Sretoh sinoć u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, među mnogima, i kolegu Žiku, ponosnog rukometnog novinara, inače glasnogovornika našeg nacionalnog saveza. Pitah ga i kako to da je “zalutao” medju basketaše, ali ono što smo videli na platnu a potom i na sceni “ Ljuba Tadić” nije bilo samo za košarkaški krug ljudi.
Prvo javno emitovanje filma “250 stepenika” autorskog tima PGMnetwork o pobedi juniorske košarkaške reprezentacije Jugoslavije na SP u Bormiju 1987. više je od samo jednog lepog događaja, čija je simbolika, izmedju ostalog, i u tome da se film o, možda, najtalentovanijoj generaciji košarkaša bivše SFRJ, premijerno prikazuje baš u JUGOSLOVENSKOM dramskom pozorištu, osnovanom 1947. sa idejom, da posle Drugog svetskog rata okupi najbolje glumce iz čitave zemlje. Pa su se tako prethodnog dana, umesto glumaca, skupili zanesenajci košarakaškim “scenskim izrazom”.
Verujem da ste se, manje ili više, već obavestili o tome, a kada bude prilika pogledajte film i na nekoj TV stanici (za sada ne znam kojoj). Na stranu to što su se, sada već ljudi od pola veka, okupili posle toliko godina, a kako reče Dino Rađa, “stvarno smo glupani što se i ranije nismo našli”. Značaj filma, odnosno “melodramatične komedije” kako ju je žanrovski definisao kapiten te zlatne generacije, Aleksandar Đorđević, jeste u tome što je laserski precizno određena tačka od koje košarka kod nas, a i u svetu, ide drugačijim putem. Bilo je velikih uspeha jugo basketa i pre te 1987. (setimo se da je osvajanjem zlatne medalje na OI u Moskvi 1980. zaokružen ciklus od deset godina u kojima je selekcija Jugoslavije bila tri puta prvak Evrope, dva puta svetski šampion i na posletku i olimpijski pobednik), ali je baš od turnira u Bormiju jedna evropska selekcija dominantno, na parketu, pokazala, da velika dostignuća nisu tapija Amerikanaca. A to su potvrdili i događaji koje leto posle, jer je već 1988. olimpijsko finale u Seulu proteklo bez Amerikanaca, kao i Svetsko 1990, pa su, kako reče jedan od aktera filma, oni, tj. Ameri, morali da pošalju tim snova iz NBA lige da bi se poljuljani tron ponovo zauzeo. I sada, sa ovolike distance, uz izvesnu zadršku, možemo da konstatujemo, da je to košarku odvelo tamo gde se, verovatno nije moglo očekivati da se nađe.
A za sve to bilo je neophodno okupiti na Staroj planini, dakle, na kraju sveta, pa malo iza, ekipu od “12 dripaca”, spremnih na kuluk samo da bi ostvarili svoje detinje ambicije i detinjaste želje, koje se, kroz priču pojedinih igrača, i dan danas lako uočavaju. Jer kako drugačije opisati izjavu Tea Alibegovića, koji kaže – “da smo ostali zajedno, pocepali bismo ih kao kese”, nego svešću o svojim kvalitetima i samouverenjem visokim kao tih 250 stepenika, pored skakaonica na Igmanu, preko kojih su, prema naredbi profe Karalejića, tadašnji juniori morali da istrče tri puta, kako bi poboljšali fizičku spremu. Ili se ne nasmejati do suza u epizodi o TRAMBOLINI u nekom dečijem parku, na kojoj su se budući šampioni, veče pre finala, izigrali i iskakali kao deca od pet godina, kada se, pride, večiti zafrkant, Nebojša Ilić povredio, ali je, i sa otokom na zglobu, ispunio normu u finalu sa svojih 14 poena.
I ne samo okupiti, nego verovati da se može. E zato je film važan.
Uz najiskrenije čestitke drugarima iz Networka, prvo za ideju a potom i za realizaciju filma, preporučujem da 54 minuta svoga vremena potrošite za smeh, suze i sentimentalne emocije.
Photo: Privatni album