![]({"large":{"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/06\/dugi-090624-1024x576.jpg","width":1024,"filesize":160108},"full":{"0":"2024\/06\/dugi-090624.jpg","1":1200,"2":675,"3":false,"file":"https:\/\/kosmagazin.com\/wp-content\/uploads\/2024\/06\/dugi-090624.jpg"}})
Dugi: Orvel – vođa navijača
- June 9, 2024
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Sećaju se svi iz košarke, a ja posebno, mog starijeg prijatelja gospodina Ratomira Vićentića iz Zvezde, igrača, funkcionera, profesora i šta sve ne najlepše o njemu. E, pa, ima tome desetak godina, i možda koju više, da smo se u našem druženju a voleo sam da ga slušam, našli na jednom kratkom putu do neke fabrike kože u Rumi, gde je on kao tehnolog davao neke savete koje su stručnjaci tamo pomno slušali, a bogami i ja naučih i videh dosta o koži. Onoj istoj koži koju sam prilično hrabro krojio šijući jakne.
Ovo je samo predložak nečemu što tada prvi put čuh tokom vožnje autoputem. Prede citroen a sa nama njegov mlađi zet. Fin i prijatan dečko, posvećen tastu koji beše narušenog zdravlja, baš lepo. I reč po reč on se izlanu – mi NAVIJAČI! Ajde da prođe vreme, a nisam se odmah primio, pitah ga – kakvi navijači. Pa navijači Partizana reče on sigurno. Pazi, tast iz Zvezde a zet Partizanov navijač. Ljubav i tolerancija su stvar duha i ne poznaju granice. Tek, uz tihu muziku, ja se zainteresovah i razvi se razgovor o tome, što sam ja potencirao – šta su to uopšte NAVIJAČI. Kakvo je to opredeljenje i odrednica.
Bejah uporan i sve dosadniji, i dečko se zapetlja u objašnjenjima koje nije mogao da definiše. Suština – u hordi smo hrabriji i jači, sami smo nesigurni i slabi. Čiji smo navijači nije bitno – to je samo nebitan naslov. Ponašanje definiše krdo, i isto je. I nije mi se to onda činilo toliko važnim i opasnim.
E, ne lezi vraže, kakvo je vreme sudija i dželat u isto vreme. Pokazuje se apsurd življenja ovde. Pa nama su vođe navijača na svim najvažnijim mestima u državi. Gde god se okreneš. A, da, i branitelji kuma, u poslednje vreme. Ta kategorija je naša specijalnost.
A sve ovo pišem zbog onoga što se desilo u Areni pre nekog vremena, a namerno puštam da vreme prođe da pokušam da budem razložan i neostrašćen. Da prođu gorčina i gađenje.
Od jednog mog obrazovanog druga čuh izraz – POSTISTINA. Primećujemo to u celom svetu, a mislim da su to preuzeli od nas. Nije istina ono što jeste, nego kako je mi vidimo, a posebno kako je tumačimo. Sve je bre izvitopereno ovde kod nas, pa i u sportu, za koji sam mislio da ga rezultat čuva, objektivna i egzaktna brojka. E pa Damnjanoviću, počni da učiš da mekećeš ili da njačeš, svejedno.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2024/06/IMG-93fe8efbafca1c9069974950f07baa37-V-768x1024.jpg)
Džordž Orvel, autor Miroljub Damnjanović Dugi
Malo digresije nije na odmet. Pričam sa jednim sportskim radnikom u Splitu, iz košarke normalno, i mojim prijateljem. I šta god da se pomene on se hvata za propozicije, propozicije pa opet. Na kraju mi puče film i upitah ga da li se ikad bavio sportom na terenu, na primer. Beše malo neprijatno i razgovor se prekide.
Odavno u hali na NB sedimo Zoća Kovačević iz Metalca i ja, i Jova iz hale. Spontani i opušteni, i obični smo ljudi, razgovoru nikad kraja. Uvek ima tema. Zoran je bio moj veliki prijatelj i voleo sam kod njega što je uvek imao svoje mišljenje, kao i ja svoje, i to se nije uvek slagalo. Tad smo pričali o jednom našem drugu i posle malo vremena sam uvideo da je Zoća bio u pravu. Meni to nikad nije bio problem. Ma naši razgovori su uglavnom bile polemike, i verujte, ne podilazim ni sebi ni njemu, ali su bili akademski u poređenju sa današnjim našim parlamentom, na primer. Što i nije neki kompliment.
Tek u tragičnom momentu tišine začu se razgovor sa susednog stola. Neka dva no name košarkaška trenera. To beše prilično davno i samo najveći zlonamernici su mogli da pretpostave da je to budućnost.
„A kad ti udarim zonu, šta ćeš ti? – A ja tebi box, šta god to značilo.“ Zoran okrenu glavu pogleda ih i reče – odosmo u pizdu materinu. Shvatio sam, ali toliku pizdu materinu gde smo danas nismo ni u najgorim mislima mogli da pretpostavimo.
I nekad su se mečevi nameštali političkom voljom, uglavnom,u višem interesu. Naređenjima trenerima, pa su treneri shvatili da igrači i oni su manje važni, ili nevažni, i vremenom su počeli da se otimaju za uticaj.
Kao podsećanje finale kupa Jugoslavije u fudbalu 1957. Radnički – Partizan 3:5 (3:0) i jako burno generalsko poluvreme u svlačionici Radničkog.
