Kažu najlepša ulica u Beogradu (kao što vele da je i košarka najlepša igra). Pre bih rekao da je to nekada bila (mislim ulica, za košarku i dalje isto važi), a danas na sebe liči zato što ima isto mesto na (turističkoj, i svakoj drugoj) mapi, i još ponešto. Recimo Francuski kulturni centar, na uglu sa Zmaj Jovinom; nekad je na ukrštanju sa Čika Ljubinom bio i američki, pa mu je, nekako u vreme kada su odnosi naše i amerikanske države bili drugačiji nego danas, stradao izlog. Tu je sada Institut Servantes, kojeg je svojevremeno lično otvorio tada princ, a danas kralj Španije Filip, odnosno Felipe, i negde pred kraj (da ne bode oči) nemački Gete Institut. Ponegde su rušene neke zgrade da bi se izgradile nove (što je u životu grada uobičajena pojava, da se nešto popravlja, pa se npr. sada “kockaju” na Trgu ), recimo ona gde je bila galerija “Sebastian”, a sada je to palata Progres, a ima tome i dosta godina da je blizu kafane “Kolarac” podignuta lepa, moderna zgrada robne kuće (pokojne) konfekcije BEKO (skraćenica Beogradska konfekcija, inače dugo godina ta firma bila je naslovni sponzor Omladinskog košarkaškog kluba Beograd, sada je to prodavnica turske konfekcije i tikotaže LC Waikiki, ali kad može Turkiš erlajns Evroliga …)…
I nešto ne mogu da se setim da li je još nešto rušeno (moguće je da sam zaboravio), osim što je ruŽeno, pa je na samom kraju, gde je nekada bila okretnica trolejbusa, pa onda ona rupa, sazidan monstrum novi tržni centar (i za to se odma’ nađu pare. Kao da bez toga nije moglo, a to je bilo idealno mesto (pored Biblioteke grada i prekoputa Likovne akademije) da se, recimo, podigne koncertna dvorana, zgrada Filharmonije, nova Opera, tako nešto, a za to para nema decenijama (kad su mogli Francuzi da dignu novu operu na trgu Bastilja u Parizu, što se na njih po tome ne ugledasmo?). Verovatno je „taj neko“ hteo i i na Kalemegdanu da pravi slično zdanje, pa mu nešto bilo „nezgodno“ da organizuje ulazak kamiona i mešalica na šetalište (gde se, između ostalog, prodaju heklani stolnjaci i miljei – isto heklano, za na televizor) pored kojeg se nalaze biste znamenitih ličnosti naše kulture, mada takvi za kulturu mare kao kuče kad mu se pripiški, ili prikaki, pa gleda gde će!
I baš dugo nisam prolazio Knezom, sve do prošle nedelje. Ne liči mi na “onu” ulicu, koju sam poznavao. Nešto se tu izgubilo, barem kod mene, ali to je moj lični odnos prema protoku vremena. Pokušavajući da otkrijem šta tu nedostaje potrudih se da se setim šta je sve bilo u toj ulici, od prodavnica pre svega, jer to je trgovačka ulica, sa kafanama kao nezaobilaznim delom beogradskog duha. I već na njenom početku vidim da zjapi prostor bivšeg ekspres restorana “Zagreb”, kome je i bio vraćen stari naziv “Ruski car” (gde su čak i snimane neke scene “Montevidea”) a kada su naslednici starih vlasnika konačno, kroz proces restitucije, dobili taj lokal, prvo su restoran izdali u najam nekom stranom lancu picerija, ili slično, a sada, unutra nema ničega. Pa je, malo dalje, sa druge strane ulice, posle, još opstajuće knjižare “Geca Kon”, nazvane po čuvenom knjižaru i izdavaču, streljanom na početku II svetskog rata, bila “Elektrotehna” – sada je tu opet neki strani, tj. multinacionalni konfekcijski džin pustio svoje pipke. Nedaleko je, sa iste strane “Kluz” imao svoju radnju, pa “Savremena administracija”, na neparnoj strani …
Nešto od starog, prepoznatljivog kako–tako postoji, a robna kuća Mitić i dalje je lepa i zapuštena, jer se valjda ni oko tog objekta, nešto oko vlasništva, na sudu nije raspetljalo. Utisak mi je da ono što je naša, beogradska, lokalna tradicija, dotrajava, a ovo novo, “moderno” (ili bolje reći pomodno) sija i šljašti kao Las Vegas, i nagriza dušu ulice zvane po Knezu, stradalom u atentatu u Košutnjaku. Na tu staru podseća, samo ono ćoše Radivoja Koraća, ispod sata INSE, na početku same štrafte. Na kraju je odavno upokojena “Grčka kraljica” (zvala se i “Plavi Jadran”), gde je uvek bilo lepo svratiti, a sada nemam pojma šta je u toj zgradi, inače najstarijoj, originalnoj, sačuvanoj u Knez Mihajlovoj.
E, a kada prođete biblioteku, i preko puta spomenik Milanu Rakiću, i uđete u Kalemegdanski park, produžite ka Sahat kuli, ali ne idete kroz Sahat kapiju, nego skrenete, pored Prirodnjačkog muzeja, i – eto vas na košarakaškim terenima. To nam je i ostalo, tereni na kojima naši vrhunski profesionalci zaigraju malo sa klincima tokom leta promovišući svoje kampove (što je veoma dobro, jer naša deca tako počinju da se interesuju za basket) ili se, kod komšija, na onim zidinama gledaju ponekad prenosi Zvezdinih utakmica, što u ovo okrutno, ubrzano doba predstavalja nešto “apsolutno romantično”.
I klupska košarka postala nam je takva jer, valjda, jedino na taj način i može da se bije sa ostalima, da smo čak i trenere počeli da uvozimo. Malo naših igrača koji, uzgred, igraju srčanije od tih strendžera (setite se kako se Rade Zagorac onomad raspucao u meču sa Tofašom, bio igrač kola Evrokupa, ili kako napreduje sve bolji Jaramaz; o već dokazanim Dobriću i Davidovcu da ne pričam), i mnoštvo, uglavnom solidnih , čak dobrih stranaca, korporacijskih profesionalaca, koji su po sezonu, dve, ovde ili onde, i tako istutnje košarkašku karijeru uzimajući pare gde već stignu i koliko mogu. Ali su ovde predstavljeni kao bogomdani, pa su poput robnih kuća svetskih lanaca “krpica” zauzeli najbolja mesta u trgovačkom središtu grada, istisnuvši lokalne tj. domaće proizvođače, i to tamo gde su bile radnje naših odličnih firmi. Mada mi nije jasno zašto su kaputi i odela Kluza i Beka, lošiji od turske, ili već koje kineske, vijetnamske trikotaže, koja posle trećeg pranja nije ni nalik kupljenoj. U stvari, jasno mi je, sve mi jasno, kao i vama, nego onako … Što reče jedan lik iz “Ivkove slave” – Srbija nezaustavjivo SRLJA u progres! Zato i takav naslov!
p.s. Ako neko pomisli da aludiram na nezvaničnu okupaciju… pa ovo je slobodna zemlja, možete da mislite šta vam je volja! Samo da se pripazi šta se priča, i piše, ostalo je u redu!
Photo: Printscreen