U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi”50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
Kada je jedne januarske noći 1960. u Filadelfiji Dolf Šejz ušao u istoriju kao prvi igrač koji je u NBA postigao 15.000 koševa, utakmica je bila zaustavljena a igrači oba tima stali su u red da čestitaju najboljem strelcu u istoriji lige. Gledaoci su bili uzbudjeni i oduševljeni, ali je retko ko medju njima znao da aplaudiraju “najvećem antitalentu” koji se vinuo do zvezdanih visina NBA.
Životna priča Dolfa Šejza ne liči gotovo ni u čemu na biografije ostalih najboljih igrača koji su od malena “jeli loptu” pokazujući od prvih dana izraziti talenat. Dolf je bio visok, spor i stidljiv, dakle sa karakteristikama koje su kao stvorene za neuspeh u sportu. Njegov otac, frustrirani bivši bokser, sanjao je da ga sin nasledi u ringu i dostigne slavu koja je njemu izmakla, ali Dolf, osim fizikalija za jednog dobrog teškaša, nije imao ni najmanje predispozicije za bavljenje boksom. Privukla ga je košarka, ali stidljiv kakav je bio, trenirao je za sebe, bez nekih velikih ambicija. U Kreston Junior gimnaziji u Njujorku prvi put je obukao pravi dres i zaigrao u školskoj ekipi, kasnije je školavanje nastavio u De Vit Klinton srednjoj školi. Dominirao je visinom i bio važan igrač u timu, ali kada je maturirao 1954. nije bilo prevelikog otimanja univerziteta za njega.

Izabrao je Univerzitet Njujork na kome je igrao dobro, ali procene su bile iste kao u srednjoj školi: solidan igrač, ali ništa više od toga. Uostalom, njegov studentski prosek od samo 10,2 poena, i to zahvaljujući poslednjoj godini kada je stigao do 13,2, to najbolje potvrdjuje. Njujork je jednom bio finalist NCAA ali je izgubio od Oklahome.
Kada je završio studije Niksi iz Njujorka, koji su imali takozvana teritorijalna prava na njega, ponudili su mu 6.000 dolara za sezonu, uobičajenu sumu za jedva prosečne igrače tog doba. Sirkajuz, tada član NBL, bio je nešto izdašniji i Šejz je za 7.500 dolara potpisao za Sirakjuz Nešenels. Mnogo godina kasnije Ned Ajriš, predsednik Njujork Niksa, priznao je grešku rekavši:
– Da tada nismo ispustili Dolfa mogli smo biti ono što su Jenkiji u bejzbolu…
Pitanje je, medjutim, da li bi Šejz u Niksima, ili bilo kom drugom klubu, postao to što jeste, jednostavno zato što je Al Červi bio u Sirakjuzu. Čovek koji je više verovao u Dolfa nego on sam u sebe. Červi je bio igrač-trener, ali je sve više vremena provodio na klupi. Uporno je radio sa Dolfom pokušavajući da ga ubedi da može biti veliki igrač. Trebalo je “samo” da mu malo promeni mentalitet.

– Kada te tuku – ćuti, trpi i vrati. Iskoristi svoju snagu. Imaš sve predispozicije da uspeš, ali moras i sam to želeti i verovati u sebe.
I Dolf je počeo da veruje. Trenirao je neumorno, danju, noću, na dan utakmice. Toliko je usavršio šut da je postao sinonim za preciznost, imao je daleko najsigurniju ruku medju visokim igračima. Kažu da preciznost, posebno sa linije penala, duguje soosptvenom izumu. Naime, slobodna bacanja izvodio je na obruč od 14 inča, dok je normalan 18.
Šut mu je bio specifičan, sa visokim lukom u obliku duge, tako da je dobio nadimak “Rainbow Kid”. Druga odlika bila mu je izrazita fizička pripremljenost koju je, pored ostalog, dugovao i pulsu od samo 48 otkucaja u stanju mirovanja. Od početka 1949. do Božića 1961. propustio je samo tri utakmice, a izmedju 17. februara 1952. i 26.decembra 1961. odigrao je 705 uzastopnih mečeva. Na kraju 1962. bio je vodeći strelac NBA, za sobom je imao najviše utakmica, najviše minuta, najviše šuteva iz igre, najviše izvedenih penala, najviše skokova i najviše načinjenih faulova! Danas se na večnim statistikama NBA pojavljuje samo još u slobodnim bacanjima. Karijeru je završio kao igrač-trener u Filadelfiji odigravši 24 utakmice za Sikerse u sezoni 1963/64.

U vreme Šejzovih početaka u NBA dominirali su Lejkersi iz Mineapolisa predvodjeni Dzord Majkanom, tako da je Sirkajuz morao da se zadovoljava drugim mestom ili, u najboljem slučaju, titulom prvaka Istočne konferencije. Dolf je brzo postao najbolji strelac i najbolji skakač, jednom je protiv Filadelfije 1950. uhvatio 35 lopti što je za ono vreme bio pravi podvig. Početak nestanka velikih Lejkersa posle povlačenja Majkana prvo je iskoristio Sirakjuz postavši prvak u sezoni 1954/55. U finalu Istočne konferencije pobedjen je Boston sa 3-1, u velikom finalu Fort Vejn sa 4-3. Sedma utakmica dobijena je sa 92-91. Nikada u istoriji jedan šampion NBA nije imao manje figura nego tada Sirakjuz, ali je imao petorku na čelu sa Šejzom koja je imala prosek iznad 10 poena, dok su šesti i sedmi čovek sa 8,9 i 7,1 poenom takodje bili blizu. Al Červi je majstorski vodio tim u kome je Šejz bio zvezda, ali su Pol Sejmur, Red Roča, Red Ker, Erl Lojd, Džordž King i Bili Kenvil činili vrlo solidnu grupu igrača koja je, eto, stigla do šampionskog prstena NBA.

Medjutim, možda je za titulu zaslužniji od igrača i trenera bio vlasnik Deni Bijason, čovek koji je “izmislio” pravilo “24 sekunde”. Na njegov predlog Liga je donela odluku da se od sezone 1954/55 napad vremenski ograniči, i upravo je to pravilo spasilo njegov tim u finalnom meču. Fort Vejn je vodio sa 17 poena razlike, i po starim pravilima to bi bila dobijena utakmica. Možda je i zato Dolf Šejz odlučio da svom sinu da ime Deni.
Kako je Deni Bijason došao do predloga da napad traje baš 24 sekunde? Njegova formula bila je sledeća: utakmica traje 48 minuta, ili 2.880 sekundi. Izračunao je da se na utakmicama prosečno šutira 120 puta. Podelio je broj sekundi sa brojem šuteva i došao do čarobne formule 24.
U “porodičnoj istoriji NBA” nema uspešnijeg para otac-sin od Dolfa i Denija Šejza. Rodjen 1959, Deni neće dostići slavu oca, ali posle Univerziteta Sirakjuz (prosek 8,2 poena), a u NBA punih 18 sezona! Igrao je u Juti, Denveru, Milvokiju, Lejkersima, Finiksu, Majamiju i u Orlando Medžiku.
Pored toga što je sina učio košarku, Dolf Šejz je to radio i u Filadelfiji. Toliko uspešno da je 1996. proglašen za trenera godine u NBA. Posle je jednu sezonu trenirao Bafelo Brejvs, pa je prešao za selektora američke reprezentacije za Makabijske igre. Reč je o takmičenju koje se naziva i “jevrejska olimpijada”, a Dolf je godinama vodio ekipu na ovim igrama.
Umro je od raka 10. decembra 2015. u 88. godini.

Biografija
Ime:Adolph Schayes
Rodjen: 19. 5. 1928. u Njujorku
Visina: 2,03 m
Univerzitet: Njujork
Draft: 1948 (Tri Siti Houks, ustupljen odmah Sirakjuz Nešenelsima iz NBL)
NBA: Sirakjuz (48-63), Filadelfija (63/64)
Broj poena u regularnoj sezoni:19.249
Broj poena u plej-ofu:1.973
Skokovi:12.256 (12,1 uz napomenu da za prve dve sezone nema podataka)
Broj utakmica:1059+103=1.162
Ol star: 12 puta (51-62, 1952. izabran ali nije igrao zbog povrede)
Priznanja: šampion 1955, šest puta u prvoj petorci (52, 53, 54, 55, 57, 58), šest puta u drugoj, debitant godine u NBL (48/49), biran u najbolji tim NBA povodom 25 godina lige 1970. i 1998. povodom 50 godina
Trener:Filadelfija (63-66), Bafalo (70-72). Bilans 151-172, plej-of 9-12.
Kuća slavnih: od 1972.
Photo: NBA
1 komentar
syrcause je imala tim od 48 do 62 a kadsu wariorsi oislii u s francisco postali su natsi 76ersi,, shayes je bio dličan šuter i osvojio naslov, u to vriemesu bili jaki lakersi s mikanom, no bio je odličan igrač, nije potipisao za knickse natsi su mu dali vecu placu,,, tko zna mozda bi new york s njime osvajao naslove…