Dejan Grbović: Odlazak čika Bore – godina posle
- March 20, 2021
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in Blog
Pogubljeni i otupeli zbog pandemije, verovatno teško uspevamo da u liniji vremenskog toka odredimo neke događaje, značajne koliko za lični život, tako i za javnu oblast. Ali, odupiremo se, ne damo se, to što virus vodi u prvom poluvremenu, ili u prvoj godini rasprostranjenosti, ne znači da će biti tako uspešan i u nastavku meča, i zato ne zaboravljamo da se uprkos svemu moramo držati pristojno, i vaspitano, a mera takvog ponašanja bio je, i ostao, i sada godinu dana od odlaska, čika Bora Stanković. I uvek će biti etalon kulture i obzirnosti!
Mislim da sasvim osnovano pretpostavljam da će neki od vas, čitajući ovaj mali podsetnik reći – pa zar već godina? Jeste, dragi naši magazinci, 20. marta olimpijske-neolimpijske 2020. u vremenu prilične sluđenosti, na početku zamorne i dosadne epidemije, objavljena je vest da se Čika (sa velikim Č) Bora pridružio velikanima i svojim drugarima Nebojši, Aci i Raši. A kako je u to vreme u Srbiji počelo vanredno stanje, nije bilo mogućnosti da se održi komemoracija, a nažalost na sahranu je (sasvim razumljivo, i iz objektivnih razloga) došlo mnogo manje ljudi nego što bi u normalnim okolnostima ispratilo čoveka čiji je ovozemaljski život bio košarka, uz sve njegove druge profesionalne angažmane.
Ne bih pominjao biografske podatke, ni periode koje je proveo obavljajući važne poslove, a najvažniji je svakako onaj generalnog sekretara FIBA. Svi koji iole prate košarku, i imaju nekoliko osnovnih informacija, znaju da je u svetskom basketu postojao period pre i posle Bore Stankovića. I nemojmo da zaboravimo, sport nije, i nikada neće biti udaljen od politike, koliko god se mnogi trudili da objasne da to treba da bude tako. Treba, ali nije. U okolnostima svetskih podela (danas još izraženijih) držati različite (čuj različite – oštro suprotstavljene) strane, samo na jednoj – strani košarke, nije bio običan kancelarijski posao, već istorijska misija. Pitam se kako bi izgledali odnosi među državama da je Bora Stanković bio pravi, svetski karijerni, a ne samo sportski diplomata.
Njegov odlazak, čini mi se bio je baš onakav kakav je on bio kao ličnost – veličanstveno diskretan. U nekolikim prilikama video sam ga lično. Na kraju Svetskog šampionata 2006. u Japanu zamolio sam ga da u kameru (što je naravno prihvatio bez ikakvog dvoumljenja) ukratko iznese svoje utiske o upravo završenom Prvenstvu u dvorani u Saitami, gde bi na leto trebalo da se održi i olimpijski košarkaški turnir. Samo je “podesio” svoj osmeh, i počeo. Sećam se da je kazao da mu se od igrača koje je video na tom Mundobaksetu najviše dopao neki mali Španac, Huan Karlos Navaro, za koga tada reče da se “igra košarke”. Čim smo završili taj kratki intervju okrenuo se, rekao “ Patrik, andiamo”, i njegov tadašnji naslednik, na žalost prerano preminuli g-din Bauman, pošao je za svojim prethodnikom na mestu gen-seka FIBA kao dete za roditeljem (što u izvesnom smislu i jeste bilo tako). Mada je “košarkaška vlast” bila u rukama Švajcarca, ali nevidljiva sila – autoritet, i dalje je sijala oko Bore. I tako je ostalo i do danas, kada se na ovaj način sećamo tog jedinstvenog čoveka retko elegantne misli, posvećenosti višem dobru i ljudskosti.
U februaru 2015. u svečanoj sali Umetničke škole ART MEDIA, preko puta Sajma, uručena mu je nagrada Srpski krivak, koju dodeljuje udruženje iz Beograda (nazvano baš tako po autohtonoj sorti kukuruza) za afirmaciju autentičnih dostignuća u oblasti nauke, kulture, sporta, novinarstva, privrede i poljoprivrede u Srbiji (uzgred, među tadašnjim dobitnicima za 2014. bili su još i Matija Bećković i najveća srpska naučnica prof. Gordana Vunjak – Novaković). Iako već oslabljenog vida, i uz pomoć štapa, došao je da primi tu malu figuru, a kad je izgovoreno njegovo ime, iz poslednjih redova skočili su njegovi “momci iz OKK Beograda” da ga pozdrave, onako basketšaki, a i oni sami su bili pred penziju, ili već u mirovini. Ali nisu zaboravili svog učitelja!
Da li će kod nas, i kada, po Bori Stankoviću neka ulica, dvorana, trofej dobiti svoj naziv, da li će negde biti podignuta bista tog velikog čoveka, nije važno forme radi, a posebno ne zbog promocije onih koji bi da se malo “ogrebu” o povoljnu priliku za samoreklamu, već, pre svega, zbog sprečavanja širenja najrasprotranjenije srpske zaraze – ZABORAVA, a u tome smo, kao i u košarci nekada, svetski šampioni. Čika Bora nam ni sada, kada nije sa nama, ne dopušta da se ističemo u toj rđavoj disciplini. Ovaj mali, možda i preterano patetični zapis, jeste jedna dobra blokada, rampa (kako hoćete), planetarnoj najezdi nesećanja; te savremene pošasti, koja sve želi da zatre, misleći da od danas počinje istorija. Ne, ona se pamti, ne veliča se, već se njom barata oprezno i trezveno, njena iskustva se primenjuju, gledajući u budućnost. I to nas je naučio čika Bora. I za to mu hvala!
Photo: Twitter