražena u Real, koju pamtim po konačnom preuzimanju titule najboljeg strijelca lige od strane Milana Mlađana, najhrabrija košarkaška pojava svih vremena među južnim Slovenima Moka Slavnić je preuzeo Zvezdu i počeo forsirati helter-skelter taktiku po uzoru na Bilija Tabsa. Sa niskim timom punim bekova oslobođenih balasta teškaša poput Mićka Milićevića, gdje je frcalo na sve strane, Moka je Tabsa jednom i spomenuo pred kamerama. A Zvezda je ovakvim stilom igrala odlično čitave sezone i dobro namučila tadašnji nikad jači ‘all star’ tim Partizana u trećoj utakmici polufinala plej-ofa.

Sunersi iz ’88 predvođeni bekom Mukijem Blejlokom, krilom Harvijem Grentom (bratom slavnijeg Horasa i ocem trenutnog Jokićevog krilnog saigrača Džeramija, ali i beka Džerijana) i centrom Stejsijem Kingom su u finalu NCAA turnira u penal završnici poraženi od Meningovog Kanzasa. Ali ostalo je sjećanje na ovaj u finalu poraženi tim u istoj, ako ne i većoj mjeri, od Meningovog – koji je tada tijesno trijumfovao.  

I to isključivo zbog revolucionarnog trenerskog stila Bilija Tabsa. 

Photo: NCAA