Početna ISTORIJADarko Dželetović: Šta bi bilo kad bi bilo: Praja i Boston

Darko Dželetović: Šta bi bilo kad bi bilo: Praja i Boston

od Darko Dželetović
69 pregleda

Kad sam pročitao o smrti velikog Dražena Dalipagića sjetih se jednog od mojih mnogobrojnih dosađivanja pokojnom Tomiju Hajnsonu po medijskim sobama, i jednog i drugog Gardena, bostonskog a i njujorškog. Hajnsona, nekadašnjeg legendarnog igrača, trenera, pa dugogodišnjeg TV komentatora Seltiksa, koji je jedan od tek pet ljudi koji su i kao igrač i kao trener u Košarkaškom predvorju slavnih u Springfildu, više puta sam pitao o njegovoj posjeti Jugoslaviji. O našoj zemlji Tomi mi je pričao kao o “magičnom mjestu”, da li zato što je stvarno to mislio ili kurtoazno, nikad neću znati, ali jednom prilikom sam ga upitao i da li se sjećao Dalipagića sa trening kampa Boston Seltiksa 1976.godine. “Do I remember the tough Yugoslavian guy? Of course I do!”, rekao mi je potvrdno o njegovom sjećanju na Praju.

Legendarni Tomi Hajnson je od 1969. sve do 1978. bio glavni trener Seltiksa i učinilo mi se da mu je bilo iskreno žao da Dalipagić nije prihvatio od Seltiksa ponuđeni ugovor iz političkih razloga..

Provjeravajući naknadno učinak mog omiljenog NBA tima na internetskim sajtovima u toj davnoj sezoni u kojoj je Praja trebalo da nosi zeleni dres sa brojem 30 shvatio sam i zašto je Tomi spominjao da mu je žao da su se politika hladnog rata a i nesaradnja amaterske i profesionalne košarke ispriječila Dalipagićevoj NBA karijeri. Ta sezona 76/77 bila je loša sezona Seltiksa u kojoj su oni podbacili nakon osvajanja titule protiv Finiksa u prethodnoj sezoni u junu ‘76 pred same Olimpijske igre u Montrealu koje su se održale krajem jula. Praja je bio u ljetnom kampu nakon Olimpijskih igrara kad mu je već bio rođen sin Davorin i, iako je uz Norma Kuka (oca kasnijeg takođe NBA igrača Brajana), izborio mjesto u trening kampu Seltiksa, zov iz Jugoslavije je bio jači od dolarske ponude iz Bostona. A Seltiksi su u odbrani titule trebali Prajinu pomoć Tokom jeseni nakon Prajinog povratka u Partizan najbolji igrač Bostona Dejv Kauens nakon slabih partija na početku sezone odlučio je da napusti tim i počne da radi kao vozač taksija (!) a legendarni Džon Havliček bio je već na zalasku karijere, pa su nakon povratka Kauensa na parket Seltiksi proljeća ‘77 glatko poraženi od Siksersa u doigravanju.

Nesuđeni angažman Dalipagića u Bostonu, a može se samo pretpostavljati i nagađati kakvu bi NBA karijeru Praja napravio kao nasljednik Havličeka da je ostao u NBA, imao je višegodišnji negativan uticaj na Seltikse. I to sve do dana kada je Bird, nakon što ga je Boston draftovao ‘78 pa sačekao godinu dana, sletio u stari Boston Garden 1979.godine.

Slično Prajinom nedolasku još veća nesreća se Seltiksima desila i deset godina kasnije kada je tadašnja najveća koledž zvijezda Amerike Len Bajas izabran kao prvi pik od Seltiksa ‘86 netom nakon osvajanja titule od strane možda i najbolje NBA startne petorke svih vremena – umro. Šampionski post Seltiksa nakon ‘86 i smrti Bajasa zbog predoziranja kokainom potrajao je više od 20 godina, sve do prijateljskog “ustupanja” Kevina Garneta i Deniju Ejndžu trejdom od strane Kevina Mekhejla koji je tada bio glavni operativac u njegovoj Minesoti.

Nakon što mi je legendarni Tomi Hajnson naveo glavnu karakteristiku Dalipagića, a ta riječ ‘tough’ koju je Tomi izustio o Praji znači čvrstina, žilavost – mogao sam samo da zamislim i pretpostavim kakvu bi NBA karijeru imao Praja. S njegovim fizičkim predispozicijama Dalipagić je bio kao stvoren za tadašnju čvrstu NBA ligu kojoj su se tog ljeta upravo pridružila četiri mnogo mekša prangijaški nastrojena ABA kluba. Praja sigurno ne bi bio lošiji od nekih najboljih svingmen-igrača na svojoj poziciji tog vremena, a možda bi postao i starter jer je Havliček već tada obično ulazio s klupe. A kako je Dalipagiću bilo 25 godina, i kako su njegove najbolje godine tek dolazile, ne mogu da ne izmaštam scenarij u kojem bi Praja možda bio i višegodišnji NBA All-star igrač, a sa rukom kakvu je imao sigurno i jedan od najboljih NBA strijelaca tih godina. O njegovoj dugovječnosti bez većih povreda da i ne govorim.

