I u Abiđanu, glavnom gradu Obale Slonovače gdje se održavaju Frankofonske igre (kulturna i sportska manifestacija koja je okupila oko 4.000 mladih iz 52 zemlje u kojima se gaji kultura francuskog jezika) prisutan je vaš i moj KOŠ MAGAZIN. Svaki dan uspijem da pročitam sve što je napisano na stranicama koje su namijenjene onima koji vole košarku i zato te stranice smatram mojom posebnom radosti.
Stalno sam razmišljao da li da vam pišem o turniru košarkašica, da li da vam pišem o 30 sudija koje su različiti od svih sudija sa naših prostora. Mislio sam da vam dočaram jedan drugi košarkaški i ne samo košarkaški svijet, i onda sam odustao od svega.
Letio sam u izvanrednom avionu A380 i čitao knjigu pariskog ljekara psihijatra Christophe Andre “Et n’oblie pas d’être heureux” a što bi na našem jeziku značilo I NE ZABORAVITE DA BUDETE SREĆNI. Svi mi, obični ljudi imamo iste radosti i velike tuge. Radujemo se kada su naši članovi porodice zdravi i veseli, kada ostvaruju dobre rezultate, kada neko od nama dragih sportista postiže velike uspjehe, a bivamo tužni kada nam se dešavaju porazi. U posljednje vrijeme primjetio sam da počinjem da starim i da veliki broj mojih poznanika iz iste generacije se osipa. Svakodnevno čujemo da nam je bolestan ovaj ili onaj prijatelj, ili ono još gore da nas je zauvijek napustio neko od dragih ljudi. Čitajući obične stvari iz svakodnevnog života o kojima je pisao čuveni ljekar – psihijatar, razmišljao sam o tome kako sam srećan jer imam veliki broj prijatelja, drugara i poznanika svuda u svijetu, ali da i ja po neki put zaboravim na sreću i radost koje meni ili nama nosi život.
Ponovo uspostavljena telefonska veza i traženje wi-fi koda (bez kojih više ne možemo da živimo) me sledila. Pročitao sam poruku zajedničkog prijatelja, zauvijek nas je napustio Dejan Dimitrijević Deki. Nepovratno je otišao još jedan vrijedan istinski košarkaški zaljubljenik. Otišao je prerano sa 52 godine, a da nije stigao da završi sve ono što je započeo. Misli su letile dok su suze klizile niz lice. Pomislio sam, pa kako je moguće a samo veče prije toga smo razgovarali. Rekao mi je Deki “da je dobro, ali da je malo umoran jer se sinoć iza ponoći vratio iz Aleksinca, a već sutradan je morao da ide u novu košarkašku 3×3 misiju u Sombor, a za subotu je planirao da bude u Paraćinu, pa onda u nedelju u Kraljevu”. Rekao je da ga vidljivi rezultati rada i uspjesi drže, da mu daju snagu. Nije stigao do Sombora, nije stigao da organizuje još jedan turnir 3×3 – okrutnost života ga je otrgla iz zagljaja porodice, supruge Biljane sa kojom je izrodio dvojicu krasnih mladih košarakaških ljudi Pecu i Mišu. Napustio je brata Darka, košarkaškog zaljubljenika koji još uvijek aktivno sudi utakmice sporta kojem svi mi pripadamo. Napustio je ogroman broj svojih prijatelja, saradnika, drugara s kojima je obavljao košarkaške funkcije.
Rado bih vam pisao o košarkaškim takmičenjima gdje sam bio prisutan, o utakmicama na kojima sam bio komesar – lako je sve to dočarati, ali teško je napisati riječi koje mogu da opišu tugu kada vas napusti prijatelj. Teško je iznaći misli koje mogu da osvjedoče nečiji život. Vi znate da je Dejan Dimitrijević bio predsjednik Košarkaškog saveza Beograda, da je u KSS bio zadužen i za razvoj 3×3 aktivnosti, da je bio dugogodišnji generalni sekretar čuvenog OKK Beograda.
Mnogi od vas nisu znali da je Dejan bio čovjek iz sjenke u OKK Beogradu, možda taj klub više ne bi ni postojao da on nije uspjevao da pronađe sve ono što je bilo neophodno da taj klub postoji. Kako je to činio, teško je reći ali oni koji su bili blizu njega kažu da je klub “krpio kraj s krajem”, ali da je egzistirao i redovno učestvovao u svim takmičenjima. Dejan je iznalazio razna rješenja, tražio pomoć, molio drugare, nikada nije htio da odustane, ali svi znamo da klub slavne istorije i pored poteškoća još uvijek postoji. Kada bih ga upitao “odakle ti snaga”, svaki put bi on ponovo nabrajao sve istorijske rezultate OKK Beograda i svih onih igrača koji su nosili plavo bijeli dres. Svaki put bi počinjao od Seme Trgovčevića i Milorada Erkića, izgovarao je sa ponosom sva imena slavnih « klonfera » i nikada ne zaboravljajući nikoga, a uvijek bi završavao sa Čika Borom. Rekao mi je nakon što su posljednji put bili na zajedničkoj večeri, da on ne bi mogao da pogleda Bori Stankoviću u oči kada bi se klub ugasio.
Deki je žarko želio da se završi dvorana u ulici Zdravka Čelara i da to bude zadužbina starih generacija OKK Beograda novim košarkaškim naraštajima. Svakodnevno je « vukao za rukav » najbliže i bio je izuzetno srećan kada su napravili zvanično otvaranje dvorane. Bilo je to kao ostvareni san na kojem su se sakupili mnogi košarkaši, treneri, sudije, košarkaški radnici iz raznih generacija OKK Beograda, košarkaškog Beograda i Srbije. Kažu da je bilo oko 800 gostiju, a evociranje uspomena je bilo veoma dugotrajno. I tada je legendarni Bora Stanković iskazivao sreću zbog uspješnosti gradnje objekta… Upravo u toj dvorani su Predrag Danilović (Predsjednik KSS), Žarko Koprivica i posebno Zoran Radović kroz suze ispratili velikog košarkaškog radnika. Trener ekipe OKK Beograda Vlade Đurović je toplim riječima opisao saradnju sa Dimitrijevićem. Svi su učinili da posljednji oproštaj sa Dekijem bude dostojanstven.
Mnogi od vas nisu znali da je ne basš tako davno Srbija bila skoro na dnu ljestvice FIBA rankinga u 3×3 aktivnostima i pored postignutih odličnih rezultata, a onda su svi zajedno započeli masovnu aktivnost i Srbija je dobila visoko mjesto među najjačim 3×3 košarkaškim zemljama. Pored rezultata igrača, veliki dio je pripadao oraganizacionim zaslugama Dejana Dimitrijevića (koje on nikada nije isticao). Takođe, vjerujem da niste znali da je Deki uz svakodnevni rad, pomogao i u odlasku mnogih mladih selekcija u druge zemlje. Od kada je naša zajednička saradnja počela, uz njegovu nesebičnu pomoć preko 100 raznih klubova i selekcija iz Srbije je dolazilo u Francusku. Koliko je on bio ponosan kada bi svaki klub, svaka selekcija postizala dobar rezultat na turnirima u Francuskoj – to znaju samo oni najbliži. Uvijek je bio ponosan na sportske rezultate « klinaca i klinceza », a jednom prilikom mi je rekao: « najveća mi je radost što je u ovoj selekciji Beograda čak 11 mladih ljudi – igrača prvi put letilo avionom ». Vi niste znali da je Deki proglašen za počasnog građanina u francuskom gradiću Ardresu na čijem je turniru OKK Beograd puno puta učestvovao i pobjeđivao među 24 tima iz 19 različitih zemalja ili na kojem su igrale selekcije Beograda. Koliko su ga ti Francuzi, njegovi novi prijatelji poštovali, najbolje pokazuje činjenica da kada su čuli za njegovu smrt poslali su dva predstavnika da budu njihovi izaslanici na Dejanovoj sahrani. Tužni su bili oni, ali i svi koji su sarađivali sa njim.
Nas posljednji razgovor je bio uobičajena priča prijatelja koji su često razmjenjivali iskustvo. Taj razgovor ni po čemu nije bio neobičan, osim što je to za nas bio posljednji razgovor prije nego što on nije stigao u Sombor, a meni je ostalo da vama napišem nekoliko linija o tome koliko je on bio vrijedan košarkaški radnik, a posebno koliko je bio dobar čovjek, koji je istinski volio ljude oko sebe, a danas više nije među nama.
