Početna BLOG: SOULYSouly: Evroliga – poslednji Šved

Souly: Evroliga – poslednji Šved

od Duško Miletković Souly
23 pregleda

Svi pristrasni smo pomalo i svi imamo neke regule koje kanaliziraju nam živote. Tako i ja spram Evrolige gajim neke osjećaje, djelomično nostalgičnog, djelomično kritičkog usmjerenja. U detantu FIBA i ULEB korporacija srce me dugo vuklo putem nostalgičnog, ali davno već pokidale se te veze i nekog svog omiljenog konja u toj trci nemam.

Ne slažem se s nekim viđenjima, ali ni osnovnim postulatima košarkaške Eurolige. Ne slažem se, npr., s izjavom čuvenog Svetislava Pešića da se u Evropi igra bolja, ljepša i nesebičnija košarka nego u NBA. Stvar viđenja. Kao konzumentu glomazne košarkaške kulture laksativnije mi je vidjeti utakmicu sa 250 nego sa 120 poena. A u našim balkanskim rupama ionako nikad nismo gajili kulturu skandiranja “deee-fence”. Ili bismo možda trebali? Jer, jebiga, kad je broj košarkaša na ABA prostorima koji mogu redovno rješavati susrete u zadnje tri minute utakmice nepostojeći, možda nam je svima bolje kriknuti – defence.

Još jedan od razloga za knedlu u grlu koja nosi naziv Euroliga jest fakat da ona svakako ima više koristi od ovih prostora i ABA okruženja no oni od nje. Također, format takmičenja, sa zagarantiranim učešćem za isprsnike i njegov finalni dio, konkretno mislim na format finalne četvorice – u rangu su prvenstava banijskih Gimnazija. Prosto je nedopustivo da, osim četvrtfinala, još uvijek ne postoje serije polufinala i finala na (barem) tri dobijene. F4 je davno prevaziđen i neozbiljan format, osim ako možda Evroliga i dalje želi zadržati amaterski štih NCAA košarke.

I sama košarkaška pravila u Evropi ne prate najbolje trend razvoja igre. Ako se od NBA mogu kopirati sponzorske, time-out aktivnosti koje produžuju utakmicu i približavaju je većoj isplativosti, ako može broj pravnika, ćata i analizatora oko igre bit podjednakim, zašto se i druga pravila ne kloniraju u potpunosti? Recimo udaljenost linije šuta za 3 poena i samo trajanje utakmice koje u NBA iznosi 48 minuta. Sve nešto polovično se prenese, tako da od evroligaškog konja za trku, konačni proizvod križao je u neku jadnjikavu mulu, sumnjivog kapaciteta, pa se onda ljudi upućeni čude da Ameri u finalu nekog globalnog takmičenja već na poluvremenu lagano vode za 20 ili 30 poena protiv najboljih evropskih selekcija.

Također, sistem računanja statistike u Evropi, index iliti PIR, jest znatno uprošćen način i davno je prevaziđenim. Sve statističke stavke on gleda jednako, kao vrijednost iznosa jedan. Euroliga (i FIBA) morale bi biti u stanju unaprediti postojeći model jer ovo je gadno sramotno ako se već stalno trkelja o napretku evropske košarke. Đe nestadoše analitičari i stručnjaci sposobni ispratiti igru?

Najveća krivica Eurolige i same evropske košarke jest gušenje igrača i zvijezda zbog kojih narod i gleda košarku. Koliko danas u Evropi imate košarkaša koji su u stanju staviti 20 i više koševa u evropskim takmičenjima? Jednog ili nijednog. Pamtim vremena kad je u sezoni euro-takmičenja postojalo minimalno desetak košarkaša koji su mogli preko 30. NBA mijenja svoja pravila i zbog toga kako bi ujednačila generacijske dosege igrača, kako bi njihova veličina bila usporediva. Evroliga radi suprotno, ona stvara umjetne vrednote, kao na traci isporučujući gotovo identične produkte, igrače bez prepoznatljivih finti, košarkaške mašte i imaginacije. Količina trenerskih rotacija i destrukcija u evropskoj košarci, konstantni pad prosjeka poena za igrače, ukombinirani s marketinškim pretjerivanjima učinile su trajnom vrijednošću svakog tko može pogoditi koš, a ako netko slučajno ubaci 10 poena na nekoj tekmi – zvijezda je rođena.

Ne kupujem tu euroligašku priču koja svoju umornu mulu hvali, u sprezi sa zahvalnim novinarskim perima koja jedva da razumiju osnove igre, ne kupujem jer činjenice kažu drukčije. Da se u Evroligi igra bolje, ljepše i nesebičnije, Luku Dončića i mnoge druge i dalje bismo gledali na starom kontinentu, a ne u NBA svijetu. Činjenice vele i da se neki sponzori opekoše pa ustuknuše, dok oni drugi pretvoriše takmičenje Eurolige u trku izvjesnih imena za peharom. Kako ja realno da cijenim dosege Željka Obradovića kad iza njega stade i sam sultan i sva njegova svita? Koja teoretski i ne pripada Evropi. Nekako mi onaj njegov naslov s Partizanom ’92 neuporedivo teži no ovi posljednji.

Ima tu još beskonačno materijala, ali osvrt bih završio konstatacijom da su Ameri, tj. NBA liga ponovo napravili kvalitativni skok u odnosu na evropsku košarku, vratili su je tamo gdje je bila po kvaliteti prije nekih četiri decenije, nakon što su još prije samo deceniju i po bili usred trenda poraza na velikim takmičenjima od strane Argentine i još nekih evropskih selekcija. Ameri u tom periodu postadoše boljim šuterima od evropskih košarkaša, a posebno ovih naših u ABA ligi; izokrenuše priču naopako u toj evoluciji košarkaške igre, dok Euroliga i ULEB nastavljaju kročiti mračnom stazom na kojoj im će se desi brzo da izgube i onog posljednjeg košarkaša koji razliku čini i zbog kojeg će se još dugo pitati – pa gde nam nestade i onaj zadnji Shved?

Photo: Euroleague

Možda će vas interesovati

1 komentar

zzz February 11, 2019 - 17:19

Lepo je Pesic rekao ,vi novinari sve znate samo ne znate jos da operisete

Odgovori

Ostavite komentar