Ili kad je u nekoj od hrvatskih liga, isto u fudbalu, težački klub Sinj trebalo da pusti svoje revolucionarne istomišljenike radnički fudbalski klub Split. To se onda drugačije rešavalo. Kao društveni zadatak. I Ante Jurjević – Baja, stari revolucionar iz tako mapirane stare velike države, zadužen za tu oblast a odgovara samo Titu o svemu, van svih službi. Ta mapa je bila pokrivena sa desetak, ili malo više značajnih ljudi od poverenja. E – on nesretnik morade u Sinj zadatkom, nevezanim za fudbal, i usput mu bojažljivo saopštiše da zamoli drugove za drugarsku gore pomenutu uslugu. I vozač. proveren kadar iz službe, mu je napominjao tokom vožnje koja tada beše duža.
Elem, kada su se završili sastanci o važnim postrevolucionarnim zadacima radnih ljudi, neko bojažljivo pomenu potrebu, normalno instruiran već ranije, o pomenutoj „sportskoj“ potrebi. Dobri čovek. Baja, koji je bio apsolutno van svega toga, poče sebi nepoznatu priču. Te, drugovi, znate treba… Ovi odmah prihvatiše, jer valjda su svi tu i bili samo zbog fudbala – U redu druže Baja, daćemo im bod. Namršti se naivni autoritet da se ovi smrzoše, i odmah iz gomile – u redu dva. I onda ono što je nama revolucija dala čuveno, a danas tako naivno, ma ne dolazi u obzir, uzviknu Prvoborac – ne vraćam se u Split bez četiri boda. On je, nesretnik, bio totalno van toga. Kako naivno i nevino danas to zvuči.
Bile su to samo iskrice koje su, možda, nagoveštavale nešto gore, a mi to nismo videli, ili nismo hteli da vidimo. I taj segment u sportu se razvijao kao i sport.
Posle uticaja na sudije počeše telefoni, saradnje, ili borba predsednika. Pa uticaj na delegiranje sudija. Vraćanje dugova, kompezacije zbog prošlih vremena. Sve je više postajalo primetno. Mi jesmo mali i van zemlje to ne možemo da primenjujemo, ali na ovom našem malom parčetu mi smo „Gazdurine“ , vlasnici pečenjara ili keramičari. Sada je primetno da je Zvezda politički jača i da to koristi. Maksimalno. A sećam se vremena kada je to bio Partizan. Sećaju se i oni, i ćute, i čekaju da se sve promeni. Kontrolori i kontrolisani – Orvel.
Čuveni vojno–policijski projekti iz 1945 koji su se samo kod nas zadržali. Od svih na ovim i malo širim prostorima.
Sve se odlučuje delegatskim dizanjem ruku, i to mora da bude javno da se vidi da li je svako glasao kako mu je rečeno. Savez je skrajnut potpuno. Ne odlučuje ni čemu. Možda samo za ugovore o opremi za nacionalne selekcije. Ruke su im potpuno vezane raznim protokolima razuđivanju odlučivanja.
Udruženje ligaša, udruženje sudija, delegata, tetki, strina, kumova, svastika i ko zna koga još.
![](https://kosmagazin.com/wp-content/uploads/2024/06/IMG-a877fe6931c18998200edc747b92651b-V-768x1024.jpg)
Piva Ivković, Milun Marović i Tito – autor Miroljub Damnjanović Dugi
A sada iznosim svoj stav.Velika većina prisutnih službenika i službeničića, predsednika i predsedničića su neostvareni i nikad iskazani i dokazani igrači neviđeni i bolni kompleksi, čijih se karijera sećaju samo oni, i ti isti odlučuju. Odlučuju o ozbiljnim sportistima koji su sebe ugradili u košarku. A sportisti su skrajnuti. Ovo na ovoj utakmici nije bio moj sport, nije bio ničiji, nije sport. Ponižavamo Teodosića, Davidovca, Avramovića, Smailagića. Srozavamo njihove živote i snove. Ili će i dalje neki kompleksirani sudija da izlazi na teren sa ljutom idejom da svim igračima odsvira pet penala u par minuta, i da ostane sam na terenu u centru arene. Ili će neki predsednik odlučivati o igračima dajući im novac, i samo od njih zahtevati da izađu na teren. I tu se završava njihova rola. Sve ostalo su umetnički dojmovi.
I ne znam zašto imam osećaj, samo sam na trenutak pomislio, samo na trenutak, (parafraza iz “Variole vere”) da bi se ova pometuta predstava, lakrdija, isto završila i da je Zvezda vodila petnaest razlike. Samo da se ništa ne rešava na terenu. Da se zna čija je poslednja. Lični komleksi i sujete zadovoljeni, a ogorčenje opšte. Ma pustite to. Koga briga za prašinu, pas laje a karavani prolaze.
Na kraju će se liga igrati virtuelno, za stolovima, bez igrača. Dođosmo na ono Zoćino. Bio je nemilosrdni vizionar.
Davne 1945, tri godine pre Orvela. Jedino pokušavam da smislim gde da se u ovaj dogovor, a liči mi na dogovor, i ne dao Bog da neko pokuša da se umetne među njih, oči bi mu odmah zajedno iskopali. Pa gde ćemo onda mi pioniri i skojevci – NESVRSTANI.
Photo: Privatni albim, X