U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi”50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
Ako bi pitanje u nekom košarkaškom kvizu glasilo “Da li su, i kada, jedan protiv drugog van NBA igrali Vlade Divac i Dejvid Robinson?”, odgovor “U Atlanti, na Olimpijadi 1996” bio bi samo delimično tačan. To je bio njihov drugi duel u dresovima nacionalnih reprezentacija, prvi se dogodio tačno 10 godina ranije na Svetskom prvenstvu u Španiji. Bilo je to u Ovijedu, u drugoj fazi Mundijala, Amerikanci su pobedili sa 69-60. Najbolji igrač američkog tima sa 21 poenom (šut 7/18 za 2 poena i 7/12 za 1 poen) i čak 17 skokova bio je jedan visoki, mršavi, levoruki momak po imenu….Dejvid Robinson. Amerikanci će tada postati prvaci sveta sa timom u kome su uz Robinsona bili još Tajron Bogs, Stiv Ker, Roni Sejkali, Brajan Šou, Derik Mekej, Šon Eliot, Tom Hamond, Armon Gilijam, Čarls Smit, Keni Smit i Tomi Amaker, od kojih se samo ovaj poslednji košarkaški izgubio.Bio je to takodje “Dream Team”, ali uz napomenu da su svi bili izmedju 19 i 21 godine. Dejvid Robinson je spadao u grupu starijih, već je bio završio treću godinu mornaričke akademije zbog čega će kasnije steći nadimak “Admiral”.

Sa visinom od 2,16 i telom pravim kao strela, koordiniranih pokreta i zavidne brzine, bio je najčistija vizija buduće NBA zvezde. Taj Mundijal je završio sa 131 poenom na 10 utakmica, kao treći strelac u ekipi, iza kasnijeg klupskog druga Čarlsa Smita (150) i Kenija Smita (148), ali je sa 68 uhvaćenih lopti bio daleko najbolji skakač.
Kada se vratio da završi studije odigrao je najbolju studentsku sezonu, mada su i prethodne bile odlične, osim prve kada je imao samo 7,6 poena i 4,0 skoka. Priželjkivalo ga je bar pola klubova NBA. Sa prosekom od 28,2 poena, 11,8 skokova, 4,5 blokade u 32 utakmice zaslužio je titulu MVP univerzitetskog igrača sezone, a za njegovo ime i danas su vezani brojni rekordi studentske košarke SAD. Bio je prvi igrač u istoriji NCAA sa više od 2.500 (2.669) poena i 1.300 (1.314) skokova tokom studija, sa 14 blokada protiv Univerziteta Vimington iz januara 1986. drži nedostižnu cifru za još mnogo godina, njegov prosek od 5,9 blokada u jednoj sezoni (1986) i 5,2 u karijeri takodje su važeći rekordi.
Naravno, na draftu 1987. bio je prvi pik, a sreću da ga dobiju imali su Sparsi iz San Antonija, koji od vremena “Ajsmena” Džordža Gervina nisu imali takvu zvezdu. Medjutim, Admiral će za San Antonio zaigrati tek 1989. (isto kad i Žarko Paspalj) zato što je posle završenih studija morao da odsluži dve godine u mornarici. U medjuvremenu igrao je na Olimpijskim igrama u Seulu za američki tim koji je osvojio bronzanu medalju izgubivši u polufinalu od SSSR. Bio je to još jedan “Dream Team”, ali takodje sa nenadoknadivim henikepom zvanim – mladost: Mič Ričmond, Čarls D. Smit, Herši Houkins, Čarls E. Smit, Vili Anderson, Stejsi Ogmon, Dan Majerli, Deni Mening, Džefri Grejer, Herman Rid, Verner Kols i Dejvid Robinson!

