Početna FOTO PRIČADarko Dželetović: Teksaško hodoljublje

Darko Dželetović: Teksaško hodoljublje

od Darko Dželetović
275 pregleda

U San Antoniju se večeras igra peta utakmica finalne serije, a u centru grada opet dominiraju navijači Nikerbokersa koji su u San Antonio stigli u velikom broju, puno većem nego proteklog vikenda kad su se igrale prve dvije utakmice serije, a kad ih je takođe bilo dosta.

Raja sa Lower East Side-a ispod murala posvećenog Spursima

Njujorkeri uglavnom u plavim dresovima nakon čudesnog povratka njihovih Niksa sa minusa od 29 poena u četvrtoj utakmici serije nadaju se da će večeras prisustvovati istorijskom osvajanju NBA titule njihovog tima nakon pedeset tri godine šampionskog posta. Bilo bi nepravedno prerano otpisati Spurse pred peti meč, jer su i oni, a ne Niksi, vrlo lako mogli voditi sa 3-1, a proslava titule Niksa u Njujorku nakon 6.utakmice u utorak bi svakako bila nazaboravnija.

Ispod svih tih zastava
Centar San Antonija u znaku košarke

San Antonio nije neki prezanimljiv grad, naizgled je uspavan i miran, bez puno gužvi u saobraćaju, a i raširen je njegovim suburbima u nedogled, onako kako samo američki gradovi znaju da budu.

Pogled na down town sa rotirajućeg Tower of the Americas

Iako se po ponudi ne može podrediti sa većim teksaškim gradovima kao što su Dalas ili Hjuston, u rangu je sa nešto manjim susjednim Ostinom, udaljenim tek sat i 15 minuta vožnje, koji je glavni grad Teksasa. San Antonio, osim što ima nešto veću populaciju od Ostina, ima i prepoznatljiviji šarm i razvijeniju turističku industriju u poređenju sa teksaškom prijestolnicom koja nekad od mjesta gdje se nalazi veliki državni koledž (University of Texas) nije imala da ponudi mnogo toga drugog – barem kad sam Ostin lično posjetio već dosta davno – prije 25 godina. Ali u posljednjih nekoliko godina, premještanjem IT industrije iz Kalifornije, a s njom i mladih profesionalaca, Ostin je postao potpuno neprepoznatljiv, na bolje, u poređenju s provincijskom rupom kakvom je nekoć bio. I po cijenama nekretnina, a pogotovo po kvalitetu noćnog života, daleko je prerastao San Antonio. Još se čovjek, koji dođe iz bilo kojeg dijela svijeta, prilično šokira kad vidi nekog lokalca civila sa futrolom iz koje viri pištolj kako normalno šeta ulicom, ali to je Teksas. Njujorčane u San Antoniju niko ne proganja, valjda jer se boje da su i oni naoružani (a nisu), dok su mladi navijači Niksa na ulicama Menhetna kad se se igrale utakmice, proganjali bilo koga ko se drznuo da hoda u majicama ili dresovima Spursa.

Ležerni Nikerbokeri, bez oružja

Možda zbog toga što sam noć pred prvu utakmice serije sletio u Ostin i njime procunjao čitav naredni dan i u njemu i saznao za smrt velikog Edina Avdića, i to u dijelu izvan grada kraj ogromnog vještačkog Trevis jezera, grad San Antonio mi je, ne samo zbog NBA finala, nego i zbog njegovih istorijskih atrakcija kao što su Alamo i Riverwalk, lično puno draži. Nije mi ga bilo mrsko podrobno upoznati jer je bio tek jedan od dva preostala NBA grada u kojima još nikad nisam bio. A ni lokalni gastronomski TexMex specijaliteti sa roštilja nisu za odbaciti.

Moj haver, Francuz, koji je nekada živio u Bruklinu a kojeg je L’Équipe preselio u San Antonio prije tri godine, odmah nakon draftovanja Vembija od strane Spursa, otkrio mi je neke insajderske tajne ovog teksaškog grada. On je prilično jeftin, dakako, u poređenju s Njujorkom, mada čovjeku brzo dosadi relativna sporost američke provincije. U dijelu grada zvanom La Cantera u kojem Spursi imaju trening centar kojeg zovu the Rock u sjeveroznapadnom dijelu grada nije bilo mnogo togazanimljivog, jer tu zbog NBA pravila tokom finalne serije Spursi ne mogu da treniraju, nego kao i Niksi treniraju u dvorani u kojoj se igraju utakmice. Sa vrha Tower of Americas, izgrađenog 1968.za svjetski Expo kojeg su nazvali Hemisfair vidi se u daljini novija dvorana u kojoj Spursi igraju otkad je otvorena 2002.godine. Prije toga od 1994. igrali su u mamutskoj dvorani Alamo Dome koja je izgrađena da bi se stekli uslovi za dovođenje NFL franšize u ovaj grad, što se do sada nije desilo. Komšiluk oko trenutne dvorane Spursa, koja će im biti dom još nekoliko godina, dok se ne izgradi nova već isplanirana dvorana u samom centru grada, je socio-ekonomski prilično loš i nesiguran, sa dosta naoružane sirotinje.

Pogled na Alamo Dome (kapacitet 64,000) i na manju dvoranu Spursa daleko u pozadini – u gornjem lijevom uglu
Dvorana Spursa u daljini u kojoj se igra finalle


Zbog toga mi je bilo zanimljivo obići i hipsterskiji komšiluk bez ljudi koje nose pištoljske futrole pretenciozno nazvan the Pearl (‘Biser’), koji je izrastao sjeverno od centra oko modifikovanih industrijskih grada, i koji je postao dio grada namijenjen za mlađu Millenial populaciju. Obiluje zanimljivim galerijama, trendy barovima i restoranima, na puškomet su i muzej moderne umjetnosti, a i golf-igralište, drag prizor svima nama koji smo davno amerikanizovani i navučeni na igranje te igre.

