Fudbal je uglavnom svima iz moje generacije, pa i ranije, bio sport mladosti. Nije bilo drugih, uglavnom za nas koji smo vreme do besvesti provodili na ulici.
I sad je počela euforija. Prodaja televizora sa neverovatnom slikom skočila. Da nam je neko to u mladosti pričao mislili bi da je jedan od „onih“. Pa setite se, ne vi mlađi, vi nam ne verujete, nego ovi bajatiji, onih skoro okruglih televizora RR Niš, RIZ Zagreb i Čajavec Banja Luka. Samo retki su imali po neki Grundig ili Filips. A slika sa snegom, ekipe su obavezno morale da imaju tamne i svetle dresove da bismo ih razlikovali. Da ne bi jadnu i jedinu Milku Babović maltretirali i na fudbalu.
Nisu svi imali televizore pa smo se skupljali kod, u ono vreme, uvek ljubaznih domaćina, i to je izgledalo kao omanji bioskop. Retki prenosi, retke prilike. Pa kad je Vasović dao gol Realu na Hejselu 1966. cela Jugoslavija je pucala. A pukla je mnogo kasnije – nažalost.
Mnogo smo voleli tu igru. Igru gladnih, igru nade i čekanja, igru strepnje i radosti, iščekivanja ali i tuge. Posle poraza. Pa i tuga je bila lepa. Drži te par dana, onda se budi nada i ogromna želja za revanšom, ne kao osvetom već kao potvrdom opredeljenosti.
Zato je fudbal igra za siromašne i nadajuće, željne malo svetlosti u životu i radosti i bekstva iz neke otužnije stvarnosti. I kao takav je ostao u ogromnom delu sveta. Negde je religija, prava religija kao u Brazilu ili u celoj Južnoj Americi, pa sada i u Africi. A postao je i ozbiljan biznis, u bogatijem delu sveta.A negde se i politika, pomalo pokvareno meša i oslanja na ogromnu emociju zaluđenika u ovaj sport. To nam je i malo bliže, samo malo. Prepoznajete.
I sinoć, šta god ja u poslednje vreme mislio o našem „nogometu“, sedoh da gledam i počeh da se nadam i strepim i pre početka utakmice. Engleze sam odmah „zamrzeo“ kao kololonijalce i nadmene, ali nešto tamnije nego kad bejah mlad i bili Best, Čarlton, Lou, Lineker i ostali. Da, pobedilo je ono moje, i da je samo moje, i ako ovde nešto ne valja ja ostavljam samo i samo za ovde. Sinoć su svi bili moji. I ne bi mi žao. Sa štitom ili na njemu. Pamet i srce i koncentracija, sve baš po mom ukusu. Sedeo sam ko na iglama, očekivao i nadao se da će neka lopta, bar na kvarno, ili kao karambol, da zezne Engleze. E, jebiga, ne desi se. Poslednjih par minuta provedoh na prozoru očekujući prvo reakciju iz komšijskog stana od preko ulice koji dobija signal desetak i više sekundi pre mene, i burnu reakciju i potonju pucnjavu. E, pusti snovi. Tišina. Poraz ko poraz boli i reže, ali samo do tuširanja. Mnogo da se nauči i nikakvo kukanje. Stisneš zube i dalje. To bar ja želim.
I sećanja počeše da naviru. Ona su naš jedini minuli rad za koji nikakav PIO ne može da nam traži potvrde. Privatno vlasništvo koje nijedna vlast ne može da nacionalizuje. AMARKORD i veliki Felini kao paradigma.
