Kad me već Vlada Stanković “cinkari” da sam ga “prozivao”, onda ću i ja malo da se oglasim. Malo stariji se sećaju da je „Riblja čorba“ sredinom osamdestih godina prošlog veka snimila album (naslova kao i ovaj tekst), koji je, zbog uvek reskih i oštrih Borinih stihova u to doba bio prokazan zbog političkih nepodobnosti, koje sada čak ne izgledaju ni smešno. Ali tada je to bilo bitno. Danas je otužno.
Elem, pesma po kojoj je album dobio ime počinje prvo Borinom objavom, poput one u kojoj se sa razglasa koji ide po varoši, čuje najava gostovanja nečeg, za to mesto krajnje neobičnog, skoro pa čuda:
„Velika atrakcija u vašem gradu,
večeras vas zabavljaju, muzičari koji piju“.
I naravno – kreće urnebes!
E tako vam, dragi moji magazinci izgleda Svetski kup u Kini. Doduše muzičari-zabavljači ne piju, nego igraju košarku, i više su atrakcija za lokalno stanovništvo (a ovde ima mnogo, premnogo ljudi), nego što su ozbiljni profesionalni sportisti na najvažnijem takmičenju u sportu koji je njihov posao, strast – ukratko život.
FIBA je odlukom da iz temelja promeni kalendar, odnosno da uvede kvalifikacije, poveća broj učesnika šampionata i, kroz drugačiji sistem takmičenja, izmeri ko je najbolji na svetu, pogodila metu, a promašila cilj.
O kvalifikacijama smo već pisali, ne treba nešto posebno dodavati. Dobra ideja, u osnovi sportski ispravna, ali trapavo izvedena. Uostalom, tako su istorijski nestali i neki sistemi društvenog uredjenja.
Broj učesnika na Mundobasketu je sa 24 povećan za trećinu, na 32, i to jeste tema o kojoj bi se moglo pričati i dobro i loše. Svaka medjunarodna sportska organizacija ima obavezu da o svom sportu vodi računa, i da ga razvija, pa je ljudima koji sede u Mijeu, pretpostavljam, pala na pamet plemenita ideja da košarku promovišu brojem učesnika, tj. omogućavanjem većem broju timova da se pokažu čitavom svetu. Ali bolje da nisu. Neki su to iskoristili, a neki su, poput prvaka Evrope, postali žrtva sopstvenog uspeha iz Istanbula 2017. FIBA će braniti svoj stav da basket treba da se igra svuda (kao da se to ne dešava inače), ali nisu svi demonstratori, neki moraju da budu i izvodjači. Moj pok. deda umeo je da kaže „ Mnogo je mačku govedja glava“.
Ipak, barem posle prve nedelje, utisak je da je turnir pretvoren u atrakciju, a ne u takmičenje. Kinezi su, verujte mi na reč, svaki put kada Nikola Jokić dobije loptu, i ulazi u igru (isto važi i za Bobija Marjanovića), u stanju transa. Ali ne onog sportskog, nama poznatog, već, cirkuskog; kao da su videli hodača po žici koji se malo zaljuljao, pa postoji opasnost da će da padne. Za njih je Svetski kup – kako reče Vlada Stanković (koji mi u ovim trenucima dok pišem, stoji nad glavom, pričajući sa mnoštvom španskih kolega) – Cirkus Medrano. Za nas je basket, a posebno Svetsko prvenstvo, preozbiljno, životno važno takmičenje, zbog kojeg ljudi uzimaju slobodne dane i odmore da bi potegli preko pola sveta, kako bi pratili šta rade Djordjevićevi igrači, doživljujući to kao vrlo lični (za sada, a nadam se i do kraja šampionata) uspeh.
U ogromnim kineskim gradovima, koji pojedinačno imaju više ljudi nego Srbija (ako bi se gledale samo gradske aglomeracije, poput one na jugu u oblasti Biserne reke, gde ne znate gde se jedan završava, a drugi počinje, onda bi i bivša Jugoslavija bila mala), prvenstvo sveta je tačkica, teško uočljiva na mapi. A stambene zgrade, su neboderi koji liče jedni na druge kao napolitanke, i stvarno su NEBO DERI (pitam se svakog dana kako izgleda život na pretposlednjem nivou zgrade od 50-ak spratova). A blokove tih zgradurina pogled ne može da uhvati, nego se samo smenjuju, jedni za drugim duž predugih saobraćajnica na dva nivoa.
I u takvom ambijentu, gde vam razdaljina guta energiju, utakmice svakog drugog dana – pa tu se izgubila draž takmičenja. Nema one napetosti pred početak utakmice. Taman turnir uhvati zalet, pa onda stane, kao da je na treningu, vežba se, a idu utakmice. Šou, večernja zabava, izbor za MTV hit godine gde tinejdžeri skaču i vrište, bez da znaju šta im je i zašto to rade. Važno je biti deo mase konzumenata zabavnog, u ovom slučaju, sportskog sadržaja. Da ste samo mogli da vidite kako su navijači Kinezi pojurili da sidju sa viših tribina na one bliže terenu, koje su bile prazne, jer su ih pozvali organizatori da se spuste. A zašto? Pa da za TV ne bi bilo nezgodno da snimi kako dvorana zjapi; a i oni se nešto ne buniše, za manje pare gledali su kako Srbija pobedjuje Portoriko, sa boljih mesta. Nama je košarka ipak nekako drugačije prirasla srcu. Mnoštvo tekstova na ovim stranicama pouzdano svedoče o tome.
Naravno, nije baš sve tako loše. Recimo, ovi naši su mnogo dobri; eto, baš su pre nešto malo vremena potopili i Portoriko (a tome vas svakodnevno izveštava moj dragi „cinkaroš“ V. Stanković). I zbog toga ipak nije strašno doći na ovaj deo planete. Nadam se da ću za jedno desetak dana moći da kažem – naprotiv! Razumeli smo se?
Photo: FIBA