18 rupa nadomak ‘Bisera’
Watch party

Čovjek bi, ponukan niskim teksaškim porezima, još pomislio da bi se mogao nekad preseliti u mjesto kao ‘Biser’, jer sve je tu na jednom mjestu na dohvat ruke, a i prilično ležerno ustrojeno. U centru ‘Bisera’ postavljena je i pozornica na kojoj se grupno gledaju utakmice SP u fudbalu i NBA finalna serija. Uz ‘Biser’ sličan je postao i kraj znan kao Southtown, još jedan od gentrifikovanih dijelova San Antoniju južno od centra u koji se prije 5-6 godina preselio Greg Popović, koji je vrlo malo prisutan u svlačionici Spursa zbog zdravstvenih razloga, jer se vrlo teško kreće. Velika većina legendi Spursa uz veliki dio sadašnjih igrača i trenera žive u skupom izolovanom kvartu sjeverno od grada zvanom Dominion, ali ne i 22-godišnji Viktor Vembanjama, koji sa svojom dugogodišnjom djevojkom, s kojom bi, šuška se, vezu mogao brzo i ozvaničiti.

Sam centar San Antonija je prilično pust na ulicama dok se ne siđe sa nivoa ulica u svojevrsan kanjončić ispod uličnog nivoa na Riverwalk, koji sa obje strane riječice koja protiče kroz centar grada ima kejeve koji su pješačke zone, a vodotok je inicijalno napravljen sa sistemom brana da bi se spriječile nekada česte poplave u centru grada. Danas je Riverwalk turistička žila kucavica centra San Antonija, sa restoranima i barovima, ali i dosta “zen” budžaka.

Riverwalk sa privremeno mutnom vodom, kako vele, zbog kiša
Mirniji dio Riverwalka
350 godina staro drvo
Ewing #33 fan, sa curicom

Lokalci su oko kompleksa zvanog the Alamo, jedinog UNESCO istorijskog objekta u Teksasu, koji se nalazi u neposrednoj blizini Riverwalk-a, napravili atrakciju na osnovu sopstvene žrtve, to jest na izgubljenoj bici, baš kao Srbi na porazu na Kosovu, Hrvati u Vukovaru ili Bošnjaci u Srebrenici, na davno oproban način da se galvanizuje nacionalni ponos i opravdaju prošli, sadašnji ali i budući apetiti.

“Remember the Alamo”

I ja koji se lično nakon odurnih 90-ih grozim na ikakve glorifikacije i stalna podsjećanja na poraze sam, kad malo bolje promislim, nekad glorifikovao masakr naših ljudi u bici na Sutjesci ‘43. Jer “ljudi vole katastrofe,…to ih zbližuje,…spominjanje budi korijenje”, kako Štulić reče. Pa nije ni čudo da je bitka za Alamo 1836.godine, u kojoj su Teksašani pregaženi od meksičke vojske generala Santa Ane, i dan danas najposjećenija turistička atrakcija ove savezne države.

Opsada utvrde i otpor do posljednjeg Anglo-Saksonca
Narodni heroji, koji su branili Republiku Teksas, poginuvši za nju ne znajući ni da je proglašena

U današnjoj situaciji kad je San Antonio uglavnom naseljen ljudima koji pričaju španski jezik, i sa meskičkom granicom koja je blizu a kojom patrolira granična služba uglavnom popunjena od latinoameričkih službenika, crno-bijela prošlost blijedi. Teksas ostaje naoružan kao nekad, a postavlja se pitanje ko bi i koliko trebalo da slavi poraze ili pobjede, i čije, koje su se desile već tako davno?

Republike, pokrajine,… rođene u krvi

Nego, da koji detalj napišem i o košarci u ovom turističkom napisu. Nabasah u dvorani na Šona Eliota, legendu Spursa, i upitah ga o Paspalju i njihovom odnosu birvaktile, i Eliot mi potvrdi ono što sam znao. A to je da ga je davne 1989-90 prvi naš igrač koji je potpisao NBA ugovor redovno nadigravao na treninzima, ali da Paspalju Leri Braun jednostavno nije vjerovao, i da je on (Eliot) kao treći pik na draftu ‘89 prosto morao imati punu minutažu. Meni nikad neće biti jasno zašto Paspalj nije progutao knedlu za knedlom i ostao u San Antoniju barem još godinu ili dvije, i dočekao da postane teksaški revolveraš. Jer u ovom gradu u kojem je njihova NBA ekipa kao jedini pro-sport, i to u jednom od najmanjih marketa lige i sa “najsiromašnijim” gazdom Piterom Holtom, osvojila pet NBA titula, obsesija lokalaca Spusima je opravdana. Na svakom koraku su zastave, murali ili posteri lokalnog tima, a ako Vembi ostane zdrav i prav, Spursi bi mogli da nastave uživati uspjeh još 15-ak godina.

Anunoby za istoriju

Zato bi bio red da ove sezone prepuste mirno titulu Njujorku, a biće sigurno i prilike za njihovu 6.titulu vrlo brzo, jer uz novo “lice” lige – kakvo je Viktor Vembanjama – Spursi će konstantno biti u trci još dugi niz godina.

Photo: Privatni arhiv, New York Post printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar