Dejan Grbović: Ko to tamo peva
- April 13, 2018
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in Blog
Da li ste razmišaljali zašto je čuveni film Slobodana Šijana (čini mi se, u jednoj anketi, proglašen najboljim našim kinematografskim ostvarenjem u prošlom veku, ili nešto slično) drugačiji od ostalih? Počev od naslova, koji je jedna rečenica iz scene u autobusu firme “Krstić i sin”, (a izgovara je kondukter, za kojeg samo znamo kako se preziva, ne i kako se zove), sve je u tom filmu neobično.
U naslovima filmova kaže vam se šta da očekujete, bilo da je to ime nekog književnog dela, prema kojem se snimaju pokretne slike, ili siže priče, i slično (eto, da ne idem dalje od našeg Vlade i njegovog “Montevidea”), a ovde… obična rečenica, iz svakodnevice, skoro, pa ništa i ne kazuje…
Od mnoštva živopisnih likova, slovom i brojem, samo dva imaju lično ime – Miško, Krstićev sin, i čiča Aleksa Simić (pošao da obidje sina u vojsci pred raspadom, i te armije i države, u svitanje bombardovanja Beograda 6. aprila 1941, pa mu je “ za u ar svaki dinar”, odnosno u korist, te zato pita može li da se vozi za džabe). Svi ostali su karakteri, rekao bih nacionalni, pa je tu, šlager pevač, brka, lovac, ili mlada i mladoženja, ćelavi, muzikanti, ožalošćeni (igra ga Bora Todorović), poručnik (Slobodan Aligrudić), pop …, pa sve do orača, koji ore “careve drumove”, kao Marko Kraljević, dakle sve to mogu da budu ljudi oko nas, bezimeni, ali sa našim, osobenim, karakternim crtama, gde inat zauzima vrlo vidno mesto; u krajnjem slučaju to smo svi mi, ako bismo imali hrabrosti da se prepoznamo u njihovim postupcima, željama, čežnjama za boljim i drugačijim životom.
A onda, i sama radnja filma odvija se (uglavnom) u razdrndanom autobusu, sa sve vurunom, kojeg voze prvo sin, pa potom i otac. Dakle, tu su svi sukobi, predrasude, zapleti pa raspleti, svi ti “nesrećnici”, skupili su se odnekuda, i iz te nedodjije, svako je, svojim poslom, krenuo, jal’ na a(J)udiciju, jal’ kod sina u vojsku , ili samo iz lova, a “puška je zakočena”…
I kada pred kraj te priče, zbog odlaska Miška u uniformu, autobus predje u ruke mirnijeg vozača, Krstića seniora, taman pomisliš, svi će srećno stići tamo kuda su krenuli, kad ih dočekaju švapske štuke… Prežive samo muzikanti, koji nam otpevaju … joj, jooooooj…
Ovosezonsko izdanje Crvene zvezde (u Evroligi) pomalo je izgledalo kao putovanje tog autobusa, koji je krenuo “za Beograd”, u osvit zore, kako na početku filma piše, “5. aprila 1941, negde u Srbiji”, (a danas bismo mogli da otpevamo “za Evropu”). I već na startu je kasnio, jer su “poručili Krstići da im pukla guma na putu”.
Odlazak Dejana Radonjića, posle svega što je uradio prethodnih sezona, bez uvrede, i ikakvog podsmešljivog poredjenja, jeste gumi defekt, i to na drumu (a rezerve, u tom času, nema). U prvom momentu staneš, i ne možeš ni makac, a znaš da moraš da poštuješ vozni red. Nije ni čudo, što čiča Aleksa skoči kao poparen i drekne “lažu!”; tek, lagali ili ne, taj autobus ipak dodje, pokupi putnike, vozni red se, doduše, isprva nije ispoštovao, ali nekako sve to krene.
I počne putovanje, uz sva moguća zaustavljanja – zbog prasića, zaobilaženja blokiranih drumova, pokušaja prelaska drvenog mosta (“da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda, nije to tako loše kao što izgleda – bežimo, most se ruši”), ispraćaja stradalog učitelja, pa odlaska u šumicu dok se ne okrpi guma (“i tata bi sine”), ručka pored reke, do jurnjave za zecom (“dozvolite meni, ja sam brži i spretniji”), spavanja pored topa, koji opali u gluvo doba noći, pošto lovca zanima kako to čudo radi, i pred kraj, regrutacije Miška, jer je vojsci neophodan neko ko zna da vozi. I uprkos svemu, izadje se nekako na beogradski drum, ali “poskakuje mi auto, naučio na Miška pa sada oseća drugu ruku”.
Taj, prilično ulubljivani autobus, (a pride, neki sitni čiča, sa sinovima grmaljima, usred neke zabiti buši mu još i gume), u sezoni 2017/18 sada “tera” drugi šofer, mada su mnogi verovatno želeli da ih Miško tj. D.R (a neki bi, s’ pravom rekli dr; inače “genija za vožnju”, jer za opkladu vozi “pola kilometra u rikverc vezanih očiju”), preveze do stanice F4 i Beograda. Ali ne ide baš sve u životu kako čovek zamisli. Pukne guma, padne čovek u reku, pa se ipak na kraju spasi (“umalo se ne udavih”)…
Što reče Duško Radović : “Malo je života bez šavova i zakrpa… Ne može! Čovek je proklet! On bi hteo i dugo da živi, i da mu bude lepo! E, pa to je malo teže. Ne može! Može dugo, ali iz parčića.
Pogledajte, svako od nas nosi neku zakrpu… Svakome se primeti gde je šav, nekome na licu, nekome u očima, nekome u glasu! Svi smo mi krpljeni i sastavljani iz mnogo delova. Mi više volimo život, nego život nas. U tome je stvar. A ako ga volimo, onda nije red da ga ogovaramo i da mu nalazimo mane. Je l’ tako?”
Kakav god da bude završetak putovanja tog crveno-belog autobusa, i njegovih beskrajno zabavnih likova, a ne dao Bog da bude kao u filmu, na kraju, sve se i svede na čuvenu repliku – vozi Miško!
Photo: ABA