Iz novog. 101. broja časopisa “Trener” prenosimo intervju koji je sa Dejanom Milojevićem napravio Aleksandar Ostojić, urednik Koš magazina. Istovremeno, preporučujemo našim čitaocima bogat sadržaj časopisa “Trener” koji izdaje Udruženje košarkaških trenera Srbije.
***
Četrdesetjednogodišnji Dejan Milojević ubedljivo je trener sa najdužim stažom na klupi od svih klubova ABA lige. Vodi Megu, nekad Vizuru, danas Bemaks, od 2012. i to sa ogromnim uspehom. U svojoj trenerskoj riznici ima osvojen Kup Radivoja Koraća i finale plejofa ABA lige, i to po pravilu sa mladim igračima, u većini debitantima. Svako leto Dejanov tim se praktično desetkuje, najbolji igrači odu što u NBA, što u evropske klubove, a on dobije nov sastav od koga treba praviti sledeće šampione. Milojević zadivljujuće uspeva u tome, kao da poseduje neku magiju kojom grupu talentovanih igrača pretvara u pobedničke vukove.
– Nema tu nikakve magije. Prilagođavam se ekipi koju imam. Mislim da je to stručna stvar broj jedan, ta da trener treba da prilagodi igru ekipi koju ima, igračima koje ima, i da pokuša da iz njih izvuče maksimum. Ja mislim da u tome uspevam. Nekad sam manje uspešan, nekad više – objašnjava Dejan.
Dodaje da mu je ogroman izazov da svako leto počinje ispočetka.
– S jedne strane to nije lako, međutim, sa druge strane, meni to nekako dođe kao da sam za ovih sedam godina u Megi promenio sedam različitih klubova. Imao sam toliko timova koncepcijski različitih, možda ne svih sedam, ali jedno četiri-pet svakako. To je trenerski izazov da uspete da napravite jednu dobro organizovanu ekipu koja zna šta hoće, a istovremeno je tako mlada.
Lansirao je bezbroj mladih igrača, neki od njih su danas velike svetske zvezde. Biće o tome reči nešto kasnije. Trenutno, na Milojevićevoj “rampi” su Gruzijac Goga Bitadze, Nemac Kostja Mušidi, Francuz Adam Mokoka, kao i domaći biseri Nikola Mišković i Luka Ašćerić. Interesantno je kako Milojević prilazi svakom od tih igrača od trenutka kad se upoznaju.
– Pre svega, svakom igraču pokušam da objasnim ono što želim od njega. Mislim da je u razvoju mladih igrača pod broj 1 bitno odrediti pravu poziciju koju on treba da igra. I mislim da je upravo stavljanje igrača u pravu poziciju jedna od ključnih stvari u razvoju, jer tako možete da istaknete sve njegove kvalitete. Da napravim jednu digresiju sa Nikolom Jokićem, sada jednim od najboljih igrača u NBA ligi. Ključna stvar kod njega je bila da je on petica, više pet nego četiri, a mnogi ljudi i iz NBA lige u komunikaciji sa mnom bili su skeptični, i govorili da on ne može da igra na poziciji pet. Zbog nekih razloga koje su oni navodili. Ja sam im objašnjavao da su ti razlozi zbog čega ne može biti petica u stvari – njegove prednosti. I da je on najbolji i najkreativniji baš kao petica. Pogotovo što je u modernoj košarci petica igrač koji najčešće igra pikenrol, a Jokićeva najjača strana je igra iz pikenrola i posle asistencija iz pikenrola. U Megi samga isprobao na obe pozicije, i shvatio sam da je petica njegova primarna pozicija. I u Denveru su to vrlo brzo shvatili. Imali su jedan kratak period kad su pokušavali da igraju sa Jokićem i Nurkićem u paru, ali vrlo brzo su uvideli da to ne ide, i da je Nikola mnogo produktivniji na poziciji pet. I do dan danas, evo već dve godine, on je na svojoj pravoj poziciji, na petici. Zašto pravim ovo poređenje? Pa, zato što Jokić može da igra četvorku, ali to je onda nešto drugo. Pozicija četvorke u modernoj košarci je da širi igru, da bude na strani pomoći i da kažnjava stranu pomoći. Jokić to sve može da radi, ali tada ne dolazi toliko do izražaja njegova kreativna strana. Četvorka je mnogo manje u pikenrolu nego petica. Dakle, ja pokušavam da odredim poziciju igraču, i da mu objasnim zašto je to dobro za njega. Kao i zašto ja to od njega želim. Mislim da jedino u tom slučaju može biti uspešna saradnja ako vam igrač veruje, i ako mu objasnite zašto je nešto dobro za njega. Po meni, trener mora imati odgovore na sva pitanja igrača. I ti odgovori moraju biti lako shvatljivi za igrača, jer strašno je bitno da on zna zašto se od njega nešto traži.
Logično i vezano za ovu poslednju Milojevićevu misao, nameće se pitanje da li se on rukovodi geslom profesora Ace Nikolića da od igrača treba učiti?
– Naravno. Svakodnevno učim od igrača tako što vidim neke stvari koje oni rešavaju na način malo drugaćiji od onog što mi kao treneri želimo. Ali, ako je taj način efikasan – naravno da ga prihvatam. Inače, svi mi koji se bavimo individualnim razvojem igrača pričamo o taktici i tehnici, i dolazimo do napretka analizom raznih kvalitetnih igrača. Gledamo šta neki igrači rade, i pokušavamo da sagledamo zašto to rade, u kojim trenucima rade. Treba to da prilagodimo njihovim mogućnostima. Ako to uspemo, mislim da onda uspeh neće izostati. Dakle, filozofija Ace Nikolića još uvek ovde živi. Apsolutno! Dok je god igrača i dok je god trenera – saradnja je dvosmerna. Mi bez njih nismo ništa, a mi njima pomažemo da ih usmerimo da iskoriste svoje vrline, a da sakriju svoje mane. Svaki igrač ima i vrline i mane, ne postoji savršen. Naš zadatak kao trenera je da te njihove vrline dovedemo do izražaja, da popravimo mane koje imaju, a da one stvari koje se ne mogu popraviti – jednostavno sakrijemo.

Trenerski put Dejana Milojevića staje u jednu rečenicu: 2009. je završio igračku karijeru u dresu Partizana, a 2012. je dobio prvu trenersku šansu u Megi. U međuvremenu su ga mediji bezbroj puta selili u druge klubove, najčešće u Partizan. Ipak, ostaje veran Megi.
– Volim ovaj posao koji imam, radim razvoj igrača a opet sam dovoljno konkurentan da moja ekipa u ABA ligi nije topovska hrana, nego je ravnopravna svakome. Iz godine u godinu radimo, i stvarno uživam jer na ovako mladim igračima najbrže se vidi napredak. U roku od godine ili dve dana, koliko su igrači sa mnom, uočljiva je transformacija od jednog juniora do igrača koji je spreman da izvrši sve zahteve koji se pred njega stavljaju.
Prošlo leto proveo je na stažiranju u ekipi Hjuston Roketsa, u Americi se ponovo video sa starim prijateljem Igorom Kokoškovim, pa je interesantno čuti da li je poželeo da se češće sreću, odnosno da li je Milojevićeva ambicija da jednog dana trenira neki NBA klub.
– Prvo, o Igoru sve najbolje. Dugo se poznajemo, dobri smo prijatelji, i mislim da je napravio veliki, veliki uspeh time što je postao glavni trener Finiks Sansa. To je veći uspeh nego što ljudi kod nas mogu i da zamisle. On je sve to apsolutno zaslužio, ništa mu nije poklonjeno, i želim mu svu sreću. Što se mene tiče, vidim sebe u budućnosti u NBA ligi. A kad će se to ostvariti, i da li će – videćemo. Siguran sam, bez lažne skromnosti, da imam tamo šta da ponudim.
Poslednjih godina na NBA draftu mesto je našlo čak devet igrača koje je iz svog Mega pogona “izbacio” Dejan Milojević: Nikola Jokić, Vasilije Micić, Nemanja Dangubić, Timote Luvavu, Ivica Zubac, Rade Zagorac, Vlatko Čančar, Alfa Kaba i Ognjen Jaramaz. I sve to u poslednje četiri godine. Ne pamti se da je ijedan univerzitetski trener u Americi imao takav učinak, čak ni oni najslavniji.
– Mi se u Megi ponosimo time, i verujem da će od sledećeg drafta ta brojka skoro sigurno biti uvećana. Imamo zanimljivih igrača. Ko će, šta će i kako će – ne želim da prognoziram. Ima tu raznih kombinatorika, ali siguran sam da će biti više od jednog na draftu – ubeđen je Dejan Milojević.
Photo: ABA