Početna BLOGDejan Grbović: Pesma o (sto i) jednom petlu

Dejan Grbović: Pesma o (sto i) jednom petlu

od Dejan Grbović
20 pregleda

Pošto u svakom zlu ima ponečeg i dobrog, tako smo tokom vanrednog stanja, umesto aktuelnih, na nekolikim sportskim televizijama mogli da se podsećamo već arhiviranih događaja. Jedan basketaški pao je u zaborav, i moguće je da ga se ne sećaju ni učesnici, kako oni na terenu, tako i oni sa tribina. Ali, brisanje prašine otkrilo je nešto, barem meni neočekivano, ili bolje rečeno zatureno. Znate već – ostavite negde nešto, i posle to zaboravite. A kada to nađete, odjednom vam se pokaže u sasvim drugom značenju od prvobitnog. E, pa ovo je jedna takva pripovest, ispisana nedavno, kada smo još aplaudirali medicinarima, i pitali komšiju da li bi nam pozajmio kuče, da ga prošetamo!

Na ideju za ovaj tekst (u doba korone) podstakle su me kolege sa TV Arena sport koji, kao i svi ne rade ništa dok ne počne nešto, pa onda emituju snimke utakmica iz prethodnih sezona (o jednoj  iz Indijanapolisa 2002. onomad je podsetio V. Stanković). Te tako odgledah (za mene, a verovatno i za mnoge, zaboravljenu) treću utakmicu finalne serije košarkaške Super lige Srbije u sezoni 2014/15 izmedju Crvene zvezde i Partizana. Nije bilo toliko davno, pre svega pet godina, ali mi je u pojedinim momentima zaličilo kao da je taj susret u “Pioniru” bio pre deceniju i po. I ne pišem ovo zbog ishoda, i te utakmice i te serije (možete to da nađete na internetu), jer za ovu priču to nije važno, već zbog utiska kojeg je na mene ostavio taj snimak s početka leta 2015. To je, samo da dodam, bilo prvenstvo, tj. sezona posle Mundobasketa  2014. u Španiji, gde je selekcija Srbije počela svoju srebrnu renesansu, pa je možda i zbog toga, interesovanje za košarku bilo  izraženije, mada se kod nas basket  gleda, pa se gleda, i voli bez nekog posebnog, da ne kažem, dodatnog motiva ili razloga. 

Kad sam svom drugaru Miroslavu javio da gledam, sa jedne strane Mačvana, Milutinova, Gagija Milosavljevića, a sa druge Bobija, Kalinu, Stefana Jovića (koji se i nije nešto naigrao u tom meču), on mi je odgovorio samo jednom reči –  reprezentacija. U Zvezdi su doduše igrali i Markus Vilijams, i posrbljeni Dženkins, kao i Cirbes, a u Partizanu Boris Dalo, koga verovatno i najvatreniji grobari teško da pamte, ali je prvi igrač, ne samo svoje ekipe, bio Nikola Milutinov. Dakle sve naša deca.

I onda mi je, što reče mlađi referent Mita Pantić svom šefu Šojiću “puklo pred očima” . Posle samo pola decenije Crvena zvezda igrala je utakmice Evrolige sa (u pojedinim delovima) isključivo američkom petorkom; u Partizanu je bilo slično, ali im “prosek kvari” (od skoro) reprezentativac Ognjen Jaramaz (kojeg sve i da hoćeš, ne možeš da izbaciš sa terena, koliko je postao dobar igrač), no crno-beli to nadoknadjuju trenerom iz uvoza. Dakle, od klubova koji imaju svoje terene na velikoj znamenitosti Beograda ostali su samo zidovi kalemegdanske tvrdjave, gde se posle Drugog svetskog rata rodio basket, ali to istorijsko zdanje sada više posećuju strani turisti nego što na njega, o praznicima, a i onako, dolaze majke sa (našom) malom decom. Ovdašnji igrači, rasprodati su u belo roblje (i verovatno se oni sami ne žale, jer su dobro zaradili, ali možda ne svi), a tuđe plaćamo da rade ono što mogu i domaći. Ali to mu, valjda, dodje logika kapitalizma, ukoliko logike u izvornom smislu tu uopšte ima.

Treneri Duško i Dejan, obojica rodom iz Podgorice forsirali su lokalne igrače, znajući da su oni željni dokazivanja, a stranci su, manje ili više, zavisno od sezone i raznih okolnosti, bili tu da poprave ukus. I zato je taj basket imao dušu, bio je autentičan, uz (u ovo vreme) izgleda, neizbežnu nijansu internaciolnog. Sada je to industrijska proizvodnja, ali ova savremena, u kojoj imaš sve programirano, samo pustiš 3 D štampač, i sve može da se “zrihta” (kak veliju zapadno od Šida).

Ali kako u prirodi sve ima cikluse, tako je aktuelna pandemija nagovestila da će sledeće sezone morati da se krene iznova, ako ne i od nule, tj. od početka. A kad nemaš para za skupe strance, šta ćeš, opet se navali na grbaču srpske sirotinje. I možda je i to prilika da se neki momci, kojima je zbog ovoga ili onoga bila uskraćena šansa da igraju više, dokažu i da napreduju.

I mada svi znamo, nije loše da se u ovo zlo doba, podsetimo “Pesme o jednom petlu”:

Meni je šes’et peta, stiže jesen pozna
Putuje moje društvo, i ja čekam na red
Ne bi mi ova starost bila tako grozna
Da čujem petla barem mesečno jedared

Poslušaj zato savet što će ti čiča dati
Kad imaš mladog petla, ne daj mu da se pati
Pusti ga neka leti, neka ga koke vide
Posle će biti kasno, i petlu vreme ide.

Ajd’ živeli…

… pa da se, kad ovo čudo prođe (a sve bude i prođe), vidimo ponovo na basketu sa, nadam se, više našom nego inostranom decom u patikama!

Photo: ABA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar