Početna BLOGDejan Grbović: More sokol pie voda na Vardarot

Dejan Grbović: More sokol pie voda na Vardarot

od Dejan Grbović
8 pregleda

Kada neko bude video naslov ovog teksta možda pomisli da će čitati o Lazaru Lečiću. Na žalost, neće. Već smo o tom čoveku izuzetnog duha, i košarkaškog šarma potrošili elektronskog mastila, mada bi o njemu mogao i film da se snimi. A ima i mnogo pozvanijih od mene da nastave feljton. Ja ću malo o Вардарот.

Ali, kako “vo Skopje”  u košarci ipak postoje MZT (ne znam da li mlađi čitaoci znaju da je to skraćenica od Metalski zavodi Tito), i Karpoš Sokoli, kojeg odlično vodi srpski trener Gagi Nikolić, pa i Rabotnički (imenjak našeg kluba sa Crvenog krsta u Beogradu), onda se ova priča malo prepliće sa rukometnom sekcijom poznatog crno-crvenog sportskog društva iz glavnog grada Makedonije.

Ne verujem da ima našeg čitaoca, koji ne zna da je pre dve nedelje okončana sezona Evrolige na turniru u Istanbulu, pobedom Fenerbahčea. Ali kada sam jutros malo prozboruvao so Aca Ostojik, pitah ga da li zna da je ovog vikenda u Kelnu, još jedan fajnal for, onaj rukometne lige šampiona. Nešto mu je bio van vidokruga. A tamo gde (kako je govorio Zoran tj. Radovan III) služe Kelneri, u finalu Vardar pobedi prebogati Pari Sen Žermen i postade prvak Evrope. VARDAR! Pariz i Skoplje?! Pa uže jezgro grada svetlosti ima više stanovnika nego cela Makedonije. Kakav je to bio “natprevar“! Pre PSŽ-a, Vardar je u polufinalu pobedio Barselonu. Ono što je Real u košarci, i fudbalu, to je Barsa u rukometu. Klub sa najviše titula evropskih šampiona, devet. Na desetu će da sačekaju! Pazite, Barsu i u klikerima da pobedite, pa je da se hvalite, a ne da je bijete u nekom sportu loptom. Ali desilo se. Ne slučajno!

Ne želeći da ulazim u detalje, koje ne poznajem, a raspolažući samo činjenicama, dostupnim široj javnosti, evo nekoliko podataka. Vardar je ostvarivao dobre rezultate u lokalnom šampionatu, ali eksplozija uspeha na međunarodnoj sceni stigla je kada je u klub došao Sergej Samsonenko, bogati poslovni čovek iz Rusije (ovde možete i sami da dodate šta vam je volja), koji je uložio prilične pare, pokupovao strane igrače (i igračice, jer je i ženski tim igrao pre mesec dana finale Lige šampiona, što je prvi put u istoriji da isti klub ima devojke i momke u borbi za najvažniji pehar klupskog sporta), doveo španskog trenera, i eto gde je stigao.

Nije to ništa novo. Takvih primera ima na sve strane. To je koncept  sporta u savremenom tzv. liberalnom kapitalizmu (mada ne znam šta je tu liberalno, ali nije važno).

Kakve to veze ima sa košarkom? Ne previše, možda uopšte i nema. Jedino što kod nas u basketu nikako da se pojavi neki Samsonenko, (neki od vas će reći, možda i bolje, i moguće da ste u pravu, jer šta će biti ako se povuče), mada mi se čini (ali ne znači da sam u pravu) da bi zbog interesovanja, koje kod nas za basket nikada neće biti malo, neko slično ulaganje ima itekako opravdanja.

Kako se bliži kraj sezone, mogli biste da uzmete novine od pre koju godinu, i da pročitate iste ili slične tekstove, o tome kako nema para ni za plate trenera ni igrača, i ako biste baš obratili pažnju na datume, videli biste da držite bajate novine u rukama, ali sve je manje-više isto.

Naš sport, klupski pre svega, stagnira, da ne kažem nazaduje, jer je sistem finansiranja poput vodovodnih cevi po gradu. Svakako još upotrebljive i korisne, ali postavljene još dok se gradio neki bulevar, pre oko pola veka, pa kad puknu, pokaže se kako je gejzir, za oko, lep fenomen, no u gradu, na nekoj prometnoj ulici baš i ne. E tek onda shvatimo da treba nešto i da se menja. A sezone prolaze, deca rastu, od talenata, neki i postanu vrhunski igrači, pokupuju ih bogatiji, i mi tako čeznemo da dođe i taj septembar i Evro, ili Mundo basket, kako bismo se barem malo nagledali NAŠE (reprezentativne) košarke. A posle toga, od jeseni do početka leta, imamo (ili nemamo) sreću da Zvezda igra sjajno u Evroligi (a u prošloj deceniji Partizan), ali pre bih rekao da to nije rezultat sistemskog dugoročnog, zdravog finansiranja vrhunskog profesionalnog sporta. A rešenja postoje, primenjena, proverena, uspešna.

Aca Ostojić podseti me kako su, pomenuti Real i Barsa udruženja sosiosa, ako se to tako zove (Vlada Stanković to mnogo bolje zna), tj. građana koji su svoj novac uložili, verovatno da bi zaradili, ali možda i zato što žele da budu deo te priče zvane  najbolji klubovi sveta. Zamislite da se, naša dva objektivno najpopularnija kluba, konstituišu kao akcionarska društva (i to je Acina ideja), pa da oni koji žele ili mogu, ulože, i na osnovu toga postanu deo uprave koja bi za SVOJ novac vodila sportsko društvo. Pa za godinu dana da se vidimo na Skupštini akcionara, da se malo propitamo za junačko zdravlje, ali i za uspehe ili neuspehe, što je sve deo sporta! (Lično bih, da imam koju crkavicu, uložio u Radnički sa Crvenog krsta, a možda i u OKK Beograd, samo ne znam da li bi se to smatralo sukobom interesa).

Kada sam početkom aprila  „skoknuo“ do Istanbula na utakmicu Darušafaka – Crvena zvezda, u avionu, šareno sportsko društvance. Pored mene jedan rukometaš, nekadašnji reprezentativac, inače Nišlija, Nemanja Pribak, igra u Bešiktašu i druži se sa srpski košarkaškim reprezentativcem Štimcem, takođe igračem crno-belih iz Carigrada. Koji red iza mene Igor Kolaković, sjani odbojkaški trener sa suprugom Sandrom, bivšom reprezentativkom u rukometu, bronzanom sa SP 2001, krenuo u Teheran, da preuzme vođenje reprezentacije Irana. Sportski globalizam na delu! I tako, od duga, ali ne preduga, puta počne razgovor. Veli mi Nemanja, kako u Turskoj i vlasnici kafića žele da, umesto da plaćaju državi porez, ulože malo para u neki klub, a da za uzvrat dobiju parče prostora na dresu. Svima dobro!

Ljudi odavno izmislili! Prosto kao paradajz salata, samo isečeš i klopaš! No čini mi se da naša država (a država su ljudi) nešto i ne haje za obične salate, više je za ove nove, moderne, „vitaminske i zdrave“, od kojih se čovek i ne najede, nego posle krče creva!

Dok se ne ofrkestimo, bićemo gladni uspeha naših klubova, a drugi će, iz komšiluka, da idu u kafanu, da naručuju i da pevaju divnu pesmu, kojom sam naslovio ovo pisanije. I da slave!

Photo: Printscreen

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar