Dugi: Dvonošci
- August 3, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BlogBLOG: DUGI
Htedoh da stavim naslov “primati”, pa se malo konsultovah sa literaturom, i saznadoh da u primate, sem nas, spadaju još i majmuni i lemuri. Koje ne bih da vređam svojim laičkim analizama. Mi ispadosmo sisari iz reda primata i jedini smo dvonošci, bar u većem delu svog života. To je biološka definicija . Nekako se nameće još jedna kategorija iznad, ali za sad je to samo moja teorija, za kasnije videćemo. Ja ću se potruditi da samo navedem primere u korist iste. Uostalom koliko je je samo ideja i teorija poteklo od zanesenjaka, da ne kažem ludaka kao što sam ja, pa se čak i neke pokazaše tačnim. Ko zna šta nosi dan a šta noć…
Kako uvek vidim neku tajnu vezu, još pre Gorana Bregovića, sebi dozvoljavam malo digresije. Pa da se malo vratimo u prošlost, i to moju – košarkašku.
Elem, sam kraj šezdesetih i početak sedamdesetih. Postajao sam polako od početnika talenat, pa igračić, pa onda gazio prema statusu igrača. I svi moji u Radničkom takođe. I Radnički sa nama išao je od nadarenog juniorskog tima prema nesvakidašnjem prikazu košarke za to vreme, gde smo jurili kao ludi, kao da nas neko ganja ili “ćera”. Samo što nisu vikali za nama – ej, nećemo vam ništa. Dok nisu shvatili. Ama beše malo kasno. Pa su onda i drugi počeli da jure.To je samo deo ove priče.
Kao klinac u Južnom bulevaru ispod Neimara sam ogulio dupe sedeći ili gluvareći na betončetu pored poljančeta gde smo do iznemoglosti igrali fudbal. Dugo je to trajalo, pa i kad sam počeo ozbiljno da treniram i da imam sve manje vremena za sanjarenja. Moji vršnjaci iz kraja su me voleli i počeli su polako i da se ponose sa mnom posle prvih članaka u novinama i prenosa na televiziji. Onoj ondašnjoj televiziji koja je isto, naizgled, bezglavo jurila kao i mi. Da, samo naizgled, i hvala Nebojši Popoviću što nas košarkaše umetnu u tu TV jurnjavu.
Tek, moji drugari su voleli da malo zajedno komentarišemo utakmice pa i da me zapitkuju – kakav je ovaj, kakav je onaj. A to se obično odnosilo na starije, poznatije igrače kojima sam se obraćao sa vi i podrhtavao kad prođem pored njih. Glumio sam malo nonšalanciju u početku, ali sam osećao da i moje društvo to vidi, i odobrava jer im imponuje neki, pa makar i indirektni dodir sa našim herojima toga vremena.
Onda su počeli po neki put da me sačekuju posle utakmica koje su prenošene na televiziji subotom uveče, pa se tako kao slučajno nađu tu na stanici čuvenog lejlanda, dvadesetdevetke sa Železničke stanice nedeljom rano ujutru kad se vratim sa neke utakmice van Beograda, a odigram malo bolje. Oni to osećaju kao svoje i ne daju nikom.
Igrali smo protiv Olimpije, neke od subota sa TV prenosom. Kasna jesen u Ljubljani, siva, gusto siva… Oni predhodne, ili godinu pre – prvaci Jugoslavije, bogami za respekt. Nama to namerno nisu rekli – i mi počesmo da bežimo, pogotovu sa loptom. “Ćeraju” nas oni, ali džaba. To se poklapa sa vremenom kad se počelo polako shvatati da od tog ćeranja nema mnogo vajdice, što kažu moji sa Kosmaja. Bili smo jako mladi, mnogo nepoznatiji od njih. Kod nas su znali samo Ražnja, koji nam beše kao otac i vođa na terenu. Vodili smo i pobedili lako, iako beše samo tri razlike. Dadoh poslednji koš u poslednjoj sekundi tako što ih je naš tata sve izmešao i dodao mi na zicer.
Nema veze što taj koš nije ništa značio, mogao je čiča i da mi ne doda, tek novine ko novine: osvanu – Damnjanović rešio utakmicu u Ljubljani! Ni danas nisam siguran da li je Radnički u ranijim periodima pobedio ikad na Ljubljanici. Nama kao generaciji je to bilo prvi put. Dao sam ukupno 23 poena, igrao odlično kao i ceo tim, i bio ponosan na nas.
Uglavnom, posle utakmice odmah na voz i u kušet za nazad. Da napravim malu digresiju. Dok mi nisu objasnili mislio sam da su kušeti sofisticiraniji nastavak onih kretenizama iz Dahaua, i onih limenih kamiona kojih beše i na našim ulicama tokom okupacije. Kušeti, posle nekoliko iskustava, su po mome bili najžešći ispit za izdržljivost i jačanje nacije. Za pročišćavanje “arijevskog” u nama. Ko preživi taj je jak. Dok je išao vlak još je i bilo onog dela vazduha što ga pronađe Lavoazije i pogrešno nazva oxigen, na grčkom kiselina, pa onda i mi kiseonik. A kad konačno počne da ide voz onda padamo u duboku komu. Ili možda su to i bili testovi za svemirske letove, ko zna?
Tek kad stane voz u Beogradu “na vodi”, izađemo napolje i dišemo kao da smo upravo preronili Lamanš. Probudi se svaki delić tela. I takvi pravo na kiosk da sa ono mali sitnine kupimo JSL Sport. ON je onda imao format Borbe,valjda su i novine svojevremeno veličinom davale sebi na značaju. Znam da su bile dobre za pokrivanje – hvalili se oni iz Neimarskog parka. Sedam zatim u praznu dvadesetdevetku, odmah do plave lokomotive (na vodi) prede lejland u mestu i čeka vozača. Mi smo ih familijarno zvali “majstore”. Jednom prilikom ja onako prisno upitah jednog: majstore, staješ li tu i tu. Kad on skoči – te nisam ja majstor, ja sam vozač .Te ovo, te ono. Ja pomislih – kad meni na terenu kažu “majstore” ja porastem…
Ali, različiti smo. Od tada sam obazriv. I sednem i sakrijem se iza duplog Sporta. Polako otvaram stranice i gustiram približavanje košarkaškoj rubrici. Mi smo, znate, i kao mlađi a i kasnije voleli da se vidimo u člancima: da li se neko javio “kući”, da li je pohvaljen i, pogotovo, kad ti dopisnik doda neki poen, a to je bilo često jer se statistika vodila ručno, a i hale su bile hladne. .. ali sa bifeima za zagrevanje. Šalim se, ali je sve nekako bilo normalno, svrsishodno i spontano. Lejland zabrekta i krenu, a ja dođoh do košarkaške strane. Već smo se mi košarkaši bili nametnuli kao sport i zahvatali celu stranu a, bogami, malo zalazili i u okolne. A tamo izveštaji sa svih utakmica, a o našoj najveći jer je najranije stigao. Nešto jako pohvalno o mom Radničkom u naslovu i u podnaslovu – “Damnjanović rešio utakmicu”. Znam da nije tako, ali sitno zadovoljstvo ipak izbija iz mene, svi smo mi malo tašti i željni afirmacije, uostalom to i jeste jedan od motiva bavljenja sportom.
Ne gledam tekst, samo mi pogled skliznu na sastave i ko je koliko dao. To mi svi prvo gledamo, “ko drukčije kaže – blebeće i laže”. Malo poistovećivanja sa ondašnjim ambijentom. Vidim i dopisnik mi dodao jedan poen -piše Damnjanović 24. Ćutim i smejem se. Zadovoljan, mada znam da je nekom zakinuto. Valjda čovek sabrao na kraju, zafalio mu jedan i on dopiše onome sa najviše koševa.
Da li ste primetili da sve pišem u sadašnjem vremenu. Nije samo Tola Manojlović živeo svoj život nekoliko stotina puta. I dok je lejland prodrndao starom Savskom, pa starom pokockanom velikom kockom Franša Deperea, tada još ne beše Gazele, i uđe u Bokeljsku i Južni bulevar takođe sa velikom kockom, već sam sve prelistao jer je dugo je trajalo, a ja zbog kocki morao da jurim slova. Spakujem novine i spremam se da izađem kod crvenog solitera. Otvaraju se vrata i ja ugledam na betončetu par mojih drugara, kao slučajno u kasno jesenje nedeljno polukišno rano jutro na betončetu. Čekaju me i ja to znam, i beše mi beskrajno milo. Osećao sam se kao da lebdim. Normalno, stadosmo. Odmah priča o utakmici, svi su je gledali. Jedan od njih uze Sport i čita – a, rešio si utakmicu, reče mi. I dao si 24 a ne 23, kako je govorio reporter juče – učinilo nam se da je pogrešio. Oni su toliko voleli da ja budem još bolji da to nije izgledalo stvarno. Mi smo toliko izmešali čestice svojih života, naše male sitnice, i osećali se zajedno.
A i mi smo bili primati, sisari i dvonošci, jer u međuvremenu biologija nije napredovala. Iako smo nekako imali drugačije lice, nikako mi ne pada na pamet definicija. A među nama vrhovni sudija
i autoritet gde stoji sve crno na belo: Jugolovenski sportski list Sport.
Sa njm smo rasli. A njega su čitali svi baš svi.
E, sada sam van zemlje i čitam da su dva sisara dvonošca kupili taj isti list, i dali otkaze novinarima, pa odmah odoh van sebe. Pogledam – ljudi protestuju, i pomenuti dvonošci, i mnogi drugi to znaju, ili im je rečeno, tek umešavaju se svuda kao margarin. Koliko se sećam, onomad ta dvojica sisara bejahu u žešćem sukobu oko nekih para sa, verovatno, najuzvišenije delatnosti u nas danas – estrade. Ili možda poljoprivrede, jer danas svi kupuju žito, šećernu repu, šećer, šećer u prahu… Pu, pu daleko bilo. Ne znam tek zajedno udariše na “Vučićeve špijune”, ili na ekavici – špiune. Kao njih dvojica su kritičari vođe, i hrabro stoje na braniku otadžbine. Ne mogu špijuni, špiuni da vršljaju kako ko hoće i gde hoće. I samo dotle, to tog kamena, do tog špricera. . . Dalje ne.
Pročitam da je još jedan od branilaca poznat kao sat sa zubima, transformers nad informersima, optužio Đoleta, nije Đoković, da je izdajnik i kao “Vučićev špijun” ide sa ciljem u Pulu, tajnim ciljem, i da švercuje jednu polovnu akustičnu gitaru i mnogo stihova i priča. Ja ne mogu da shvatim gde nađu takve likove koji imaju natprirodno velike pljuvačne žlezde – to obična majka ne rađa.
I oni sad prosipaju navodno neke priče o borbi za slobodu. Što kompleksirani i sujetni smisle, idioti prenose dalje a glupi veruju. I to često veruju po direktivi. A mi kao ovce treba da mekećemo – mislim da smo tu lekciju savladali, ali nas ubi nemoć da im staneš na put.
Pa oni su nadišli Orvela i njegovu dvomisao i duplozofiju – da ne možeš da veruješ. I uopšte mi nije jasno kako ti toplokrvni mehanizmi funkcionišu, mada mi se javlja da odmah po ustajanju svrate do specijalnih “berjoski” po potrebnu diplomu i po najrafiniraniji i obogaćeni vazelin koji troše u enormnim količinama uvlačeći se onom o kome je Radoje Domanović odavno pisao. Ala je tamo usko! Ma to su apsolutni svetski rekorderi u potrošnji pomenute sluzi, i primećen je njen osetni manjak na tržištu. Tako da se i naši prijatelji iz LBGT preko EU moraju da izbore za kvotu.
Mada sam načuo iste priče i iz ovog našeg razumljivog okruženja, ali oni lažu i šta su oni naspram nas Srba. Čuo sam takođe da kad završimo Beograd na vodi, i kad uđemo u ovo što Rusi zovu evropsko poluostrvo, da će nam odmah dati olimpijske igre i da mi kao domaćini imamo diskreciono pravo da dodamo par naših disciplina. Pjuvanje i potrošnja vazelina po kvadratnom centimetru kože su naša komparativna prednost. Svi ostali mogu da se bore za odlično 201. mesto i dalje.
A ranije, kad bejasmo mlađi, odmah posle onoga kad su došli Nemci i uzeli sve, vazelin se dobijao jeftino i služio u humane svrhe. A pljuvačne žlezde su bile dozvoljene samo onima iz SK. Mada nam i nisu bile potrebne. A da, sad mi izlete reč koju nisam moga malopre da nađem – humano. Na to sam mislio kad sam rekao da su sisari, dvonošci, imali nekako drugačiji, humaniji lik. Biologija je još uvek na stanovištu da i čovek pripada primatima. E – tu se ne slažem, jer je život nametnuo nove kategorije. Čovek i ljudskost su postale moralni kriterijumi. A dvonošci su oni majmuni koji su sišli sa drveta. Pametniji ostadoše gore.
Nadasve volim ljude. Nisu svi dvonošci ljudi, za većinu njih je to nemoguća misija. Dvomisao i duplozofija. E, Orvele, Orvele, j..m li te pismena i onog ko te nauči da pišeš!