Izlazin iz restorana u Komiži neki dan, prilaze mi dva čovika i jedan mi se javlja. Vidin da me nekako poznaje a ja njega ne mogu smistit nigdi. Dok se borin sam sa sobon da skužin pogledan drugog, starijeg i odjedan put mi srce udje u grlo. Moj prvi trener Petar Bezelj. Nisan ga vidija više od 35 godina. Otiša je iz kluba priko granice odavno, tiho i nekako smo se pogubili. Nije u to doba bilo komunikacijskih sredstava ka danas. Suze na oći odma. Šta ću, emocije ne pitaju. Sitiš se prvih koraka koje te naučija i prodje ti puno toga kroz glavu u sekundi. Baš mi je nekako puno srce bilo cilu večer. Šjor Petre, živili.