Mladenovac, rane pedesete. Počinje urbanizacija u gradiću koji će kasnije, zbog brojnih fabrika, postati poznat da je jedini u onoj velikoj zemlji imao veći broj zaposlenih nego stanovnika, i to značajno. Vreme o kome pišem je bilo samo početak, pa su se gradile kuće blizu puta i na livadama koje nisu više za obrađivanje. Paviljoni „Petra Drapšina“, pa kuće oko njih, ali za početak retke. Mesta za igru koliko hoćeš. Sećam se jednog placa baš preko puta dedine kuće koji beše pod bocom, pa je neko pametan to pokrčio i teren kao Vembli. Tada su nas stariji jednog po jednog pozivali da se priključimo igranju loptom, prvo kad im neko zafali, pa onda ko napreduje ima prednost. Pa utakmice protiv komšijskih krajeva, koji behu stotinak metara ili malo više udaljeni od nas. Dečije igre. Svi smo voleli nadimke po fudbalerima, ali nas je bilo sramota i moraš to da zaslužiš. Sećam se jednog koji je imao nadimak Zebec, i ne znam kako ga je zaslužio.
Ja sam dugo vremena obično bio golman. Dobro sam se snalazio i bacao po travi i zemlji. I svi su me hteli u ekipi. Međutim, moj ujak, koji je od zarobljeništva živeo i oženio se u Nemačkoj, bavio se pre rata fudbalom, bio golman (pominjala se Pobeda iz Prilepa) mada nisam siguran. Znam i video sam slike iz Nemačke u dresu ili Osnabrika, ili Bilefelda. Nije to bitno, ali iz te njegove dečačke ljubavi izrasla je želja da mi pošalje prave kopačke za igru i pravi fudbal, kožni. Sada me buni odakle u razrušenoj i uništenoj, poraženoj Nemačkoj u to doba sve to. Tako su nas bar učili. Kod nas takav luksuz je pravdan kapitalističkim nasleđem. Tek, poče moja „tranzicija“. Moja lopta, fudbal moram da igram. A kopačke nisam skidao po ceo dan. Mada se sećam strepnje da zbog dužine putovanja pakete u to vreme ne prerastem iste do dospeća. Međutim, pametni roditelji su rekli za broj ili dva veći, za svaki slučaj. Uostalom, sećamo se da su se cipele – patika nije bilo onda – kupovale veće da traju duže, i još ako imaš mlađeg brata – čist ćar za porodicu. Ne sećam se da je moj Toma imao sreću da često, ili ikad u tim godinama dobija novu obuću. Sudbina mlađeg naraštaja. Tek, ja sam moje kopačke nosio dok se nisu bukvalno prepolovile. I bez obzira što nismo znali šta je betonče za igru, kranponi su nestali.
Dolazili su iz centra mesta da ih vide, mislim kopačke. Čak i neki aktivni, dobri fudbaleri. Neki Rade Čedin, na primer. Da vide mali broj, čudo neviđeno. Pedantno urađene, fabričke cipele.Za aktivne igrače takav luksuz se pravio kod obućara ručno i retko.
I tako sam ja počeo da učim da igram. A igrali smo po ceo dan. Ja zbog lopte – stalno. Brzo sam učio i postao prilično dobar za svoj uzrast. A vala, posle toliko treninga bilo bi sramota da nije tako. A igralo se, kako su govorili – 6 i 5. To je značilo – pet igrača i golman. Bio sam čak i „profesionalac“ u to vreme. Zvali su me, na primer, da igram za Koloniju protiv Sela Mladenovac, i za Drapšin protiv Rajkovca, normalno moj fudbal i mene u paketu. Nadrealno. Fudbal u ruke i u „pečalbu“, i to bez straha da će neko da me sretne i otme istu. Bila je neupotrebljiva na drugom delu grada, jer druge nije bilo, a već se znalo čija je, a Mladenovac mali – sve se zna.

Tek, posle svih tih mojih dečijih igara, dolazim u Beograd. Drugačije, moraš da se navikavaš na drugačije odnose, da se ne istrčavaš i da se namećeš, pa i da pokažeš zube da te ne zgaze kao došljaka. Možda izgleda naivno, ali i to je borba za status i životna lekcija.
Beton i šljaka u OŠ “Vožd Karađorđe”. Guzi se i uguravaj (kasnije sam naučio izraz – čantranje). A mi iz Mladenovca, u to vreme za Beograđane selo, provincija- pogledi ispod oka. Preko puta stadion Jugoslavije, stadion Zvezde još nije počeo da se gradi – i kad sam u posetama mojim Mladenovčanima govorio gde mi je škola nisu verovali i gledali me širokih očiju. I stadion JNA odmah tu. A ja, pored imresivnog okruženja za došljaka, vidim da vredim i u učionici, a pogotovo van nje. I fudbal naš nasušni. Igranje loptom – pravilnije. I u skučenim prostorima Kumodraške, Braće Nedića, Prešernove i Tabanovačke . Pa seljenje u Južnjak i sve ponovo. Ali sad znam šta mi je da očekujem i spremniji sam. Ne dolazim iz Mladenovca, već sa Dušanovca – kvalitativna razlika. Malo zemljano parčence, a lopta ide na Južni, mada onda automobila ne beše uopšte a autobusi retki. Ukoso šljunkovito poljanče, očigledno ostatak od gradilišta okolo. Cigleni zidovi okolo. Stubovi golovi – idealno. I to nam beše carstvo. I opet sam se javio kao golman. Gledali, prihvatili, cenili moje ogrebotine i reakcije. Zgrade okolo, sa prozora se sve vidi, i Dugi koga su tada zvali Daba, postade tražen da se baca po tvrdom i grebljivom tlu i uz jako čuđenje mojih oca i majke, ja počeh da stičem status u kraju. Pa škola i fudbal tamo u dvorištu. I prolazi vreme, i ‘ajde da odemo u neki klub. Partizan i Zvezda najbliži, pa i Obilić i Slavija. Sve smo probali kad je puklo pred nama PE u košarci 1961. I rezultat, i novi sport. Drugačiji, kraći i dinamičniji. Drugačiji način razmišljanja , stran. Izazov. Ne pleni na prvi pogled ali izaziva, baš intrigira. Počeli smo da čitamo novine kojih beše sve više, i kao da se pred nas postavljaju neki logički problemi a mi treba brzo da reagujemo.
I ode svako svojim putem lepota druženja ostade zacementirana, ali izbori su izbori. I poče moja košarka zbog koje i pišem ovaj tekst sa ovakvim digresijama. I to sam napisao već, da smo na početku pokušavali da prodajemo fubalske fazone. Ispadalo je glupo, ali nam je trebalo vremena da to shvatimo. I mnogo nas je nerviralo ono Vladanovo – ne šutiraj loptu nogom! Jes’ bila teža i nije adekvatna, ali zašto? Da zaboravimo, nešto je utkano u naša detinjstva – nezaboravno.
Sada shvatam zašto kod Vladana nikad, ili se ja bar ne sećam da jesmo, nikad nismo igrali fudbal. U kraju i dalje do besvesti. Ama i dalje ga volim i zaigrao bih da mogu.
Kad pređoh u seniore videh da su oni, uglavnom ponedeljkom u toploj hali 3 BG sajma igrali fudbal. Trudio sam se, bio sebičan, videli su da znam ali su me stalno kudili i uvek sam bio na granici batina. Jer, prosto je bilo na granici mentalnog izazova da hvatam voleje sa desetak i više metara, lepe voleje, ali je Tika, moj drug, sve to hvatao kao muve. Mali rukometni golovi. Tek kao iznenađujući zaključak – svi su znali da igraju fudbal. Prvo sam se iznenadio, ali sam brzo shvatio da sam i ja prošao njhovo detinjstvo. Pogotovo oni, stariji.
Onda smo istu praksu ponavljali i na sajmu, i u nekim manjim halicama, ne često ali redovno. Navikao sam se. I kad nas je Piva okupio, mlađe, onda smo tek počeli da ga igramo.Verujte svi su voleli fudbal, svi su znali da igraju. I koliko god to izgledalo čudno, i Mek je igrao odlično sa svojih 207, a posebno iznenađenje za nas je bio Tasa koji je sjajno baratao loptom i bio posvećen igri i palio se.
Za druge ne znam, ali ja sam i dalje do besvesti igrao fudbal u kraju. Pored dva treninga dnevno uopšte nisam znao kako sam izdržavao.
Srećko je igrao zrelo, videlo se da je trenirao, posle sam čuo u Radničkom na NB.Tvigi odličan, Zupa, Prele . . ma svi. Pa naši mečevi pored svih treninga na Kopaoniku. Au kako smo se trudili kao da nam život od toga zavisi.
A znali smo u hali na NB da igramo protiv Zvezde dobre utakmice. I oni su znali fudbal svi, normalno Moka pa svi ostali. Igrali smo više puta. A protiv Partizana smo igrali pored hale na igralištu IMT-a. Oni su bili dobri i svi fudbalski obrazovani, Kića,posebno Praja, Bora, Latifa, Kerkez i ostali. . .
Voleli smo taj ponedeljak posle podne.Jutarnji trening snage, pa opuštanje. Ja sam i tokom nedelje imao neke fudbalske „obaveze“, kao na primer u Zvezdinij hali na Zvezdinom stadionu. Neka moja drugarska odbojkaško,fudbalska i ostala raznorazna poznastva. Neka čudna pravila, kapiteni biraju – prvi jednog, drugi dva, pa ovaj dva. I bi mi čast da sam uvek prvi biran. Lepo sećanje.
Tek, fudbal naše mladosti ostade naša navika, želja i opsesija. Mi smo duboko bili u košarci i druge sportove smo poštovali i cenili, ali košarka je bila naš vrh. E sad, da ne ispadne da samo pišem o nekim sporednim stvarima, zašto sve ovo. Obožavali smo ponedeljak. Svo naše detinjstvo je bilo koncetrisano u ta dva sata bez Pivinih intervencija i trčanja do besvesti.
I uvek kad Jova iznese loptu – opšte radovanje. Dok jedanput se ne pojavi prvi, šokantno novi naš drugar koji izreče istorijsko – ja neću fudbal, ja ću da radim trbušnjake. Ej, neće fudbal. Može i na Mont Everest, ali neće fudbal. Nismo bili šokirani, bili smo tužni kao na nekoj sahrani. Bez reči. Početak nečeg novog, za nas nesvakidašnjeg. Kad se pomeriš na stranu i pokušaš da budeš racionalan vidiš da vreme ide dalje, menja ambijent i društvo. Sve je to razumljivo i lako objašnjivo, ali mi bejasmo svedoci početka prepoznavanja „crnih rupa“ u našim životima. Sve smo mi to prihvatili i nastavili dalje, ali ožiljak je ostao zauvek.
Fudbal je ostao deo mog života i dalje. Igrali smo ga i u Sarajevu sa istim entuzijazmom. I u Abu Dabiju gde sam igrao za njihov prvi tim u fudbalu na čuđenje mojih saigrača iz košarke. Ne, oni nisu imali detinjstvo kao mi. Nafta čini čuda. Za vreme služenja vojske u Zagrebu igrao sam na Trešnjevci, isto i u Lucernu. Pa posle košarke najduže smo igrali na male goliće.Teško je kao veteran igrati košarku, zahtevnija je i nije tako atraktivna kad si mator. Dok fudbal to ne zahteva. Igra nade i želje, igra gladnih i siromašnih, igra slabijih.
Zato sam i sinoć gledao naše,ustreptao, nervozan i iščekujući da dobijemo džekpot. Poraz kao poraz – boli, ali ostaje da se uspravimo i dalje glavom i željom. Košarka se baš razlikuje od ove druge igre loptom i to na travi. Sve ima svoju lepotu . Poštujmo to.
Photo: X