Početna BLOGDino Rađa o porodici

Dino Rađa o porodici

od Dino Rađa
14 pregleda

Familija. Red je da napišen nešto i o njima. Klasična priča radničke obitelji. Zimnica, marmelada u limenci od 5 kila, kumpiri, panceta, limenka mesnog doručka. Kad dođe placa liti kupe se dvi najveće dinje na Pazaru, i kad se izidu arija do druge place. Čokolada samo kad dođe barba Vlade iz Australije ili neki gost za novu godinu.

Po cili dan se igrali na ulici. Za obid star bi izašla na balkon i vikala: Dinooooooo ručaaaaaaak. Moga si ne doć doma isti tren. Stari šofer u Prerade, a stara inkasator u Čistoće. Jedni baba i dida Varoš, a drugi na Gripe. Ima ona pisma šta kaže: “Mater me je rodila kraj staroga placa. Kad smo oči otvorili za Hajduk smo bili”. E u mom slučaju je baš tako bilo. Kako znan? Lipo, kad se rodila sestra Ines tri godine iza mene nije se moglo u bolnicu ka danas, nego me stari odveja isprid starog rodilišta priko puta stadiona kraj plinare, i stara je s prozora izbacila nju mali vanka da je vidimo. Tako znan da je prva stvar u životu koju san vidija bija baš stari plac. Možda to objašnjava ljubav prema Hajduku svih starih generacija koja se kasnije s kolina na kolino pribacivala. 
Lita smo provodili kod babe i dide na Braču, a zimi standardno škola i vrtić. Trenira san razne sportove prije košarke, ali ništa ozbiljno. Jedno lito san valjda narasta prilično i mater kaže da iden na košarku. Bija san strašno sramežljiv i nisan tija. Onda mi ona organizira da od njene najbolje prije sin ide s menon. Denis je iša s menon u razred i to mu je bija prvi i zadnji trening. Ja doša gori i odma naša ekipu pa osta. Tako je stara u biti najzaslužnija šta san ja počeja trenirat.

Slavni košarkaš sa majkom Dunjom

Sve te godine san na trening iša buson. Sikire padale, sunce peklo, bus. Nikad u životu me niko s auton nije doveja na trening dok sam nisan položija s 18 i počeja vozit Peugeot 404 od staroga. Kad bi se obidvavalo doma, samo za mene su bile repete jer san ja trenira. Sestra se tribala žrtvovat za brata. Stara nikad nije dolazila na utakmice. Zamisli da njeno dite neko udre, ili da, sacuvaj bože, izgubimo! Stari bi dolazija s karton u ruci. Nikad nije sija u ložu, ili sačuvaj bože uša u kancelariju. Posli utakmice bi javija materi rezultat, i ako bi dobili tek onda se gledala utakmica. Sve pregovore sa klubon oko ugovora san vodija sam. Bez menadžera, advokata ili bilo čije pomoći. Virovalo se tada na rič. 
Sad ne mogu priskočit jednu njihovu dogodovštinu jer je cili život pričan. Dakle, stari i stara tribaju doć kod mene u Boston prvi put. Ja već gori, i sredin in sve u Zagrebu. Hotel Intercontinental, prispavat, sutra dan izvadit vizu u ambasadi i pravac Amerika. Prije ovoga puta bili su u Trstu, na Ponterosso dva puta, i to je to. Dolaze oni u hotel i daju in one kartice za otvorit vrata od sobe. Nikad oni to nisu vidili i nemaju pojma kako otvorit. Prčkaju nešto oko vrata, a unutra zvonin ja na telefon. Nervoza, i kaže stara: Ajde Niko, misliće ljudi da smo lupeži”. Ulaze nekako unutra, ali ja presta zvat. Na televiziji upaljen ekran i piše: Welcome Mr. and Mrs Rada. Kaže stara njemu: Brzo Niko, evo počinje neka emisija o Dinu na TV. Sidnu njih dvoje isprid televizije i čekaju da počne. Ko zna koliko bi sidili da nisan opet ja nazva. Kaže meni ona da zoven malo kasnije – jer počima emisija. Ja pitan koja emisija, a ona meni. W E L C O M E … Odslovka on meni tako sve do kraja, i ja naravno zavarin od smija, a nakon toga i oni sljedećih 20 i kusur godina.

Njoj je to bija posebni gušt pričat. Svki put bi proplakala od smija. I sad se biće smije gori dok ja ovo pišen. Sestra nikad nije bila od javnosti. Uvik se sakrivala. 
Priča iz đetinjstva

 Kako san živija blizu hotela Split, liti smo znali ekipa ić gledat kroz balkon Čehinje kako se prisvlače. Tako jednu večer nas dva vidimo jednu na prvi kat. Popenjen se ja njemu na ramena i gledan uz direktan prenos. Uleti milicioner. Šta radite vas dva? Uvati njega za ruku, i ja skočin s ramena. Kako san skočija ovi pusti frenda i da će uvatit mene, a nas dva ka da smo se dogovorili. Sprint svaki na svoju stranu. Biža san koliko su me noge nosile dok nisan ko zna di zamaka. Tek sutra smo se našli pričat o tome. 

Mali Dino i otac Niko

Moran još jednu. Mater je tukla svaki drugi dan zbog svake pizdarije, a stari samo jedan put. Kako me pribija pantin i danas. Živija san u zgradi od 14 katova na Trsteniku. Jedan dan kad san ima jedno 14 godina odemo ekipa na krov zgrade se zajebavat. Uzmemo dvi višalice s malo konopa i mraknemo biciklu sa balkona na 13. katu. Vozikamo se po krovu. Moj pokojni dida Ante, koji je živija dvi ulice dalje na 9. katu, vidi me na dalekozor. On je bija star i nije izlazija iz kuće nego bi gleda kanocalon more i brodove. Zva doma, i taman ja doša. Stari popizdija. Kaže meni – skidaj se. Ja se skinen u mudante. Skidaj se skroz. Neću. Opali mi pest. Skinen se, i on izvadi kožnu šibu i ubije baju u meni. Odma je otiša radit, a mene mater odvela u kadu oprat. Bija san krvav, ali ozbiljno krvav. Poslali me u krevet u srid biloga dana, i rekli mi da nikad više neću izać iz sobe. Posli uru vrimena vratija se stari i uša u sobu plačući. Kretenu jedan, jesi moga past od gori. Uvati me za uši i izbaci iz sobe na ulicu se igrat. Nije mi palo na pamet u životu napravit nešto šta stari ne bi odobrava. 
Dosta za danas.

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar