Postoje knjige koje se lako čitaju. Krenete, i ne možete da se zaustavite dok ne „overite“ i poslednju stranu, a kad ste došli do kraja žao vam je što nema još. Jedna od takvih je svakako „Bajka iz Bormija“ novinara i publiciste, ali pre svega zaljubljenika u košarku Vladimira Stankovića. Ta se knjiga jednostavno „guta“, ne ispušta iz ruku i ne razmišljate da prekinete čitanje jer vam ne pada na pamet nijedna bolja ideja od uživanja u ovoj bajci. Da li je baš reč o bajci?
Prave bajke se nikada nisu dogodile u stvarnosti, a ova jeste, i zato je jedinstvena. Divovi iz ove priče živeli su, i žive i dan danas, hodali su po Zemlji i činili čuda. Zvali su ih „Beli Harlem“, dvanaest momaka koji su činili juniorsku košarkašku reprezentaciju Jugoslavije koju je 1987. poveo u Bormio selektor Svetislav Pešić. Tamo nisu samo osvojil titulu svetskih prvaka, nego su zadivili kompletan sportski i košarkaški svet, sve – osim nas ovde! Kakva su to vremena bila, a svedok sam im i živeo sam u njima, da je tad titula svetskih juniorskih prvaka smatrana normalnom pojavom, i nije joj davan preveliki publicitet. Sve je to normalno – reče li to Muta Nikolić pre tri decenije, ili nedavno? Pre tri decenije bilo je normalno da naučiš košarci najbolje mlade Amerikance, ili da „izuješ iz patika“ Italijane i slične, da u seniorskoj konkurenciji budeš prvak Evrope i sveta kad ti se prohte i da najtalentovanije juniore trener vodi u A reprezentaciji na Evropsko prvenstvo jer mu to takmičenje dođe kao dobra priprema za olimpijske igre na kojima je zlato jedini cilj.
Mnoge stvari su se u međuvremenu promenile, pa je ono što je nekada bilo normalno sada postalo bajka u koju čak niko ne bi ni poverovao da nema ljudi kao što je Vlada Stanković, koji je vredno skupljao dokaze da su košarkaški divovi sa ovih prostora nekad vladali svetom, i da su svojom maštom pobedili kolose koji su bili deset puta jači, sto puta bogatiji i hiljadu puta brojniji.
„Bajka iz Bormija“ je priča o podvigu koji su ostvarili ne izmišljeni likovi, nego stvarni junaci koji su se zvali (i još uvek se zovu, hvala bogu): Saša Đorđević, Vlade Divacm Toni Kukoč, Dino Rađa, Nebojša Ilić, Luka Pavićević, Zoran Kalpić, Miroslav Pecarski, Teoman Alibegović, Samir Avdić, Radenko Dobraš i Slaviša Koprivica. Sve je u knjizi ispričano: i kako ih je selektor Pešić okupio, i kako se on sam stvorio tu gde je bio, i kolika je u svemu zasluga njegovih prethodnika, sledbenika „jugoslovenske škole košarke“, kako su se pripremali na planinama Srbije i Bosne i čekali da se u Bormiju saniraju posledice poplave, i kako su svojim talentom preplavili taj isti Bormio. Naravno, i kako su dvaput pobedili Amerikance, koji su na Svetsko junoiorsko prvenstvo poslali svoje najbolje univerzitetske igrače, među kojima su bile brojne kasnije NBA zvezde. A nije izostala ni priča o neponovljenom podvigu Tonija Kukoča, koji je tim „strašnim“ Amerikancima sasuo rafal od 11 trojki iz 12 pokušaja!
– Ni pre ni posle, nikada u karijeri nisam pogodio toliko trica. Bilo je utakmica na kojima sam davao po 5-6, možda i 7, ali nikad ni blizu dvocifrenom broju kao tada. Otvorila se „špina“. što bi rekli mi Dalmatinci – svedoči Toni Kukoč u ovoj knjizi.
– Sećam se, kad god bi izbacio loptu iz svoje levice vikao sam: „Ima oči, ulazi sigurno“. Tako je i bilo – poverio se autoru Vlade Divac.
– To što je Kukoč uradio na toj utakmici je apsolutni rekord. U košarci sam bio 15 godina kao igrač i 35 kao trener, i tako nešto nisam više nikad video – priznao je trener reprezentacije Svetislav Pešić.
Epizoda o pobedama protiv Amerikanaca je samo jedna od brojnih koje se smenjuju na stranicama ove knjige. O podvigu jedne bajkovite generacije govore svi akteri, ali i ljudi sa strane koji su bili svedoci čuda u Bormiju. Tu su iskrena svedočenja trenera američke reprezentacije Lerija Brauna („Mislim da su Divac i Kukoč najbolji mladi igrači koje sam video u životu“), nemačkog internacionalca Henrika Redla („Bormio je promenio košarkašku istoriju“), najuticajnijeg košarkaškog novinara Italije Enrika Kampane („Nama koji smo imali privilegiju da budemo u Bormiju ostaje trajno, veliko zadovoljstvo“), Nanda Đentilea, Migela Anhela Fornijesa…
Autor Vladimir Stanković sa peharom iz Bormija
Kao dobar autor koji vrlo dobro zna šta čitalac očekuje, Stanković potanko opisuje i ono „šta je bilo posle“. Šta se događalo sa igračima i trenerima koji su iz Bormija doneli pehar svetskog juniorskog prvaka. Na sve je dao odgovor u ovoj knjizi, osim na jedno pitanje: šta bi bilo da je reprezentacija Jugoslavije nastupila pet godina kasnije na Olimpijskim igrama u Barseloni. Na to pitanje bezbroj je odgovora, ali jedini pravi može dati onaj ko upravlja vremenom, pa vrati stvari unazad i ispravi greške, ili „greške“, koje su se dogodile. A kako se takav još nije rodio, niti će se izvesno ikad roditi, ostaje nam da čitamo bajke o stvarnim događajima koji su jednom u realnom vremenu potresli košarkaški svet, a onda nastavili da žive u sferiu mita. Takva je i „Bajka iz Bormija“, bajka o nama kad smo bili divovi.
Knjiga će se od naredne nedelje prodavati u knjižarama “Lagune” i “Delfi”.
Photo: Privatni album