Sparsi su ga čekali sa najvećim nestrpljenjem jer je tim godinama tavorio bez obzira na prisustvo nekoliko vrlo kvalitetnih igrača. Nedostajao je lider, zvezda, autoritet. Robinson nije više bio mlad, imao je pune 24 godine kada je debitovao, ali je od prvog meča bilo jasno da će sa njim biti druga priča. Sparsi su prethodnu sezonu završili sa 21-61 (25,6% pobeda), daleko i od pomisli na plej-of. Sa Dejvidom su samo godinu dana kasnije bili šampioni divizije Srednji zapad sa 56-26 (68,3%). Kod kuće su imali bilans 34-7, na strani 22-19. U prvom krugu plej-ofa tukli su Denver sa 3-0, a zatim u polufinalu konferencije neočekivano izgubili od Portlanda sa 3-4 posle poraza kod kuće u sedmom meču 105-108 u produžetku…
Admiral je izabran za debitanta godine i bio je jedini ruki na Ol star meču, priredbi koja se od tada p narednih šest godina nije više mogla zamisliti bez njega. On i Vili Anderson odigrali
su te sezone jedini sve 82 utakmice. čak 81 put Robinson je ostvario takozvane “dvostruke figure” (više od 10 poena i skokova), a čak 62 puta dao je više od 20 poena. Prosek mu je bio 24,3. Bio je najbolji strelac Sparsa na 46 utakmica. Protiv Čikaga je imao 21 skok, protiv Minesote 12 rampi, protiv Finiksa 7 asistencija, protiv Golden Stejta 41 poen… Ako je od jednog rukija – mnogo je, pa makar on bio i Dejvid Admiral Robinson.

U njegovoj prvoj sezoni rodjeno je rivalstvo koje je godinama trajalo, isto kao i dilema ko je najbolji centar NBA lige devedesetih. Pat Juing? Hakim Olajdžuvon? Možda tada još uvek dolazeći Šekil O’Nil? Mnogi će ipak reći: Dejvid Robinson. Ponajpre zato što je u njegovoj košarci bilo manje snage, a više pameti i elegancije. Od svoje debitantske godine pa zaključno sa sezonom 95/96. pretvorio se u jedno od znamenja NBA, sa reputacijom najpokretljivijeg i najefikasnijeg centra od vremena nezaboravnog Vilta Čemberlena. U sedam sezona prvih propustio je samo tri utakmice, što svedoči o besprekornoj fizičkoj pripremljenosti. U sezoni 93/94 bio je prvi centar koji je bio najbolji strelac lige (prosek 29,8), posle Bob Makadua 1975/76. Tada je postao treći igrač u istoriji NBA plasiran medju prvih 30 u čak šest ofanzivnih kategorija: prvi strelac, 14. u skokovima, treći u blokadama, 29. u asistencijama, 19. u osvojenim loptama i 20. po procentu šuta iz igre. U meču protiv Klipersa 24. aprila 1996, poslednjeg dana regularne sezone, postigao je lični rekord – 71 poen, do tog trenutka peti najbolji individualni skor u istoriji NBA. Ispred njega su bili samo Vilt Čemberlen (četiri puta) i Dejvid Tompson (72), dok Robinson delio mesto sa Eldžinom Bejlorom. U svakom slučaju, 71 poen je bilo najviše što je jedan igrač postigao od Tompsonovih 72 iz 1978.

O Admiralovim statističkim dostignućima i rekordima mogle bi da se ispišu mnoge stranice. Jedno od njih je nezaobilazno za bilo koju verziju njegove biografije: “četvorostruko dvostruko” (“quadruple-double”) protiv Detroita 17. februara 1994. Imao je 34 poena, 10 skokova, 10 asistencija i 10 blokada. “Peto dvostruko” je bila ocena za njegovu igru: čista desetka. U sezoni 94/95 postao je prvi igrač Sparsa sa titulom MVP sezonei… Tri godine zaredom bio je najbolji u izvodjenju slobodnih bacanja… Sa 3,6 blokada po meču čak najbolji u istoriji NBA, a sa prosekom od 25,6 poena u tom trenutku deseti na listi najboljih strelaca svih vremena.
U medjuvremenu, bio je neizostavni član Drim tima 1 i Drim tima 3 na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. i Atlanti 1996 (MVP finala sa 28 poena). Sa tri olimpijske medalje, jednom titulom prvaka sveta i srebrom na Panameričkim igrama 1987. sigurno je najuspešniji američki košarkaš u “FIBA košarci”. Sa 270 poena na tri Olimpijade (Seul 102, Barselona 72, Atlanta 96) Dejvid Robinson je najbolji strelac SAD svih vremena.
Na redu je bilo “nešto veliko” u NBA.
To “veliko” i to ono najveće, dogodilo mu se 1999. Predvodjen trenerom “ludim Srbinom” Gregom Popovićem, i njegovim Admiralom, San Antonio je osvojio šampionsku titulu. Bila je to ona sezona u kojoj je “lokaut” trajao 202 dana, pa su timovi odigrali svaki po 50 utakmica (umesto 82). Sparsi su u plej-ofu pre finala počistili Minesotu, Postland i Los Andjeles Lejkerse sa ukupnim skorom 11-1. Robinson je imao ogromniu pomoć u liku tada mladog Tima Dankana, bili su to famozni “tonjevi blizanci” San Antonija, a zahvaljujući njima u velikom finalu potopljen je Njujork (4-1). Ceo Teksas danima je slavio titulu, bilo je to prvi put u istoriji NBA lige da je šampion postala ekipa koja se prethodno takmičila u ABA ligi.

Tornjevi blizanci su ponovili podvig četiri godine kasnije. U finalu je savladan Nju Džersi (4-2), a poslednja utakmica odigrana je 15. juna 2003. To je ujedno i datum poslednjeg izlaska na NBA parkete Dejvida Robinsona. Jedna fantastična karijera, koja mu je obezbedila mesto medju najboljih 50 košarkaša svih vremena u izboru NBA lige, bila je okončana.
Privatno, Dejvid Robinson je srećni familijarni čovek oženjen sa Valeri, otac tri dečaka, Dejvida Morisa (1993), Korija Metjua (1995) i Džastina Majkla (1996). Sa suprugom je 1992. osnovao “Fondaciju Dejvid Robinson” kojoj je od tada poklonio više od milion dolara za pomoć fizički i mentalno hendikepiranim licima. Veliki je hrišćanin a omiljena lektira mu je Biblija. Voli muziku, najradije sluša Natali Kol, da nije košarkaš voleo bi da je naučnik ili muzičar, igra golf a odmor najradije provodi kod kuće okružen familijom. Bavi se raznim, uglavnom humanitarnim aktivnostima, veliki je donator, omiljen u celoj Americi. Neki kažu da reč “admiral” dolazi od reči “admiration” (divljenje)…

Biografija
Ime: David Maurice Robinson
Rodjen: 6. 6.1965. u Ki Vestu, Florida
Visina: 2,16 m.
Draft: 1987. (San Antonio, prvi pik)
NBA: San Antonio (od 1989)
Broj poena u regularnoj sezoni:20.790 (21,1)
Broj poena u plej-ofu: 2.221 (18,1)
Skokovi: 10.497+1.301= 11.798 (10,6)
Blokade:2.954+309=3.263
Utakmice:987+123=1.110
Ol star: 10 puta (90-96, 98, 2000, 2001)
Priznanja: MVP sezone 1995, dvaput šampion NBA lige (1999, 2003), 4 puta u idealnoj petorci prvenstva, defanzivac godine (1992), najbolji strelac prvenstva (1994), prvi skakač lige (1991), najbolji bloker prvenstva (1992), ruki godine (1990), najbolji univerzitetski igrač 1987, dve zlatne olimpijske medalje (1992, 1996), jedna bronzana (1988), zlatna medalja na Svetskom prvenstvu 1986…
Kuća slavnih: od 2009.
Photo: NBA
1 komentar
jedan od fair centara koji nije igraona snagu nego znanjem i inteligencijom,