KK Partizan je s Prajom i Kićom već osvojio prvu titulu prvaka Jugoslavije te 1976. Pred odlazak na kamp u Boston Praja je na OI u Montrealu osvojio srebro, a ko zna šta bi bilo sa Partizanom dugoročno da je Dalipagić kojim slučajem tada ostao u Bostonu?  Pa zbog FIBA pravila ne bi mogao igrati za reprezentaciju SFRJ. Njegov nedostatak se sigurno ne bi pozitivno odrazio na reprezentaciju obzirom na uspjehe naših krajem 70-ih. Da li bi bez Dalipagića bilo našeg zlata na EP u Liježu ‘77., pa zlata na SP u Manili ‘78 (na oba ta prvenstva Praja je bio MVP turnira). A šta bi bilo i na OI u Moskvi ‘80 gdje smo osvojili jedino olimpijsko zlato da ga nije bilo u timu? Jer upravo je Dalipagić u odlučujućim utakmicama protiv Sovjetskog Saveza a i u tijesnoj pobjedi protiv Brazila bio naš najbolji i najefikasniji igrač.

Stoga je puno bolje da Praja nije ostao u Bostonu, s naše pozicije, ako ćemo na tu neostvarenu mogućnost patriotski gledati. A jasno je da Dalipagić nije mogao da ne bude patriota.

Možda pretjerujem sa pretpostavkama, ali velikana Praje možda ne bi ni bilo da nije bilo tadašnje države u obliku u kojem je postojala. Praja je bio južno-slavenski produkt iz jednog od takozvanih “mješanih” brakova, od oca Šaćira i majke Marije, čijeg braka bez nastanka one post-ratne Jugoslavije i ‘Bratstva i Jedinstva’ vjerovatno ne bi ni bilo. Baš kao možda ni braka iz kojeg se izrodio i drugi košarkaški velikan s imenom Dražen, pa u novije vrijeme po majci Bunjevac Jokić koji je zbunio i NBA, a možda ni braka iz kojeg je rođen najveći sportista u južnih Slovena ikada – Novak Đoković.

Vijest o Prajinoj smrti u subotu me je lično podsjetila na jednu od prvih utakmica na koju me je u dupke punoj Skenderiji 1979.pred samu Novu godinu odveo pokojni otac, a koje se sjećam po Deda Mrazu iza koša gdje smo sjedili tik do parketa. Ali i po tome da su se Delibašić i Dalipagić prosto nadmetali ko će od njih dvojice postići više poena. Oba naša velikana su u toj utakmici dala preko 40 poena, a Bosna je uz zaglušujuću pretprazničku larmu tijesno pobijedila Partizan. 

A još se puno bolje sjećam zadnje utakmice u kojoj sam kao tinejdžer Praju gledao u Skenderiji, i to u zvezdinom dresu 1991. u njegovoj posljednjoj igračkoj sezoni. Sa Mokom Slavnićem i Marinom Sedlačekom na klupi Zvezda se Bosni veliki dio utakmice suprotstavila sa tada 40-godišnjim Prajom na poziciji četvorke u taktički-revolucionarnoj small-ball igri sa samo jednim igračem iznad dva metra. Takvu koncepciju do tada nisam viđao, a i u njoj je Dalipagić i tako star i dosta sporiji dominirao, i bio najefikasniji u timu Zvezde.

U vječnost je otišao jedan od naših najvećih sportista ikada. Nije čudo ni da mu je slika u Springfildu na samom vrhu pod svodom.

(Ova sam ja u Springfildu prije desetak godina, nadam se da još isto izgleda)

Slava Praji, i hvala na svemu!

Vijest o Prajinoj smrti mi je u subotu razriješila dileme da li kao po običaju da odem u Garden gdje je došao Sakramento ili u Bruklin gdje su na poluvremenu utakmice Netsa i Majamija na vrh dvorane podigli dres Vinsa Kartera. Uz sedam glava koje sam tresnuo ženi na sto prodajom jedne sezonske dobro mi je došla košarkaška terapija koja se sastojala od mog razgovora sa Bojanom Bogdanovićem u svlačionici Netsa o njegovom a i mom Mostarcu. Bojan je YouTube klip sa 70 poena Praje taj dan pomno studirao, a terapija se svakako isastojala i u dizanju dresa sa brojem 15 Vinsa Kartera pod strop Barklejs arene koji će visiti pored dresa Prajinog imenjaka.

Pored svega dah optimizma za zdravlje košarke koja potiče sa naših prostora na dan kad je u vječnost otišao takav velikan udahnuo mi je i mladi Nikola Jović, koji je u pobjedi Majamija u Bruklinu bio jedan od najboljih na parketu. Kako mi sam uz osmjeh reče nakon utakmice, Jović se u svojoj trećoj sezoni odjeća mnogo lagodnije nego u prve dvije, a pohvalio ga je i trener Spolstra nakon utakmice na konferenciji za medije.

Jović i mladi momci koji dolaze i koji će nastaviti u budućnosti imaće veliku odgovornost da nastave raditi na održavanju svjetski-poznatog legitimiteta košarke sa naših prostora u najboljoj ligi svijeta. 

Najbolji igrač svijeta Jokić u Medison Skver Garden sa Nagetsima dolazi već prekosutra i opet će imati priliku da u Meki košarke održi još jednu košarkašku lekciju. Koš magazin će vam iz prve ruke sa lica mjesta prenijeti u kojoj mjeri će Jokić to i uspjeti. A uspjeće sigurno.

Photo: X

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar