Vladimir Vujin: Miloševo srce u ritmu košarke
- November 4, 2020
- 0 comments
- Vladimir Vujin
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Kad je došlo vreme da odluči čime će se baviti i kojim putem će krenuti u život, mladi Novosađanin Miloš Isakov-Kovačević odabrao je ono za šta se,verujemo, ne bi opredelilo baš mnogo njegovih vršnjaka. Sa diplomom Medicinskog fakulteta (uz više nego pristojan prosek ocena – 9,35), obezbeđenim radnim mestom i izglednom lekarskom karijerom u uglednoj privatnoj klinici, on je odlučio da bude – pomoćni trener u KK Vojvodina! Klubu koji je završio prvenstvo kao ubedljivo poslednji u Prvoj ligi Srbije, sa samo pet pobeda i dvadeset jednim porazom!
– Kao sedmogodišnjak interesovao sam se za više sportova, ali je na kraju pobedila košarka – rekao mi je Miloš. – Na Detelinari smo najčešće igrali basket, i to u svim mogućim varijantama. Mene je posebno privlačila ona “jedan na jedan”, zbog toga što se uvek radilo o nadmudrivanju sa drugim rivalom, čiji je naredni potez bilo nemoguće unapred predvideti, što je svemu davalo posebnu draž. Kasnije sam se upisao u KK Vojvodina, gde sam počeo redovno da treniram.
Isakov-Kovačević je bio i član još nekoliko novosadskih klubova, a aktivno se uključio i u studentsku košarku, gde je (iako najmlađi) bio kapiten ekipe Medicinskog fakulteta. Uspešno je predvodio drugare jer su pobedili na četiri Medicinijade, a više puta bili su drugi u Univerzitetskoj ligi Novog Sada. Zbog povrede je u 25. godini prestao da igra.
Rođen za trenera
– Za sve to vreme nekako sam se osećao da sam više od igrača i da sam, zbog dobrih rezultata i ukupnih odnosa, dobio poverenje da vodim tim. Nastojao sam da redovno dajem ispite, ali je u meni sve više sazrevala odluka da medicina neće biti moj životni poziv, što baš nije oduševilo roditelje, ali su bili svesni da me ništa ne može pokolebati . kaće Isakov-Kovačević.
Okolnosti su htele da Miloša na poslednjoj godini studija kum pozove da bude trener Mladosti, nižerazrednog kluba koji se nalazio u rasulu, bez ekipe, pa je drugove-studente ”preselio” u Veternik. U međuvremenu se upisao na (trogodišnju) Visoku sportsku i zdravstvenu školu u Beogradu, jer je želeo da stekne stručne kvalifikacije i dobije trenersku licencu. Bio je (veoma) uspešni student stručnjaka neupitnog ugleda dr Milivoja Karalejića, koji je vodio najjaču školu za košarkaške trenere u zemlji.
– Za dve godine Mladost je preskočila dva ranga takmičenja, ja sam sticao sve više samopouzdanja i postajao sigurniji da mogu da budem trener. Posle pobede nad Bagljašom iz Zrenjanina 2016. definitivno sam odlučio na koju ću stranu. Porodica se nije predavala – činila je sve da utiče da se predomislim, ali se na kraju, teška srca, morala pomiriti sa stvarnošću, što mi je mnogo značilo.Tako sam mogao da se u punoj meri posvetim onome što volim i što me u potpunosti ispunjava.
– Ako se može reći da sam solidno teorijsko znanje stekao upijajući predavanja profesora dr Karalejića, za sve ono što praktično znam i umem zaslužan je Slobodan Klipa. Imao sam čast i zadovoljstvo da, na predlog Košarkaškog saveza Srbije koji je pratio moj dotadašnji rad, budem imenovan za njegovog pomoćnika u omladinskoj reprezentaciji (U 17 i U 18), što je za mene bio veliki dobitak, jer sam upoznao divnog čoveka i stručnjaka spremnog da, sa svima koji to žele, nesebično podeli ono što zna. A zna neobično mnogo! Prateći kako je radio sa juniorima za Svetsko prvenstvo u Argentini 2018. i Evropsko u Grčkoj godinu dana kasnije, shvatio sam koliko ne znam o košarci!
Zanimljivo je čuti kako mladi stručnjak (31) vidi omiljeni sport i mesto trenera u njemu;
– Po meni, košarka je igra u kojoj ponašanje i celokupan izgled ekipe odslikava karakter i znanje trenera. Smatram da je najbitniji preduslov za uspeh obostrano poverenje, poštovanje ličnosti, emocija i mišljenja. Mnogo je trenera koji samo nešto traže od onih koje vode, a malo im daju. Za mene su igrači uvek bili sve. Verujem da sam i zbog toga do sada u velikoj većini slučajeva uspevao da steknem autoritet, bez obzira na svoje godine. Trudio sam se da do njega dođem znanjem, a ne zvanjem. Uverio sam se da kad se igraču priđe na pravi način, kada on bude svestan da može nešto da nauči i bude bolji, onda je to dobit za sve.
Iskreno govoreći, biti pomoćni trener u klubu koji se takmiči u Prvoj ligi Srbije za većinu imalaca dvaju akademskih diploma i nije baš neko posebno dostignuće. Međutim, za Miloša Isakova-Kovačevića to nije tako. On je prezadovoljan što je dobio mogućnost da radi ono u čemu uživa, što se, kako kaže, našao u oazi mira, spokoja i nezamenjivog unutrašnjeg sklada.
Kada je košarka u pitanju, za njega vreme kao da ne postoji. Malo je trenutaka kada njegove misli i dela nisu vezani za voljeni sport. Kao prvi asistent trenera Miroslava Nikolića, ima obavezu da analizira i priprema sledeću utakmicu, što obuhvata skeniranje kompletne suparničke ekipe, ali i svakog igrača pojedinačno. Njegovo je i da sugeriše kakvu strategiju i taktiku odabrati, a uz to svakodnevno vodi jutarnji trening. Za njega posla ima i kad nije u sali, na putu ili utakmicama. Na internetu postoje platforme sa snimljenim predavanjima najpoznatijih evropskih i svetskih trenera, što je za Miloša prilika da, ostajuči budan do sitnih sati, otkrije i “ukrade” ponešto što bi se moglo prihvatiti i primeniti.
– Zahvalan sam treneru Nikoliću što sam, na njegov predlog, ostao u stručnom štabu, i što mi je pružio šansu da u granicama svojih mogućnosti doprinesem onome čemu svi u klubu težimo. Za sada sve ide u najboljem pravcu i ne vidim razlog da ne nastavimo tako.
Što je “Voša” počela novu prvenstvenu sezonu serijom uzastopnih pobeda, nezabeleženom u 70-godišnjoj istoriji kluba, svakako deo zasluga ima i njen pomoćni trener. Ovaj, nadamo se, zanimljiv i po mnogo čemu nesvakidašnji razgovor, završićemo isto takvom porukom Miloša Isakova-Kovačevića;
– Nikada ne bih mogao da oprostim sebi da nisam bar pokušao da se bavim onim čemu me srce vuče i što čini suštinu moga bića, a to je košarka. Verovao sam u svoje znanje i zadovoljan sam što sam za tri godine, koliko mi je majka dala da “stanem na noge”, uspeo da se dokažem u ovom poslu i što nisam, kao poraženi, morao pokunjeno da se vratim – medicini!
Student generacije
Nekoliko dana pre nego što je upriličen ovaj razgovor, Miloš je dobio pismo iz Beograda kojim ga obaveštavaju da je proglašen za “Studenta generacije” na smeru za košarku Visoke sportske i zdravstvene škole, što je svakako lepo priznanje za ambicioznog Novosađanina.
Iako je čitavo vreme studija radio i putovao u glavni grad na predavanja i ispite, Isakov-Kovačević je uspeo da završi školovanje sa visokom prosečnom ocenom – 9,30, a na diplomskom ispitu dobio je čistu desetku! Tako je na uverljiv način postao vlasnik crvene licence, koja mu omogućava da bude trener svih klubova i liga, uključujući i one inostrane.
– Počastvovan sam što sam diplomski rad “Dva na dva i metodiku treninga” odbranio sa najvišom ocenom, i što sam bio poslednji student mog mentora i omiljenog profesora dr Milivoja Karalejića, koji je otišao u penziju – nije krio zadovoljstvo laureat.
Retka posvećenost
Krsto Bjelica je već godinama košarkaš Vojvodine, momak koji je ne samo zbog toga zaslužio kapitensku traku, pa je svakako zanimljivo njegovo mišljenje o junaku ove priče:
– Od prvog kontakta, a vreme je to samo potvrđivalo, stekao sam najbolji utisak o Milošu kao čoveku i treneru. Ono čime je na prvu loptu osvojio ne samo mene, nego i sve u ekipi, je retko viđena posvećenost košarci i poslu za koji se opredelio. Posebno imponuje njegova studioznost u radu, pa nije preterano reći da mu je ovaj sport “u krvi”. Uz ostalo, njegov zadatak je i da nas informiše o predstojećim rivalima, što on čini detaljno do te mere da dobijamo toliko podataka kao da ćemo polagati neki ispit! Mislim da stručni tandem Nikolić-Isakov-Kovačević predstavlja srećan spoj iskustva i mladosti, što na najbolji način potvrđuju i naši sjajni dosadašnji rezultati.
Photo: Privatni album, MN press