Ostavio mi je tešku “obavezu”, a ni sam ne znam kako da napišem ono što želim. Napisao sam puno riječi, pisama, članaka, vas koji čitate Koš Magazin sam često « peglao » javljajući se sa raznih takmičenja. Lako je bilo napisati članke ili razmišljanja sa evropskih ili svjetskih prvenstava, lako je bilo govoriti vam šta je bilo u Brazilu, jer tamo u Riju sve je bilo normalno i lijepo, tamo je bilo i srebra i bronze za košarkše i košarkašice, a danas moram reći samo istinu o čovjeku koji nije više među nama.
Mnogi od vas su znali ko je Dejan, ili su ga samo poznavali makar nisu bili bliski sa njim, a mi koji smo bili prijatelji ili drugari sa Dejanom, mi smo ga puno voljeli. Voljeli smo ga jer smo znali koliko je ljudskih vrlina nosio. Svima je nastojao da pomogne, sa svima je đelio radost pobjeda ili gorčine poraza. Znam da je prihvatio sina jednog sudije da igra u OKK, makar s njegovim ocem nije imao najbolje odnose, znam da je mnogo puta učinio ustupke mnogima sa kojima je sarađivao. Uvijek je bio spreman da pronađe rješenje za one koji su to od njega očekivali, makar nisu nista tražili. Otvarao je vidike mladim ljudima organizujući im učešća na raznim turnirima svuda po Evropi ili Kini. Vi ne znate da kada njegov OKK nije mogao da učestvuje na nekom turniru, Dejan bi uvijek pronašao neki drugi klub s naših prostora da bude na turnirima samo da se tradicija ne prekida. Bilo mu je važno da njegovi prijatelji ili saradnici budu uvijek zadovoljni.
Svi mi imamo teške trenutke u našim životima. Mnogi od nas su ostali bez roditelja, prijatelja ili bliskih saradnika, ali mi se čini da smo se nekako navikli na sve te trauma. Nekako, kao da zaboravljamo na radosti života. Nekako smo počeli da se otuđujemo jedni od drugih, svi smo nekako vezani za telefone, internet konekcije, svi sve manje vremena imamo za nama bliske ljude… Kao da smo zaboravili da nam život nosi radost, svakodnevnu i onu običnu radost porodice ili prijatelja. Život nam proleti za čas, a po neki put je i taj život kratak. Dejanov je bio puno kraći od mnogih drugih, a on je učinio puno dobrog za svoje prijatelje (i za vas koji čitate ovaj tekst) i nikada nije skrivao svoju ljubav prema njima ili vama. Njegova veza sa nama je bila ogromna, široka i bez granica. Ostavio nam je poruku zajedništva koje ne treba da zaboravimo.
Čitajući knjigu o kojoj sam vam govorio i pored svih životnih poteškoća, još jednom sam spoznao potrebu da budem srećan. Vjerujem kada i vi budete počeli da razmišljate o svakodnevnoj sreći, doći ćete do sličnih zaključaka i podijelićete radost života sa vama najbližima. Ni vi ne znate šta vam nosi sutra. Ne znate kada ćete biti uskraćeni za novu priču uz jutarnju ili podnevnu kafu sa prijateljem. Danas, kada sam izgubio prijatelja i drugara ja sam iznašao snagu da budem ponosan na naše prijateljstvo. Srećan sam što sam bio drug sa običnim čovjekom koji je nosio mnogo ljudskog u sebi i koji nikada nije žalio vrijeme, trud, pa na kraju niti svoj život za košarku koja mu je značila mnogo. Znam da nisam jedini koji će se sjećati Dekijevog lika i koji će uvijek nositi pozitivne misli na njega. Želio bih da i vi ne zaboravite da budete srećni danas i sutra sa vašim najbližim prijateljima, dok su još pored vas i dok imate puno zajedničkog da podelite. Radujte se svakodnevnim opredeljenjima i živite život punim plućima, imajte uvijek osmijeh na licu. Ja, a znam da i mnogi od vas, i pored ogromne tuge koju nosim u sebi, osjećam veliku radost što sam bio prijatelj sa Dejanom Dimitrijevićem.